U Crnoj Gori je usmjeravanje djece sa invaliditetom u obrazovni proces suprotno principima inkluzivnog obrazovanja, smatraju u civilnom sektoru, dok iz Ministarstva prosvjete tvrde da nadležne komisije treba posmatrati kao mehanizam koji predlaže uslove u najboljem intersu djeteta.
Koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) Anđela Miličić rekla je da je Zakon o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama i sam proces usmjeravanja potpuno suprotan Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom i principima inkluzivnog obrazovanja.
"Jer se na taj način samo postupa prema djeci s invaliditetom, zbog njihove invalidnosti, kao ličnog svojstva, što je oblik diskriminacije", rekla je Miličić agenciji MINA.
Ona je kazala da se iz tog razloga ne može reći da se u Crnoj Gori sprovodi inkluzija, podsjećajući da i Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, kao poseban oblik diskriminacije prepoznaje segregaciju i grupisanje, koje se dešavaju u oblasti obrazovanja.
Kako je saopštila, škole nijesu spremne kao što bi trebalo da budu spremne za svako dijete, već se procjenjuju sposobnosti i mogućnosti djece.
"To je konstatovano i u Alternativnom izvještaju o sprovođenju Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom u Crnoj Gori i što je potvrdio i Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom", rekla je Miličić.
Ona je kazala da djeca prilikom tog postupka ne bivaju konsultovana, već Komisije daju prijedloge koji su "u najboljem interesu djeteta".
Kako je istakla, u obzir se moraju uzeti želje i potencijali učenika, kao i način na koji će mu se pružiti podrška kako bi stekao adekvatna znanja i rezultate u školi.
Miličić je kazala da je "procjena očuvanih sposobnosti", koja se trenutno vrši, tipičan primjer takozvanog funcionalnog modela pristupa invaliditetu.
"Saradnja Komisije i škole nije na zadovoljavajućem nivou, škola nije na taj način spremna da odgovori na "zadate zahtjeve" jer nema ni prostornih (ukoliko govorimo da se nastava održava u nepristupačnoj školi ili učionici), kadrovskih (ukoliko nema adekvatnu tehničku podršku, odnosno asistenta, stručnu podršku tj. psihologa ili pedagoga) kapaciteta", rekla je Miličić.
Ona je podsjetila na analizu UMHCG -a iz 2019. koja je pokazala da najveći je broj učenika s invaliditetom, rješenjima Komisije za usmjeravanje, usmjeren u srednje stručne škole, i to uglavnom u one u kojima već uči veliki broj djece s invaliditetom.
Kako je navela, u analizi su istakli slučajeve u kojima se djeca rješenjima usmjeravaju u određene škole, nakon čega uprave odbiju upis učenika s invaliditetom, obrazlažući to nedostatkom kapaciteta za obrazovanje tog učenika, nakon čega učenik bude upisan u neku drugu srednju školu, najčešće stručnu.
"U nekim školama, i pored donesenih rješenja, stručne službe škole u konsultacijama s roditeljima ne sprovode sve mjere preporučene u rješenju, budući da su, kako navode iz škola, stavovi roditelja da njihovoj djeci ne treba određeni vid podrške", rekla je Miličić.
Ona je kazala da jedan od čestih problema koje nastavno osoblje ističe je nedovoljna ili loša saradnja s Komisijama za usmjeravanje, zbog čega se na izdavanje nekih rješenja o usmjeravanju čeka duži period, iako djeca već pohađaju školu.
Kako je saopštila, u nekim rješenjima prilikom usmjeravanja u srednju školu, u tekstu se navodi da je učenik imao vrlodobar ili odličan uspjeh u osnovnoj, a pored toga stoji da nije elementarno opismenjen i ne poznaje osnovne računske radnje.
"Ovo opravdava neke od stavova po kojima je djeci s invaliditetom mjesto u srednjim stručnim školama, gdje su očekivanja nastavnog osoblja "niža" i gdje je, prema tim stavovima "potrebno manje truda" da bi učenik završio školu", rekla je Miličić.
Kako je istakla, to dalje ima negativan uticaj na razvoj radnih navika učenika, što im otežava dalje obrazovanje, a kasnije i zapošljavanje.
"Na taj način, moglo bi se smatrati da se obrazovanje OSI svodi na formalnu aktivnost školovanja, ali ne i sticanja znanja koja mogu biti primjenljiva i upotrebljiva u praksi", rekla je Miličić.
Kada je riječ o saradnji roditelja sa Komisijom, prema riječima Miličić, analiza je pokazala da je prisutno neprihvatanje invaliditeta od roditelja, ali i da neki roditelji odbijaju da njihova djeca prođu proces usmjeravanja i dobiju rješenja, da na taj način ne bi bila etiketirana.
"S druge strane, Komisija nikada ne uključuje samo dijete, niti ispituje njegove želje, interesovanja i potencijale. Zbog svega navedenog, imamo situaciju da se dijete prilagođava sistemu, odnosno školi, a ne škola djetetu", rekla je Miličić.
Kako je navela, pokazalo se i da nastavno osoblje, zbog neinformisanja ili nepostojanja adekvatnih znanja u radu s osobama s invaliditetom i pristupom u komunikaciji, neadekvatno ocjenjuje učenike s invaliditetom, koji kasnije takav model sticanja znanja očekuju i tokom nastavka daljeg školovanja, odnosno i kada upišu fakultet.
Sve to, prema riječima Miličić, nadalje utiče na njihovu konkurentnost na tržištu rada, zapošljivost i sticanje radnih vještina.
Ona je kazala da se zahtjevi na tržištu rada brzo mijenjaju, a znanja koja steknu OSI tokom svog obrazovanja, zbog nedostatka adekvatne podrške, kako stručne tako i tehničke, su nedovoljna da bi zadržali svoje radno mjesto ili se zaposlili na boljem radnom mjestu.
"Opšte je poznato da nemamo prilike OSI da vidimo na visokom pozicijama donošenja odluka, što nije slučaj sa drugim evropskim zemljama, gdje možemo da ih vidimo u politici ili na nekim drugim pozicijama od značaja u društvu", rekla je Miličić.
Ona je navela da se iz tog razloga mali broj OSI se odlučuje da bude samostalno, da pokreće svoj biznis ili na porodičan život i osamostaljivanje od svoje primarne porodice.
"Inkluzija jeste lijepo zamišljen proces, ali se ona u praksi ne sprovodi na pravi način koji će rezultirati manjem stepenu segregacije prema OSI u obrazovnom sistemu, u većem stepenu individualizacije kada je u pitanju rad s učenicima s invaliditetom, uz adekvatnu stručnu, psihološku podršku, primjenu asistivne tehnologije i slično", smatra Miličić.
Gimnazijalac Luka Vojinović (18) rekao je da je njegovo iskustvo sa Komisijom pozitivno ali da same obrazovne ustanove nijesu spremne, niti pristupačne, za djecu sa invaliditetom.
"U mom slučaju, Komisija mi je pomogla pri upisu u srednju školu dok škola i tadašnja uprava nijesu nam izašle u susret, iako smo sve počeli da pripremamo i obavještavamo, šaljemo dopise i zahtjeve godinu unaprijed", kazao je Vojinović.
Iz Ministarstva prosvjete su kazali da Komisija za usmjeravanje u obrazovni proces predlaže program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, kao i obim i način sprovođenja dodatne stručne pomoći.
Ta Komisija, kako su rekli, daje predloge u pogledu potrebe za angažovanjem asistenta u nastavi, kadrovske, prostorne, materijalne i druge uslove koje škola ili resursni centar u koju će dijete biti uključeno mora obezbijediti.
"Komisiju imenuje organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete, koju čine pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, psiholog, pedagog, defektolog odgovarajuće specijalnosti i socijalni radnik", rekli su iz Ministarstva agenciji MINA.
Prema njihovim riječima, u Crnoj Gori je osnovano 18 lokalnih komisija, a do sada je preko 3,2 hiljade djece prošlo ovu proceduru, koja se ponavlja prilikom prelaska s jednog na drugi nivo obrazovanja.
"Komisije ne treba posmatrati kao etiketirajući mehanizam, već kao mehanizam koji predlaže uslove u najboljem intersu djeteta da bi se u sredini, obrazvno-vaspitnoj ustanovi uticalo na okolnosti koje mogu otežati funkcionisanje djeteta usljed smetnje u razvoju", rekli su iz Ministarstva.
Oni su rekli da su u prethodnom periodu sprovedene obuke članova komisija na teme autizma, intelektualne smetnje, ADHD, smetnji vida, problema ponašanja, disleksije, disgrafije, kombinovanih smetnji, asistencije u nastavi, integrisanih odjeljenja, komunikacija s roditeljima.
Kako su kazali, kako bi komisije jednako postupale, pripremljeno je Uputstvo za ujednačen rad.
"Komisija daje prijedlog o usmjeravanju na osnovu svoje procjene, razgovora sa roditeljima djeteta, kao i na osnovu pedagoške, edukacijsko-rehabilitacijske, psihološke i druge dokumentacije koje dobija od odgovarajućih ustanova", rekli su iz Ministarstva.
"Svaki član komisije iz svog ugla (pedijatar, psiholog, pedagog, socijalni radnik, defektolog) stavlja naglasak na proces u kome se stiču i usvajaju vještine i znanja potrebna za svakodnevni život, cijeni djetetov nivo razvoja, potencijal za učenje i usvajanje standarda znanja, lična svojstva, prepreke i otežavajuće faktore sredine", rekli su iz Ministarstva.
Oni su dodali da svaki član komisije, samim tim, sveobuhvatno daje preporuke obrazovno-vaspitnim ustanovama iz ugla profesije i struke kako da pristupi djetetu.
Oni su podsjetili da je na osnovu člana 22 Zakona o vaspitanju i obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama protiv rješenja organa lokalne samouprave može se podnijeti žalba Ministarstvu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.
"Ministarstvo je imenovalo drugostepenu komisiju, koju čine: pedijatar, defektolog, psiholog, pedagog, socijalni radnik. U 2017. bilo je pet žalbi, 2018. tri žalbe, a 2019., 2020., 2021. i 2022. po dvije žalbe", rekli su iz tog resora.
Oni su kazali da je mišljenje roditelja je od presudne važnosti, jer roditelji još u zahtjevu za usmjeravanje iskazuju svoje viđenje.
"Zatim, Komisija kroz konsultativan proces sagledava sve okolnosti, a posebno (primjera radi) kada se radi o tranziciji u srednješkolsko obrazovanje, cijeni interesovanja i potrebe djeteta", kazali su iz Ministarstva.
Bonus video:
