Ulica Mirka Vešovića od srijede nije više ista, nije isti ni centar Kolašina - za samo pola sata, u rano poslijepodne, bageri su sa zemljom sravnili, skoro 100 godina staru, “kuću na stubovima”.
Neposredno prije toga, mnogi Kolašinci su, neki prvi put, a neki poslije mnogo vremena, iskoristili priliku da odškrinu vrata na adresi broj 8. Nije ih dočekala uobičajena hladnoća zidova među kojima niko ne živi, već “priča” na svakom koraku i utisak da su ukućani samo nakratko odsutni. Porodične crno-bijele, s mjerom retuširane fotografije, u kutijama pisma i razglednice, pisana u vrijeme kada se o rukopisu vodilo računa, u prelijepom kredencu neokrnjeni porcelan, na stolu dva-tri prašnjava starinska ključa, a na ormaru neotvorene tegle zimnice...
To su vidjeli oni koji su, ko zna iz kojeg razloga, poželjeli da posljednji put pod svojim stopalima čuju škripu drvenog poda kuće koja je prkosila i stilom gradnje i postojanošću.
Milivoje Bulatović, direktor Komunalnog preduzeća i radnici, u posljednjem trenutku, zatečeni svim što je u kući ostalo nakon prodaje, na brzinu su sklonili na sigurno dio nekadašnje kolašinske svakodnevice i dio života nekoliko porodica kojima je kuća bila dom od 1929. godine. Stvari će, objašnjavaju, čekati potomke nekadašnjih vlasnika.
A onda su došle mašine i “čardaka ni na nebu ni na zemlji”, kako su nekad djeca zvala kuću, nije više bilo.
Narednog dana još jedna kuća iz tog kvarta je srušena, a sljedeće sedmice će i ostale dvije. Nije nova vijest da će na toj lokaciji ubrzo nići hotel sa četiri zvjezdice, nije novina ni da su objekti davno prodati i da je dan njihovog rušenja bio samo stvar odluke investirora.
Nijesu to ni prve kuće srušene da bi se gradio “neki novi Kolašin”. Zvanično, ni jedna od tih kuća, preko puta Spomen doma, nije imala kulturno-istorijsku vrijednost, ali su, kažu Kolašinci, “imale dušu” i doprinosile arhitektonskoj prepoznatljivosti gradskog jezgra.
Za svaku od njih vezane su biografije Kolašinaca, isprepletane i uslovljene istorijskim događajima i pravilima života varoši između dva svjetska rata i druge polovine prošlog vijeka. No, svemu tome je kvart u Ulici Mirka Vešovića odolijevao. Zbog toga je za mnoge oproštaj sa tim dijelom starovaroške tradicije i arhitekture, koja je posustala pred aktuelnim invesitcionim bumom, bio emotivan i pun gorčine.
”Kuća na stubovima” jedna je od nekoliko koje je sagradio Jefto Bošković (1867-1943), zvani Adžica. Doselio se sa braćom Arsom i Markom u Kolašin 1879. godine iz Bijelog Polja. Bili su trgovci i u varoši su imali više kuća. Bio je, priča lokalni hroničar i publicista Branislav Jeknić, i predsjednik varoši Kolašin od 1893. do 1895. godine.
”Prvu od svojih kuća Jefto je sagradio 1912. godine... sa zapada Trga borca. Ovaj kvart je sagorio avgusta 1944. godine u toku njemačke operacije ‘Ribecal’, a na mjestu kvarta 1951. godine je podignut Spomenik palim borcima. Kuća na stubovima sagrađena je 1927/28. godine i u njoj je stanovao Jeftov najstariji sin Rade. Godine 1936. dio imovine prodao je Zorki Šoć, a najvjerovatnije i kuću, jer se kao vlasnik kuće odmah poslije rata 1946. godine pominje Milosava Medenica. Kuća je 1960. godine prodata Čedomiru Raičeviću koji je u Kolašinu radio kao pripadnik MUP-a, a on je prodao porodici Vlahović 1966. godine i odselio za Bijelo Polje”, priča Jeknić za “Vijesti”.
Od 1966. godine vlasnici kuće su bili Vojislava-Vojka i Jelena Vlahović.
Druga kuća iz tog kvarta sagrađena je 1936. godine, na placu koji je kupljen od Rada Jeftova Boškovića. U narodu je poznata kao kuća Zorke Šoć. Zorka je, podsjeća Jeknić, ćerka Janka Toškovića, učitelja i narodnog poslanika iz vremena crnogorske državnosti.
”Sa zapadne strane kuće se nalazio put, koji je vodio od škole do glavnog puta koji je išao od varoši do mosta na Tari. Ovaj put je ostavljen 1887. godine prilikom podjele Kolašina, a bio je širok dva lakta (1,42 metara). Treću kuću, u Ulici Mirka Vešovića, Opština Kolašin je sagradila 1956. godine za potrebe rješavanja stambenih pitanja kadrova u privredi. Kao kadrovski stanovi promijenili su veći broj stanara, a posljednji vlasnici koji su otkupili stanove, kuću su prodali investitoru”, kaže Jeknić.
Četvrtu kuća, koja je predviđena za rušenje u tom dijelu grada, napravio je 1936. godine Savo Milovanov Milašinović (1883-1945) rodom iz Sirovca. Bio je trgovac u varoši i pored ove kuće imao je radnju na Gornjem gradskom trgu u zajednici sa Vladom Cvetovim Marićem. U vrijeme Drugog svetskog rata, dio njegove kuće je služio kao partizanska bolnica.
“Harmonija zatečenog i nastalog”
U Ulici Mirka Vešovića gradiće se hotel “Magnum”, koji je Vlada uvrstila na listu razvojnih projekata u oblasti turizma.
Poslovaće po kondo modelu, imaće 105 smještajnih jedinica, tačnije 201 ležaj, različitog tipa i površine, ali i spa, bazen i fitnes centar.
Hotel sa četiri zvjezdice činiće 25 apartmanskih jedinica i 80 soba, a predviđeno je otvaranje 64 nova radna mjesta.
Ukupna predračunska vrijednost investicije iznosi 13,3 miliona eura, iz sopstvenih sredstava u punom iznosu.
Predviđeno je da će hotel imati četiri sprata, a investitori obećavaju da je “velika pažnja posvećena ozelenjavanju slobodne površine sa zadnje strane hotela”.
Za fasadu će se koristi “sivi natur beton, staklena zid zavjesa u varijanti sa niskoemisionim staklom u dvostrukom paketu i u tamnom tonu, limeni paneli u tamnoj boji”.
”Pejzažno arhitektonska rešenja bazirana su na formi tradicionalne arhitekture uz primjenu savremenih modela. Konfiguracija terena je nametnula, kako urbanističko, tako i arhitektnosko djelovanje na lokaciju. Polazište je bilo dati sliku prostora koja ističe prirodne karakteristike okoline i stvara harmoničan odnos između zatečenog i novonastalog. Tradicionalna arhitektura, kao i prirodni uslovi ističu kosi krov kao prepoznatljivi element, koji je u ovom projektu dobio savremenu dimenziju”, piše u elaboratu o procjeni uticaja na životnu sredinu za hotel “Magnum”.
Bonus video:
