Grahovo ima potencijal što ga vjerovatno nema nijedno mjesto u Crnoj Gori. Mi smo na 30 kilometara od mora, na 700 metara nadmorske visine, imamo dovoljno vode, struje, dobar put. To je dobra infrastruktura, dobar geografski položaj. Ima nešto stanovnika, a imamo i došljake iz čitave Evrope - Rusa, Ukrajinaca, Njemaca, Švajcaraca, Čeha.
Tako o varoši koja je do 1964. godine imala status opštine priča Jovan Vujačić.
Potencijal ima, ali Grahovo ostaje bez stanovnika, školsko zvono se sve slabije čuje, varoš izgleda kao da je juče “prodrmao” zemljotres, a ne 1979.
Znaju Grahovljani da nema budućnosti bez prošlosti, ali i da budućnosti nema ukoliko se samo živi od prošlosti. Zato se i plaše da bi mjesto koje je odavno neraskidivi dio crnogorske istorije, moglo postati istorija, da bi i pored svih dobijenih bitaka i silnih junaka, možda najvažniju bitku - za opstanak, mogli da izgube. Zbog toga, kako rekoše, hoće i moraju da vjeruju, da će mjesto koje je bilo “bogom dato za život” oživjeti.
”Nije ništa rađeno ni ulagano 30, 40, možda i 50 godina, ali izgleda da se malo krenulo. Imali smo dobar tim ispred Mjesne zajednice 2020. godine i tada je nešto urađeno. Ti momci su pomogli da se jezero sanira, da se uradi ulična rasvjeta, organizuje odvoz smeća i da se uradi raskrsnica na ulazu u Grahovo. Brzih dana počinju ozbiljniji biznisi - jedan hotel prema jezeru se gradi, a i ovaj stari na proljeće treba da počne sa rekonstrukcijom. Nosilac privrednog razvoja Grahova bi bio ovaj hotel”, smatra Vujačić.
I predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević smatra da bi hotel, koji je nekada bio mjesto okupljanja prepoznato po izuzetno ukusnoj hrani, a sada pretvoren u deponiju, mogao ponovo da bude mjesto od koga kreću bolji dani za Grahovo.
”Što se tiče hotela na Grahovu, tu su bili neuređeni imovinski odnosi i mi smo u Opštini dobili obavještenje da se to sredilo, da se iskristalisalo ko je vlasnik i da on želi da obnovi taj hotel. Taj investitor je dolazio i tražio potrebne dozvole za gradnju i rekonstrukciju. Ne samo na Grahovu, nego i na Vilusima ima objekata koji bi se gradili. Postoji raspoloženje, a mi ćemo gledati da budemo fleksibilni i da što prije, u okviru zakonskih mogućnosti, to počne”.
Pričaju mještani kako je nekada čitavo Grahovo mirisalo na maline iz “Bjelogorke”, a danas miriše na pustoš.
Grahovo je 1945. godine brojalo 4.700 stanovnika, dok je Nikšiću brojao svega 200 više. Već 1991. godine u MZ Grahovo je bilo 1.170 žitelja, a sada ih je svega nekoliko stotina.
I u školskim klupama je sve manje učenika - ove godine ih je 29, a prije tri decenije bilo ih je skoro deset puta više.
”Ovdje ljudi žive od poljoprivrede. Imamo tu jednu fabriku gdje se reže kamen i tu je zaposleno 10-15 ljudi, sve iz Grahova. Dobro bi bilo da ih imamo više. Ovako je omladina morala da ide u Nikšić, Herceg Novi da traži posao”, kaže Mileva Drašković.
Nekada je u Grahovu bilo pet fabrika - za preradu malina, ljekovitog bilja, proizvodnju dugmadi, pilana i pogon za izradu rezanog alata. Imalo je više od 20 zanatskih radnji, kafana i mesara, ambulantu, banku... Bilo je, kažu stariji Grahovljani, i oko 500 zaposlenih. Čak su imali i fudbalski klub “Iskra”, a šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je naznaka da će u Grahovu poteći i crno zlato - nafta.
Kompanija “Grahovo medical centar” je 2008. godine kupila imovinu bivše Zemljoradničke zadruge i obećala gradnju ruskog naselja u grahovskom Gornjem Polju i kampa pored jezera. Mještani su davno odsanjali “ruski san” i nadaju se da će ovi novi snovi o nekim boljim danima koji dolaze postati java.
Između planina i mora
Sa južne strane osjeća se miris mora, sa sjevera razgaljuju vjetrovi, a istorija i prirodne ljepote na svakom koraku. Upravo to su prednosti ovoga kraja, smatra Kovačević.
”Grahovo ima potencijal da postane nešto nalik Andrićgradu ili Mećavniku. Jedna turistička pozicija između planina i mora, kako kaže Bajaga u pjesmi, koju bi svi rado posjetili. Gledaćemo da te potencijale iskoristimo. Uložićemo maksimalan trud da do tog napretka dođe. Nećemo se više toliko oslanjati na druge i njihova obećanja, već na naš rad”, poručio je Kovačević.
Nekad se živjelo za pazarni dan
Srijeda je pazarni dan u Grahovu. Nekada je to bio dan da se prijatelji sretnu, da dođu trgovci iz Nikšića i sa primorja, ali i iz Albanije, Hercegovine i Dubrovnika, da se sklope nova poznanstva, nekada i da se dogovori poneki posao. Grahovljani su živjeli za taj dan - pune tezge, ali i ugostiteljski objekti, ulica puna naroda, sve je odisalo životom.
Stariji mještani kažu da su nekada u Crnoj Gori “najjači” bili grahovski i virpazarski pazar. Danas više pazar u Grahovu nije mjesto da se ljudi sretnu, tek poneki trgovac dođe, a i kupaca je vrlo malo.
”Kakav je pazarni dan? Zavisi kako kad - nekad bolje, nekad gore. Ljeti i nešto ima kupaca, sad bogami mrtvo. Ovi što su najviše trgovali više ih nema, a omladina ide po gradovima. Nekada je ovdje bilo baš dosta naroda, trgovci su odasvud dolazili i nije se moglo prići koliko je naroda bilo”, kaže Milica Vujačić koja već 15 godina srijedom prodaje u Grahovu.
I njen komšija preko puta, Mojsije Kekić, srijedom je obavezno u Grahovu iako je mušterija iz godine u godinu sve manje.
”Pomalo mušterija, poneko nešto naruči, mada je teško. Preko sezone ih je više, jer dođu vikendaši. Sad najbolje prolaze vunene čarape i ovi vuneni rekviziti, rukavice, kape. To je to, kad ne znamo za bolje”, kaže Kekić.
Bonus video:
