Sve anonimno. Brišemo sve što smeta!!! Parovi, tračevi, slike, snimci”, opis je profila parovi_budva na društvenoj mreži Instagram, koju prati 612 osoba, mahom maloljetnika iz budvanskih osnovnih škola.
Međutim, prema sadržaju stranice, ipak administratori ne brišu sve što smeta - pojedini anonimni osnovci imenom targetiraju svoje vršnjake, vrijeđaju, često sa seksualnom konotacijom, etiketiraju i djecu i porodice, nazivaju ružnim nadimcima...
Profili ovog tipa na Instagramu nijesu i jedini način komunikacije crnogorskih osnovaca, a sadržaj je praktično isti.
Tako su na zatvorenim Vajber i Fejsbuk grupama osnovaca, pojedini đaci lake mete za vršnjake-nasilnike.
”Vijesti” su imale uvid i u prepiske pojedinih podgoričkih đaka na Vajber grupi, u kojima su uvrede redovna pojava.
Umjesto dogovora za partiju fudbala, odlazak u bioskop ili instrukcije za rad domaćih zadataka, jedni druge često omalovažavaju, na različite načine.
Prema riječima sagovornika “Vijesti”, pomoć sistema je teško očekivati i ona uglavnom izostaje, a jedina mogućnost borbe protiv ovog vida vršnjačkog nasilja je roditeljska kontrola.
Elektronsko nasilje traje 24 sata
Izvršna direktorka Udruženja Roditelji Kristina Mihailović kaže da se mnogo djece i porodica suočava sa ovim problemima svakodnevno.
”I vrlo je teško reći im da nemaju puno opcija na raspolaganju”, upozorava Mihailović.
Prema njenim riječima, roditelji nemaju puno mogućnosti da problem riješe kroz sistem.
”Nažalost, u situacijama kada se otvaraju raznorazne grupe na društvenim mrežama, nebitno tajne ili javne u kojima se objavljuju svakakve problematične informacije o njima, nemamo kao roditelji puno opcija na raspolaganju. Od policije nema pomoći u takvim slučajevima, i nama preostaje da ili sami istražujemo ko stoji iza takvih objava i da prijavimo određenoj društvenoj mreži sporan sadržaj. Mada, prilično sporo reaguju”, kaže Mihailović.
Naglašava da je važno da “razgovaramo sa svojom djecom i pratimo njihovo ponašanje na društvenim mrežama”.
”Važno je da koristimo aplikacije za roditeljsku kontrolu koje im i ograničavaju i vrijeme koje provode na taj način, ali i sadržaje kojima pristupaju. S druge strane, posebno u uzrastu kada počnu da ih koriste moramo i provjeravati njihovu komunikaciju sa drugima. Vrlo često, mi kao roditelji nijesmo ni svjesni, i ubijeđeni smo, da naša djeca neke stvari ne bi nikada uradila, a na kraju se pokaže nešto sasvim drugo. Djeca uče svakodnevno puno toga, i kako da se ponašaju i kako da budu tolerantna i da poštuju druge... Naravno da će ponekada praviti i greške, a mi smo upravo ti koji moramo biti u toku da bismo reagovali na vrijeme”, poručuje ona.
Pishološkinja Anđela Golubović objašnjava da se radi o primjerima “klasične elektronske ili onlajn viktimizacije”.
”Obično se smatra da su posljedice elektronskog nasilja ozbiljnije po samu žrtvu iz najmanje dva razloga. Jedan je šira potencijalna publika - stotine ili hiljade posjetilaca može da vidi ponižavajuću sliku ili poruku na samoj internet stranici ili Vajber grupi, za razliku od desetak ili više ljudi koji mogu da čuju za nemili događaj u školskom dvorištu. Drugi razlog je što se elektronsko nasilje odvija 24 sata, svakod dana u sedmici - nema odmora za razliku od perioda poslije škole, noću, tokom vikenda ili raspusta. S druge strane, često neka djeca, pogotovo dječaci umiju da minimalizuju uticaj elektronskog nasilja, jer ga oni na neki način nerealno shvataju i percipiraju, razmišljaju na način: fizički nisam povrijeđen, nisam oštećen”, upozorava Golubović.
Djeca nasilnici djeluju poput čopora
Golubović ukazuje na to da je “dijete mrzitelj na društvenim mrežama - dijete koje iz pozicije prezira i mržnje komentariše drugo dijete, a njegovo ponašanje je motivisano dubljim osjećanjem zavisti i ljubomore”.
”Internet omogućava anonimnost djeci, a ta anonimnost stvara lažni osjećaj kontole nad sadržajem samog materijala na internetu. Socijalne mreže omogućavaju lako povezivanje djece istomišljenika, pa se djeca nasilnici povezuju u grupe i razvijaju dinamiku čopora koji progoni svoj plijen. U virtuelnom svijetu internet komunikacije dešava se psihološki proces dezinhibicije ili otkočenosti, pa su djeca hrabrija u virtelnom svijetu”, naglašava ona.
Golubović upozorava na lažni osjećaj svemoći koji stvara internet komunikacija.
”Nije ni čudo što djeca teže neurotičnoj internet komunikaciji. U istraživanju iz 2016. utvrđeno je da osobe sa narcisoidnom strukturom ličnosti više koriste kompjutere i telefone kao način komunikacije. Kod ove djece preovladava izuzetna sebičnost i samousmjerenost, a ova djeca drugu djecu vide kao predmete i nevažne objekte. Takođe ne osjećaju empatiju kada drugoj djeci nanose štetu ili patnju, ne pokazuju ni osjećanje krivice, niti bilo kakvo žaljenje zbog svojih postupaka. Ova djeca ne vide ništa problematično u svom ponašanju i stalno nude raznorazna opravdanja za svoje postupke”, ističe Golubović.
Prema njenim riječima, upravo anonimnost na društvenim mrežama utiče na korišćenje patoloških mehanizama odbrane, poput projekcije ili negacije.
”Projekcija je svojstvena djeci koja zlostavljaju drugu djecu, a kao primjer projekcije može biti situacija u kojoj djeca svoja neprijatna osjećanja pripisuju drugoj djeci. Primjer projekcije je situacija u kojoj dijete smatra da je drugo dijete zlo ljudsko biće i da ono zaslužuje da pati. Psiholozi smatraju da ovaj nesvjesni mehanizam stoji u osnovi rasnih, religioznih i drugih predrasuda na internetu”, pojasnila je Golubović.
Kako prepoznati žrtvu vršnjačkog nasilja
Psihološkinja tvrdi da je više pokazatelja da je dijete žrtva nasilja.
”... A to su: dijete utučeno bez očiglednog razloga, gubi volju i entuzijazam za školu i učenje, ne viđa se sa drugom djecom, ne posjećuje (često) drugu djecu ili ih ne dovodi kući, lošije spava, neočekivano dobija lošije ocjene u školi, pokazuje znake depresije, nedostatak samopouzdanja ili se samopovređuje. Obazriv razgovor, može pomoći djeci da se otvore. Ukoliko sumnjaju da je dijete žrtva, roditelji mogu napomenuti djeci, kako su mnoge poznate ličnosti bile žrtve nasilja, ne bi li ih tako podstakla da se otvore”, poručuje ona.
Golubović smatra da treba osuditi i “ćutljivu većinu”.
”To je najveća grupa djece koja ne prijavljuje zlostavljače. Djeca koja posmatraju, gledaju i ćute najčešće razmišljaju da se to njih ne tiče i da ne treba da se miješaju ili ta sama djeca nemaju kapacitet da se identifikuju sa žrtvom. Ta djeca samo pomažu onima koji su njima slični, a ne onima koji su isključeni iz njihovog ‘moralnog univerzuma’”, zaključuje ona.
Više od 60 odsto djece u Crnoj Gori trpi neki oblik nasilja
Više od 60 odsto djece u Crnoj Gori doživljava neki oblik nasilnog disciplinovanja u svom domu.
To su ranije saopštili iz UNICEF-a i pojasnili da vršnjačko nasilje na internetu predstavlja dodatni izazov. Poručili su da je potrebna i veća podrška mentalnom zdravlju kako bi se spriječila samoubistva adolescenata, koja spadaju u jedan od pet vodećih uzroka smrti mladih u dobi od 10 do 19 godina u svijetu.
”Slaba međusektorska saradnja i nedovoljno prijavljivanje slučajeva nasilja, eksploatacije i zlostavljanja dovode do njihove velike rasprostranjenosti, kao i visoke tolerancije društva prema nasilju nad djecom u Crnoj Gori. Iz tih razloga Ministarstvo rada i socijalnog staranja, uz tehničku i finansijsku podršku UNICEF-a i Evropske unije, radiće na razvoju nacionalne Strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja za narednih pet godina”, saopšteno je.
Ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović istakao je da je nasilje danas sve raširenija pojava.
”Od porodičnog, preko nasilja na ulici, u školama, prema osobama koje su po nekom obilježju drugačije. Kada dijete živi okruženo ili je žrtva nasilja u porodici izloženo je traumi koja će vremenom prerasti u trajni ožiljak s kojim će se morati boriti cijeloga života. Cilj nam je da za svako dijete obezbijedimo sigurno i zdravo okruženje u kome će djeca moći da odrastaju srećna i razvijaju svoje kapacitete. Ministarstvo rada i socijalnog staranja će u budućem periodu ulagati u razvoj i unapređenje stručnih kapaciteta profesionalaca koji rade s djecom koja su žrtve i svjedoci nasilja. Takođe, pitanje nasilja nije problem pojedinca, već cjelokupnog društva, te nam je cilj unapređenje sistema podrške za žrtve nasilja. Ulaganje u dječji razvoj i obezbjeđivanje sigurnog i bezbrižnog odrastanja ostaće prioritet Ministarstva rada i socijalnog stranja, jer djeca su budućnost našeg društva”, kazao je Adrović.
Iz UNICEF-a su podsjetili da je prevencija i zaštita djece od svih oblika nasilja, uključujući i onlajn nasije, odgovornost svih.
” Riječ je o odgovornosti niza sektora, koja podrazumijeva obrazovni sistem, socijalnu i dječju zaštitu, zdravstvo, pravosuđe, policiju, privatni sektor, medije, roditelje i lokalne zajednice. Djeca uče iz onoga što vide i što proživljavaju svakog dana. Ako nasilje doživljavaju kod kuće, u školi i u svojoj lokalnoj zajednici, i ako svjedoče mržnji i uvredljivom govoru u medijima, ona i odrastaju okružena nedostatkom poštovanja i dijaloga. Kao odrasli, imamo odgovornost da budemo dobri uzori svakog dana i u svakom okruženju – kod kuće, u školama, lokalnim zajednicama, politici, sportu, medijima, kulturi, itd. Svi snosimo odgovornost za izgradnju zdravog društva koje odlikuje poštovanje prema svakom djetetu svakog dana”, kazao je Huan Santander, šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori.
UNICEF poziva na povećanje broja usluga podrške djeci i porodicama u zajednici, te povećanje broja stručnih radnika u centrima za socijalni rad, kao i dječjih psihologa i psihijatara širom zemlje.
Bonus video:
