Napad na Dubrovnik 1991. godine je iza sebe ostavio brojne žrtve i zločine za koje crnogorsko pravosuđe nema sudskih epiloga, saopšteno je danas iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR).
"Informaciono-dokumentacioni centar podsjeća da se 1. oktobra navršava 31 godina od početka napada JNA (Jugoslovenska narodna armija) na Dubrovnik koji je ostao upamćen kao sraman i nedopustiv čin u crnogorskoj istoriji. Napad koji je iza sebe ostavio brojne žrtve i zločine, ali za koje naše pravosuđe nema sudskih epiloga. Pitanje individualne odgovornosti se mora pokrenuti u cilju kažnjavanja onih koji su odgovorni za stradanja brojnih žrtava", ističe se u saopštenju YIHR.
Oni su poručili da ovim povodom pozivaju sve zainteresovane da posjete njihov Informaciono-dokumentacioni centar u Podgorici 3. oktobra u 10. časova i pogledaju dokumentarni film "Rat za mir".
Iz YIHR su dostavili hronologiju napada na Dubrovnik:
Stanje u zemlji prije početka napada
Tokom 1988. i 1989. godine u Jugoslaviji uz političku krizu sve više jača nezadovoljstvo stanjem u zemlji i sve su češće rasprave o preuređenju države. Početkom ljeta 1991. u pojedinim crnogorskim medijima počinje snažna propagandna kampanja pod sloganom „Rat za mir“, koja vrlo jasno zagovara ciljeve koji za svoju metu uzimaju Hrvatsku i Hrvate i nazivaju ih koljačima, genocidnim narodom, ustašama. Važan element tadašnje srpske i crnogorske kampanje bila je i tvrdnja da Hrvati žele „vratiti“ djelove crnogorske teritorije, konkretno Boku Kotorsku, i da su s tim ciljem nagomilali oko 30,000 vojnika na granice sa Crnom Gorom, koji će svakog časa napasti. Upravo ta tvrdnja o brojnoj hrvatskoj vojsci koja čeka na granicama motivisala je veliki broj crnogorskih dobrovoljaca da se uključe u rat. S druge strane, Dubrovnik u to vrijeme nije imao ni vojne objekte, niti vojsku i svima je bilo nemoguće zamisliti da bi neko mogao napasti grad koji je pod zaštitom UNESCO-a. Tokom ljeta 1991. vojska JNA se gomilala oko Trebinja. Novinar Veseljko Koprivica u svom dnevniku zapisuje da im zapovjednici nisu rekli kuda idu, samo su ih sve potrpali na kamione i odvezli. Vođstvo tadašnje odbrane Dubrovnika ističe da je na početku bilo oko 300 dobrovoljaca i temeljna policija. Kasnije se ta brojka popela do nekih 670 vojnika, koliko je navedeno u optužnici generalu Strugaru.
Početak napada
Dana 30. septembra je potpisana direktiva za napad na Dubrovnik sa mora, kopna i vazduha. Ciljevi su bili zauzimanje Prevlake, presijecanje Jadranske magistrale i blokiranje aerodroma u Ćilipima. Napad je počeo 01. oktobra oko 6.30 sati ujutro. To je bio prvi napad na sam grad i njegovu bližu okolinu. JNA je gađala iz oružja velikih kalibara Dubrovnik sa brodova, ali i sa kopna sa položaja na Prevlaci, Luštici i Mojdežu.
Pisanje medija i reakcija javnosti
Za sve vrijeme rata propaganda crnogorskih medija se nastavlja. Tako dnevni list Pobjeda, drugi dan izvještava da su 01.10. i tokom noći „ubili u Konavlima između 500 i 700 pripadnika „šarene vojske“ Franje Tuđmana, da su Kupari sravnjeni sa zemljom i da je srušen repetitor na Srđu“. Od toga, jedina tačna informacija bila je rušenje repetitora na Srđu.
Tokom trajanja napada na Dubrovnik, mnogi intelektualci sa prostora bivše Jugoslavije su se angažovali u izražavanju nezadovoljstva ratom. Tako crnogorski intelektualci iz Beograda potpisuju apel za mir koji šalju crnogorskoj vladi i ratnoj komandi, te pozivaju na prekid rata i povratak mladića iz vojske. Zatim Bokeljci i Crnogorci iz Dubrovnika pišu Vladi Crne Gore, pozivajući Vladu da odmah zaustavi taj rat i nesreću koja ga prati.
Posljedice granatiranja, ljudske žrtve
Posljedice granatiranja Dubrovnika je bilo moguće sagledati tek nakon povlačenja JNA sa njegove teritorije. Stari grad, bez obzira na to što je bio „zaštićen“ zastavama UNESCO-a, takođe je pretrpio brojna oštećenja. Najteži dan je bio 06.12.1991., kada je sa svih strana bombardovan zapaljivim projektilima. Procijenjeno je da je samo taj dan oko 10% zgrada u gradu potpuno izgorjelo ili je uništeno, dok je oko 30% teško oštećeno. Devet palata potpuno je izgorjelo, a još četiri djelimično. Tokom cijelog ratnog perioda oštećene su 563 zgrade u Starom gradu. Šteta je bila procijenjena na 643 miliona njemačkih maraka, a obnova je trajala sve do 2000. godine.
Osim toga, bilo je mnogo i ljudskih žrtava. Sa crnogorske strane, na Južnom bojištu poginula su 167 vojnika, dok je na hrvatskoj strani poginulo 430 hrvatskih branitelja, od njih 184 sa dubrovačkog područja. Poginula su i 92 civila, od čega 15 djece mlađe od 15 godina.
Procesuiranje
Prema optužnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kao idejni tvorac ideje napada na Dubrovnik bio je Slobodan Milošević. Optužen je za napade na grad, pljačku i razaranje istorijskih i kulturnih spomenika. Međutim, on nije dočekao presudu već je preminuo u Hagu 2006. godine.
Dana 01.03.2001. podignuta je kolektivna optužnica za zločine JNA u Dubrovniku koja je zatim predata Crnoj Gori. Njome su optuženi general Pavle Strugar, viceadmirali Miodrag Jokić i Milan Zec, te kapetan prve klase Vladimir Kovačević zvan Rambo. Optuženi su po šest tačaka, po kolektivnoj i individualnoj odgovornosti i to za teške povrede Ženevske konvencije, kršenje zakona i običaja rata, ubistava, napade na civile, napade na objekte koji nisu vojni cilj, pljačku i uništavanje istorijsko kulturnih spomenika. Strugar je proveo pet godina u zatvoru, Jokić je bio osuđen na sedam godina od kojih je odležao 2/3 u zatvoru u Dansku. Milan Zec je bio oslobođen svih optužbi, dok je Vladimir Kovačen proglašen za mentalno oboljelu osobu i na taj način je izbjegao suđenje.
Crna Gora nije pokrenula nijedan krivični postupak zbog napada na Dubrovnik, iako je opšte poznato koji ratni zločini su se dogodili tokom perioda opsade. Takođe, niko od crnogorskih zvaničnika koji su tada bili na važnim funkcijama nije sudski procesuiran. Imamo samo izvinjenje predsjednika Crne Gore građanima Hrvatske zbog učešća Crnogoraca u napadu na Dubrovnik.
Za adekvatan process suočavanja sa prošlošću neophodno je procesuiranje onih koji su odgovorni za ratna zbivanja tokom devedesetih godina, u ovom konkretnom slučaju, za napad na Dubrovnik. Neriješeni zločini sami po sebi predstavljaju teret kako za društvo, tako i za oštećene u tim postupcima. Štaviše, hitnost pokretanja ovih postupaka se ogleda i u činjenici da kako vrijeme prolazi, sve je manje živih svjedoka koji mogu doprinijeti rasvjetljavanju ratnih zločina. Ratni zločini ne zastarijevaju i zato ne smijemo dozvoliti da se zbog pasivnog stava nadležnih organa izgube važni dokazi i svjedoci.
"Rat za mir" i Knjiga sjećanja
Iz YIHR su poručili da ovim povodom pozivaju sve zainteresovane da posjete njihov Informaciono-dokumentacioni centar, gdje će se posjetiocima prezentovati dokumentacija vezana za napad na Dubrovnik i dijeliti Knjiga sjećanja.
"Posjetioci će imati priliku i da pogledaju dokumentarni film "Rat za mir" koji detaljno prikazuje agresiju na Dubrovnik tokom 1991. i 1992. godine. Emitovanje filma biće organizovano 3. oktobra u 10 časova. IDC se nalazi na adresi Studentska 37/a, lamela 8, Podgorica", zaključuje se u saopštenju YIHR.
Bonus video:
