Tri dame i šest vitezova, ponosno noseći na leđima godine i mudrost, iskustvo i znanje, okupilo se da obilježi šest decenija mature. Maturski sabor nikšićkih gimnazijalaca, pun emocija, ljubavi, ali i sjete za drugaricama i drugovima kojih više nema, bio je prilika i da se prisjete vremena kada je bilo ponos i čast biti učenik jedne od najboljih Gimnazija u Jugoslaviji.
„Od onih 130 maturanata iz pet odjeljenja, 60 odsto je otišlo u bolji svijet. Od onog ostatka, više od pola je van Crne Gore, a od onog preostatka ostatka ovdje je maleni, ali veliki sabor naše mature. Ovdje je vremešni zavežljaj naše mature. U ovih nekoliko naših krštenica stalo je bezmalo 700 godina života. To je jedan veliki silos starosti. Ali mi još uvijek nijesmo nalazište minule civilizacije. Mi smo još uvijek pojas spasavanja naše mature“, kazao je u pozdravnom govoru Vojislav Mijušković.
Njihova zbornica je, kako reče, skoro sasvim ispražnjenja. Nedavno je ostala i bez dugogodišnjeg direktora, Branka Radojičića.
„Ne smije čovjek da dozvoli da pusti dizgine ni mislima ni emocijama. Koje je bogatstvo otišlo u bolji svijet i iz zbornice i iz učionice – cijela jedna ljudska riznica“, kazao je Mijušković i pozvao prisutne da maturantima i profesorima kojih više nema odaju minut dostojanstvene maturske tišine i pažnje.
„Žao mi je što nema više drugova i drugarica, radnih akcija, što nema više JNA i vojske, kao jedne vrhunske vaspitne ustanove. Mi ćemo se truditi da od ovog našeg iskustva što nosimo sa sobom nešto prenesemo na našu djecu i okolinu, premda će biti teško, jer pitanje je hoće li nas čuti i hoće li im ljudi i savremena tehnika dozvoliti da nas čuju“, kazao je Stanko Zeković.
Mira Mirković Perišić nije krila sreću što je ponovo sa onima sa kojima je dijelila školske dane.
„Sjetim se lijepog drugarstva, prijateljstva i divnih profesora koje smo imali. Između ostalih, sjetim se profesora Vaja Adžića koji nam je predavao matematiku – krupan, snažan čovjek, divne duše, zatim profesora Vlada Mijuškovića koji nam je predavao književnost i koji nas je podstakao da što više čitamo. Mi smo tada čitali, a današnje generacije sve traže na Internetu. To je bila poznata Gimnazija sa najboljim i najdivnijim profesorima koji su tad predavali“, sa ponosom, ali i nostalgijom priča Mira.
Njen drug iz gimnazijskih dana, Ratko Vujadinović, ističe da je u to doba nikšićka Gimnazija bila ravna fakultetu.
„Gdje god da smo upisivali fakultete po bivšoj Jugoslaviji nikšićke gimnazijalce su poštovali, a mi smo to i dokazivali. Nas je te 1962. godine 130 završilo Gimnaziju, a od njih je fakultete završilo 104“, priča Ratko, dok mu glas podrhtava.
Teško je suzbiti emocije, a njemu posebno jer su ga, kako reče, fakultet i službena dužnost odveli iz Nikšića i rodnog Gornjeg polja.
„Odlazio sam iz Nikšića i Gornjeg polja po službenoj dužnosti, ali Nikšić i Gornje polje nikad iz mene nijesu otišli. Završio sam tehnološki fakultet i radio sam u Kombinatu ’Soda - so Tuzla’ do 1994. godine. Kada se u Bosni desilo što se desilo, prešao sam u Beograd, gdje sam devet godina radio u Jugoslovenskom sportskom društvu ’Partizan’, kao direktor privrednog dijela. I sada živim u Beogradu, mada sam više u Gornjem polju, jer tu gdje je zrno klicu zametnulo, tu je najbolje. Odavno me nije dirnulo nešto kao ovaj susret. Dogovorili smo se da se nađemo i za 70 godina mature, tako da ste pozvani“, uz osmijeh reče Ratko.
Obećasmo da ćemo se svi u istom broju, možda potpomognuti maturantima koji su van Crne Gore, opet naći za deset godina.
„Jesmo li ovo MI, dragi moji, oni prije 60 ljeta, ili na našem mjestu neko drugi stoji, dok sjeta našim dušama šeta. Zagubio se trag našoj slavi, uteklo nekud s lica veselje, od onih vitezova ljubavi, ostale samo minule želje. Ni dame naše, naše primadone, dama je vazda dama, svaka čast, ni one više nijesu ONE, nestade maturski zanos i strast...
Vi što odoste u svijet bolji, ne dajte dušu nespokoju, jednoga dana, po božijoj volji, bićemo opet u punom broju. Nek’ vjetar diljem gora i mora, zbori o nama kako priliči, umorni put potonjih zora, neka na zalazak sunca liči“, dio je pjesme Vojislava Mijuškovića posvećene generaciji.
Poštovana gospođo Gimnazijo, hvala
Sa maturantima je bio i direktor sadašnje Gimnazije, Dušan Kilibarda, kome je generacija koja je maturirala 1962. godine poklonila kolaž slika. Kako reče Vojislav Mijušković, Njegoševu sliku je „zađerdanio poimenični pregled učenika ondašnje mature“, fotografije sa 20, 40 i 50 godina mature, pjesma Slavke Stevović Daković i njegova, uz poruku „Poštovana gospođo Gimnazijo, hvala“. Zahvalio se direktoru što će njihov rad naći svoje mjesto u Gimnaziji, čime će na neki način „obesmrtiti ovu generaciju“.
„Naša Gimnazija je dobila slavu ne od svojih profesora, nego učenika. Uradili ste najbolje za svoj grad, narod, državu Jugoslaviju i državu u kojoj sada živite. Vaš doprinos je veliki i vi još možete dosta da učinite. Vi ste u kruni Gimnazije, a ovaj vaš poklon krasiće ulazni hodnik“, kazao je Kilibarda.
Novinarki lokalnog javnog servisa Sonji Vujadinović, koja se trudi da generacije maturanata „spasi od zaborava i prašine“, uručili su sliku Mikija Radulovića sa posvetom: „S tobom se ne stari“.
„Vi i vaše generacije su moja inspiracija. Vjerujem u zrelost i mudrost. Vjerujem da će i mladost jednoga dana biti zrelost i mudrost. Hvala vam za uvažavanje. Hvala vam što još postojite“, kazala je Vujadinović i zahvalila se na prijatnom iznenađenju.
Bonus video:
