Odgovori na velike šumske požare, i pored oskudnije opreme i bez mogućnosti gašenja iz vazduduha, tokom druge polovine prošlog vijeka, sudeći prema sjećanjima nekolicine starijih Kolašinaca, bili su mnogo efikasniji.
U borbu sa vatrom mobilisani su mnogi punoljetni građani.
Minule sedmice požare u moračkim i rovačkim selima gasili su vatrogasci, zajedno sa vlasnicima imovine koja je bila ugrožena.
Nekada, objašnjavaju sagovornici “Vijesti”, zahvaljujući sistemu opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, poziv za gašenje požara u bilo kojem selu opštine, mogao je da očekuje, ali ne i da odbije, svaki “vojno sposoban mušarac”.
U gašenju vatre angažovani su masovno radnici svih preduzeća, ali i omladina.
”Negdje 70-ih godina, takođe, požar na lokacijama na kojima je i ovih dana, ali tek u začetku. Sjedimo mi, omladina, u motelu “Morača”, dokoličimo, ima nas podosta. Kad eto ti milicija iz Kolašina na vrata, ne dadoše nam ni da ispijemo piće, sve nas pred sobom najuriše da gasimo požar. Niko nije ni riječ smio izgovoriti niti se buniti”, sjeća se Dragoljub Mijo Bukilić.
Mobilisanje omladine podrazmijevalo se, objašnjava i kad su bolesnici iz udaljenih sela, u zimskim uslovima, nošeni do bolnice, umrli do groblja, kada su se nemoćnim i ostarjelim spremao ogrijev za zimu… Dovoljno je bilo, kaže Bukilić, da predsjednik omladinske organizacije, koje su postojale u svakom selu, pozove i učešće je bilo obavezno.
”Odazivali smo se odmah i bez izuzetka. Bilo je i tada požara, ali su se oni brzom akcijom omladine i ostalih gađana brzo lokalizovali. Nije bilo naprtnjača, ali su ljudi koristili metle napravljene od pruća i grabulje, pa su se ispred požara pregrabrivljano i metlama brisano lišće i to je bio najbolji način gašenja. Tadašnja milicija je odigravala veliku ulogu u organizovanju gašenja požara. Znači, tada se oskudnim sredstvima i još oskudnijom opremom, mnogo bolje odgovoralo na prirodne katastrofe, jer se država pitala. Danas toga nema, a lična odgovornost svedena na minimum”, tvrdi saogovornik Vijesti.
Slična su sjećanja i predsjednika Mjesne zajednice (MZ) Kraljske Bare Milovana Labovića. On podsjeća na veliki požar koji je 1978. godine zahvatio južnu stranu Ostrvice. Lopatama, trnokopima i naprtnjačama svi radnici tadašnjeg Šumskog preduzeća gasili su vatru, kaže on.
”Taj požar je lokalizovan za nekoliko dana. Šteta je bila velika, ali je spriječena mnogo veća, jer je sušni period trajao još nekoliko nedjelja, nakon što je požar ugašen. Imao sam 12 godina i sjećam da je moj otac danima bio u Ostrvici. U gašenju su učestvovali čak i prosvjetni radnici i omladinci. Toliko o mogućnostima da se požari ugase. Tako se nekad odnosilo prema opštem dobru. Sve je do nas”, tvrdi Labović.
Prema njegovim riječima, namjerno izazvani požari bili su u to doba rijetki. Labović kaže da je njegov utisak da je svijest o potrebi čuvanja životne sredine nekada bila na većem nivou nego danas. Sankcionisanje onih koji su ugrožavali prirodna dobra, objašnjava, takođe, prije 50-ak godina bilo ažurnije.
Zaštita šume bila vojna briga
Primjeri odgovornog odnosa prema zaštiti šuma od požara, ali i pravovremenog reakcije države na vatrenu stihiju na području kolašinske opštine, mogu se, kaže lokalni hroničar i publicista Branislav Jeknić, naći i u dokumentima s kraja XIX i početka prošlog vijeka. U vrijeme Knjaževine Crne Gore, zaštita šuma je bila u nadležnosti Ministarstva vojnog. Taj resor je koje je donosio je naredbe i odluke koje su se odnosile na čuvanje i zaštitu šumskog bogatstva.
Vojne vlasti su izdavale uputstva kako bi se preventivno spriječilo izazivanje požara, ali i naredbe za gašenje šumskih požara.
Primjere za brigu države o šumama, nalazimo, kaže Jeknić nalazimo u nekoliko dokumenata iz 1887. i 1907. godine. Brigadir Kolašinske brigade Miro Pavićev Vlahović u, davne 1887. godine, navodi: “..da je barjaktar Perko Đurov (Rakočević) Moračanin, upalio planinu pored turske granice u Sjenokose”.
”Planina i sada gori. Juče sam poslao sto vojnika da pretuljuju, a tako i danas šaljem sto vojnika. Nadam se dako je pretule, a barjaktara Perka sam stavio u tamnicu…Javio sam svim komandirima ove brigade da strogo narede da ne smije za sad niko paliti krčevine, a tako ni druge ognjeve goreti, bez kojih se nekako može, jer bi se lako planina zapalila, jer je tako sve osušeno da bi planulo kao prah”, naisao je Vlahović.
Ministar vojni Plamenac je istog dana odgovorio brigadiru: “Ako se gora nije pretulila do sada, na svaki način odmah šilji još vojske što više moguće da se gora pretuli. Barjaktar neka stoji u tamnicu.”
U Državnom arhivu Crne Gore, kaže Jeknić, postoje dokumenta o požarima u Gospodarevom zabranu Biogradske gore. Državna administracija je i tada pravovremeno intervenisala.
Oblasna Uprava je izvijestila 1907. godine, da se “pojavio požar u zabranu Biogradske gore i da je obuhvatio oko jedan kilometar prostora”. Izdate su najstrože naredbe, te je sva vojska iz Kolašinskog i Lipovskog bataljona pošla na gašenje požara, a “jedan dio vojske iz Poljskog bataliona prispio je u Zabran jutros u šes’ ura”.
Bataljoni gasili požare u Nikolino vrijeme
Požar je izbio i krajem 1908. godine. Kako piše u dokumentima iz toga doba, lokalni prvaci zatražili su “vojničku pomoć od komandira kolašinskog bataljona Beća Vlahovića vojničku pomoć, te je vojske obližnja, za jednu uru i kvarat, došla u branik da uguši požar”.
Požar je te godine, vrlo brzo “ugušen”, uz pomoć vojske i u Ostrvičkoj goru Ipak, kaže Jeknić, ostalo je zabilježeno da je komandir Jovo Medenica s nekoliko vojnika čete Rečinske ostao u Ostrvicu u slučaju da se požar ponovo pojavi.
Da je državna administracija u doba knjaza Nikole bila posvećena i ozbiljno radila svoj posao, tvrdi Jeknić, očigledno je iz izvještaja od 14. oktobar 1908. godine, sekretara oblasne uprave Živka Nikčevića. Poslije sprovedene istrage o požaru on šalje detaljan izvještaj na Cetinje. U izvještaju je navedeno kolika je opožarena površina, ali čak i koliko je “korijena bukovih oštećeno”.
Na gašenju tog požara učestvovao je su cio bataljon Lipovski, dvije čete od bataljona Poljskog i tri čete od bataljona Kolašinskog. Urađeni su “radi sigurnosti i otkopi kako požar ne može dalje napredovati”, a kako piše u Nikčevićevom izvještaju, “ostavljena je straža da pazi dok se potpuno utuli”,
”Iz ovo malo dokumenata može se zaključiti da je zaštita od požara i čuvanje šuma tada bilo na znatno većem nivou nego danas. U gašenju učestvovali svi vojno sposobni muškarci, a država i njene institucije su radile svoj posao i brinule o svom prirodnom bogastvu i resursima. Ovih dana treba čestitati na požrtvovanju kolašinskim i podgoričkim vatrogascima, koji se bore sa vatrenom stihijom u rovačkim i moračkim selima. No, i pored toga, ponovo preostaje nam samo da se nadamo da će kiša uskoro”, zaključuje Jeknić.
Bonus video:
