Dvije stotine naslova, poklon je Institutu za onkologiju Kliničkog centra od žena iz Crne Gore i regiona. A sve te žene povezala je Jelena Petrović iz Podgorice, koja je i pokrenula akciju. Ugovor sa KC potpisan je u ponedjeljak, a primopredaja prikupljenih knjiga organizovana već sjutradan.
U razgovoru za “Vijesti”, pravnica i pjesnikinja, autorka bloga “Plava zvijezda”, govori o toj inicijativi, šta za nju znače knjige i pisana riječ, kako je kroz pisanje učila o sebi. Želi da uvijek postoji način da učinimo nešto za druge i želi da to svi naučimo.
Pokrenula si akciju prikupljanja knjiga za pacijentkinje sa Instituta za onkologiju - zbog čega baš knjige?
Lakše nam je da razumijemo kada sebe stavimo u neku poziciju. Zamislite: u bolnici smo, moramo da ležimo, primamo terapiju, čekamo nalaze... U svemu tome odvojeni smo od porodice, usamljeni, ako nam poruka od najbližih ne stigne kad mi očekujemo da bi trebalo čini nam se da smo zaboravljeni... Poznat nam je osjećaj da kada smo srećni - vrijeme nam prolazi brzo, a kada smo tužni, kada nam je dosadno, kad se plašimo ili čekamo da riješimo neku neizvjesnost - vrijeme prolazi vrlo sporo. I tako dolazimo do toga da moramo u teškim trenucima zaposliti naš um i ne dozvoliti mu da luta kroz strahove. Kao nešto što mi tu prvo pada na pamet je knjiga. Ako bih, nažalost, bila u situaciji da ležim knjiga bi mi sigurno pomogla da osvježim svoj um, da osnažim misli, da se saberem, da kažem sebi da mogu izgurati tu bitku.
Pogledajte ovu akciju prikupljanja knjiga - bez medija, osim mog sajta i mojih društvenih mreža, smo za 10 dana sakupili 200 sjajnih naslova različitog žanra! Žene su mi slale knjige poštom iz Užica, donosile iz Budve… Ja sam hodala po Podgorici, lično ih sakupljala, zahvaljivala se, susrete postavljala na društvene mreže, dijelila razgovore… A onda me to pokrenulo dalje: uz knjige sam imala potrebu pokloniti i policu gdje bi se ti naslovi lijepo posložili, pa sam napisala mail jednom salonu da nam za ovu svrhu doniraju takav komad namještaja. Salon je pristao te smo dobili i policu. Međutim - ni tu nije bio kraj. Ja sam im se onda htjela zahvaliti pa sam tražila štampariju koja bi imala zadatak da policu brendira, što se opet završilo besplatno i na najljepši način. Sve sam to, kako se dešavalo, postavljala na svoje društvene mreže tako da su ljudi pratili šta radim. Dobili smo i umjetničku sliku Vesne Babić, rad uljem dimenzija 67x67cm, koja će naći mjesto u Institutu da uljepša prostor. Pojedinac može uraditi mnogo i ovaj naš intervju želim da bude u tom pravcu da osvijestimo - možemo da uradimo mnogo više nego što nam se čini! Samo treba napraviti prvi korak.
Sama si poštovalac pisane riječi, čitaš, ali i stvaraš, pišeš. Kako se to uklapa u ono što je tvoje formalno obrazovanje i posao koji inače radiš? Kakva je Jelena u jednoj, a kakva u drugoj ulozi?
Završila sam Pravni fakultet, ali uvijek sam više naginjala ka književnosti ili novinarstvu. Moj osnovni posao koji mi daje platu nema veze ni sa književnošću, niti sa novinarstvom. Možda mi je baš zato moj sajt ventil da ispoljim tu strast za pisanjem i susretima. Priznajem, umijem da odvojim te dvije ličnosti - na svom primarnom poslu sam gotovo 17 godina i tu volim da sam izuzetno posvećena i prisutna jer je to vrlo odgovoran posao. Ali zato kada radim na “Plavoj zvijezdi” nastaje potpuna tranformacija mene - volim da donesem zanimljiv razgovor, da pokažem nešto što je lijepo, kreativno, poučno, i u svemu tome iznesem iskrenost i emociju.
Godinama vodiš blog plavazvijezda.com. Kako tebi izgleda Jelena sa početaka te priče, a kako danas? Šta ti je blog donio, da li si kroz blog naučila i šta o sebi, o ljudima?
Svakodnevno se mijenjamo! Jelena sa početka pisanja bloga je nesigurna, plašljiva, rado bi odustala od nekog zadatka i našla izgovor. A onda sam se “svađala” sa sobom i doslovno tjerala sebe da idem naprijed. Ja volim žive i iskrene razgovore pa ću vam otkriti tajnu: ja strastveno volim zapisivanje ciljeva. Veseli me kada planiram na početku dana, a onda na kraju stavljam štrikove na ono što sam odradila. Kroz te zapise pratim ono što pišem, zato ako zapišem da bi trebalo i da bi bilo dobro da kontaktiram ženu koju sam planirala - ja ću sebi dozvoliti da završim tu rečenicu a onda napisati ispod novu koja će da glasi: Jelena, nećemo da bi trebalo i da bi bilo dobro… nego ćeš danas da kontaktiraš tu ženu. Znači - svjesno ispravljam svoje nedostatke. To su ta preispitivanja u meni da možda još nijesam spremna za nešto, iako znam da sam se sedmicama, pa i mjesecima spremala za neki intervju, priču i susret. I pred sami intervju volim da zapišem kako se osjećam, a onda isto da uradim odmah nakon razgovora. Iz tih zapisa mnogo učim o sebi. Vjerujem da svako od nas ima svoja preispitivanja, tako da i ljude gledam kroz te borbe koje su nam, vjerujem, svima slične.
Jedan od tvojih blog projekata je i “Intervjui 100 žena”. Zašto žene? Koliko si dosad uradila razgovora i šta te, dok radiš na njima, najviše raduje?
Kao žena prirodno je da imam empatiju prema ženama. Znam kroz sebe koliko je sjajno, ali i koliko je teško biti žena. U jednom našem danu je milion obaveza! I zato je meni fascinantno kako se mi, žene, borimo sa tim obavezama. Volim kroz te intervjue pokazati da je svaka od nas nesavršena, ali ipak baš zbog toga posebna jer uvijek idemo naprijed. Priznajte, vrlo često uveče zaspemo potpuno samljevene od umora, ali izjutra se budimo sa novom energijom spremne odraditi sve iznova, drugačije, poletnije.
Odradila sam do sada 37 razgovora, ali to nijesu za mene brojevi koje hoću da odradim. Raduje me način na koji se pripremam i te pripreme traju dugo. Sa novinarkom Mirom Adanjom Polak sam čekala na intervju deset godina. Zapravo, nijesam čekala – ja sam rasla do sebe koja će barem djelimično da opravda povjerenje na prilici da sjedne preko puta nje u Kotoru i provede sat vremena u sjajnom razgovoru. Sagledavam sebe kroz te pripreme, radujem se kada moja sagovornica pristane na susret, uživam beskrajno kada sa porodicom pravim plan putovanja ako treba da porodično otputujemo da bih ja odradila taj susret…. Dakle, to nije samo doći - odraditi taj razgovor i objaviti. Svaki susret je pravi porodični projekat u kojem ja u potpunosti uživam! Uskoro idemo u Zagreb. Zato ne želim da žurim sa susretima, jer žurba može da utiče na kvalitet. Putujem polako i stvaram svijet susreta po svojoj volji. I što je najvažnije - sa urađenim intervjuom ne prekidam komunikaciju sa svojom sagovornicom. Ne, ja i dalje pratim njen rad, javim se s vremena na vrijeme… I da dodam - imala sam za svoje sagovornike i muškarce i to su bili vrlo zapaženi intervjui. Tripo Janković je prvi Crnogorac koji je išao na put za Santjago i taj intervju urađen u njegovoj porodičnoj kući prije deset godina je i danas vrlo čitan.
Imaš li tremu dok radiš intervjue?
Veliku tremu! Ali to je odgovornost! Kada mi neko pokloni vrijeme za naš susret – to je velika čast jer vrijeme je nešto najdragocjenije što imamo. To su sati koje ne možete da vratite. Zato sva drhtim od želje da to vrijeme bude na radost, da izvučem iz sagovornika ono što je lijepo, poučno, iz čega će moj čitalac da se nadahne nečim sjajnim, zbog čega će da pomisli da nešto ipak može drugačije… I još nešto što mi je mnogo važno jeste da moj sagovornik ima povjerenje u mene. Nikada neću objaviti nešto što me sagovornik zamolio da ne objavljujem, ili što ja procijenim da ne bi trebalo. Razgovore uvijek vodim uživo, jer ne volim mašine. A onda u toj spontanosti kažemo nešto što ne bi voljeli reći pred svima. To “nešto” uvijek ostaje između mene i sagovornika! Dimitrije Bjelica je kao novinar uradio razgovore sa najzvučnijim imenima svijeta i sam dao nebrojeno mnogo intervjua. Javno je rekao da nikada prije mene nije doživio da mu novinar pošalje intervju na čitanje prije objavljivanja. Sa njim sam razgovarala u porodičnoj kući u Herceg Novom, mnogo smo u tom razgovoru pominjali i njegovu ćerku Isidoru i u krajnjem sam se plašila da li mogu sve da objavim. Pristao je odmah. Kad uradim sjajnu priču za koju znam da će se dopasti mojim čitaocima - onda tog dana vodim porodicu na kolače, a sama se ponašam kao dijete skačući od radosti.
Da li i dalje objavljuješ poeziju?
Volim da napišem pjesmu, mada je to sada rijetko. Sada naš stariji sin polako počinje da piše pa ga usmjeravam i mnogo mi je lijepa ta lepršavost pisanja koju sad nazirem kod njega. Sada daleko više volim da čitam poeziju i kada mi moja prijateljica, poetesa iz Podgorice Aleksandra Vujisić, pošalje neku svoju najsvježiju pjesmu pomislim da ona piše umjesto mene i da nema potrebe da ja to radim kada ona moje misli opiše million puta bolje i potpuno precizno.
Da li ima nešto što bi željela da uradiš - za druge, a za šta još ne nalaziš način?
Uvijek postoji način za sve. Zaista je tako i to bih voljela da svi naučimo! U redu, možda nekad treba pričekati povoljniji trenutak, napraviti drugačiji pristup cilju ili dozvoliti sebi više zrelosti i usavršavanja, ali svakako se može ako hoćemo. Postoji mnogo toga što bih voljela da uradim. Iz mene samo izviru ideje i onda ih zapisujem. Skoro smo suprug i ja pili čaj u nekom restoranu čekajući djecu, i ja sam kao iz rukava iznosila ideje što bih voljela da realizujemo. Čovjek ne smije da živi samo za sebe. To bi bilo porazno. Kada nekome nešto predložim da pročita, uradi, vidi… i taj neko me posluša i pošalje mi komentar da se zbog toga osjeća bolje - ma, ja sam presrećna! Zato, počnimo od malog - od jedne knjige. A onda ćemo ih, neplanirano, sakupiti 200, pa policu, sliku….
Šuma kestenova u Stolivu, Spuška glavica, Medun, Biogradska gora...
Planinariš - koje bi lokacije preporučila za manje iskusne? Koje bi lokacije preporučila uopšte, šta je to što bi svako od nas ko živi u Crnoj Gori morao da posjeti lično?
Izuzetno cijenim vrijeme sa porodicom. To je nešto što nam kradu poslovi i svakodnevne obaveze, zato kada smo zajedno - čuvamo to vrijeme svim sredstvima. Lokacije zavise od uzrasta djece, od naše fizičke spremnosti, godišnjeg doba, raspoloženja… Svakako bih preporučila: šumu kestenova u Stolivu s jeseni. Staza je markirana i sasvim je dovoljno poći do crkve Svetog Ilije koja dominira iznad Donjeg Stoliva. Mame neka ponesu u termosu domaću čorbu, čaše… ma to je ugođaj za djecu. S jeseni predlažem Bjelasicu i kružnu turu oko Biogradskog jezera. Predlažem Spušku glavicu sa koje se pruža sjajan pogled, pa vožnju kolima od Ivanovih korita ka Cetinju – na tom dijelu ima nekoliko proširenja i prelijepih pogleda gdje ćete stati i uživati. Skoro smo išli na Medun, jer me na to inspirisao lik Nade iz knjige “Oprost za knjeginju” naše Podgoričanke Snežane Dakić Tomanović. Ovo su one lagane varijante dostupne svima.
Biciklo voli, ali ne i podgoričke gužbe
Vidim da ponekad voziš i bicikl - da li je Podgorica ugodna za takvu vrstu prevoza?
Imam veliki strah od saobraćaja i to je razlog što se ne usuđujem sjesti da vozim auto iako imam položen vozački ispit. Bicikl obožavam, ali zbog mog straha vozim samo izjutra vrlo rano. Kad kažem rano, ljeti je to vrijeme od pet izjutra do 6.30, tako da se stignu spremiti sve kasnije obaveze. Zimi je to malo kasnije. Vožnja bicikla je za mene veliko uživanje i ne želim sebi praviti pritisak oko toga da se navikavam voziti po gužvi. Mnogo volim hodati, tako da mi ni najmanje nije teško stići svuda pješke i to vrlo brzo. Kada sam sakupljala knjige po gradu za nedavnu akciju, znala sam pješke stići sa Starog aerodroma do Bloka pet, pa polako drugim putanjama i preko pruge nazad.
Bonus video:
