Navikli smo u Crnoj Gori na presjecanje crvenih vrpci. Ne tako rijetko bili smo svjedoci da se po dva-tri puta “otvara” jedan te isti objekat. Zašto se onda ne bi mogla presjeći vrpca i zbog izgradnje jedne sobe. I to ne bilo koje. Riječ je o sobi koja se gradila s ljubavlju, koju su Zorica i njeni prijatelji poklonili jednom dječaku i njegovom bratu. I to ne bilo kom dječaku, nego hrabrom Aleksandru.
“Obećala sam mom narandžastom da će on i brat dobiti sobu prije škole i prije njegovog odlaska za Tursku. I dobili su”, kaže Nikšićanka Zorica Blagojević kojoj je humanost srednje ime.
A njeno narandžasto je Aleksandar Nađ, jedanaestogodišnji dječak iz Podgorice koji se već šest godina hrabro bori sa tumorom na ruci, venskim intramuskularnim hemangiomom.
Ali, krenimo ispočetka.
Za mjesec i po sazidali sobu
“Prije dvije i po godine nam je hitno trebao novac da odemo u Tursku gdje su rekli da će Aleksandru biti potrebno da se uradi operacija i embolizacija. ‘Udruženje roditelja’ nas je uputilo na Zoricu i tako je počelo naše prijateljstvo”, priča Aleksandrova mama, Dušica Šnajder.
To prijateljstvo je počelo preko telefona i tako trajalo mjesecima. Zorica i članovi NVO “Ana Đoković in memoriam” su odradili tri akcije za Aleksandra, tri puta su ga poslali za Tursku i nakon završene treće akcije prijateljstvo se “s telefona preselilo u stvarnost”.
“Bukvalno od starta Aleksandra šaljemo na kontrolu. Mjesecima smo komunicirali preko telefona dok se nijesmo vidjeli. Kada sam ga vidjela, imala sam osjećaj kao da ga znam stotinu godina, kao da je svaki dan sa mnom. A i bio je svaki dan sa mnom - u mislima i srcu”, priča Zorica dok s ljubavlju gleda njenog malog/velikog drugara.
Aleksandar je više puta operisan na klinici Acibadem u Turskoj, a bolest je, nažalost, kod njega izazvala trajna oštećenja i deformitet ruke. Prikupljali su pomoć za ovog hrabrog dječaka mnogi, jer je često morao da ide za Tursku - počev od ljudi velikog srca, fondacije “Budi human”, NVO “Ana Đoković in memoriam”, preduzeća... Novi odlazak za Tursku slijedi krajem mjeseca, a Aleksandar ovoga puta odlazi radosniji - dobio je svoju sobu.
“Zaista su mnogi pomagali. Veliku zahvalnost dugujemo i Fondu za zdravstvo i direktoru Vuku Kadiću koji se lično založio da Aleksandar potrebnu terapiju prima u Podgorici, a ne u Turskoj. Uvijek je bio prioritet da se za Aleksandra prikupi novac i da se pošalje na liječenje. Sve do ove zime. Došla sam kod njih i vidjela njega i brata Mikija da spavaju u dnevnoj sobi. Ta slika mi je ostala u glavi i kada sam u julu pitala Aleksandrovog oca da li se može na kuću dozidati soba, i dobila potvrdan odgovor, krenula sam u akciju. On je napravio specifikaciju, ja sam kontaktirala moje prijatelje i bez javnog apela uspjeli smo da za mjesec i po dozidamo sobu i da je opremimo”, priča Zorica i jedva suzdržava suze.
Ali, suze ponosa, sreće, zahvalnosti. Srećna zbog braće Nađ, ponosna i zahvalna prijateljima iz grupe “Donatori”, kako je na društvenoj mreži nazvala grupu gdje je okupila one za koje je znala da će joj pomoći da dječacima sagrade i opreme sobu. A pomogli su i drugi, iako pojedini nijesu ni znali da pomažu u gradnji sobe.
“Kompanija ‘Cerovo’ se odmah javila da donira građevinski materijal, njihovi radnici su odlučili da takođe prikupe novac, iz nikšićkog Sabornog hrama su nas pozvali da postavimo kutiju, pa su tako mnogi Nikšićani pomogli projekat, a da nijesu ni znali. Čak smo uspjeli da njima dvojici i baki, zahvaljujući divnoj porodici Dončić iz Kotora, obezbijedimo ljetovanje”, priča Zorica, a baka Ljudmila dodaje da su od Dončića dobili i poklone za sobu.
Kad snovi postanu java
Nakon ljetovanja, počeli su radovi. Pomagali su i Aleksandar i Miroslav (Miki), jer je soba morala da bude gotova prije škole. I opremljena.
“Osjećaj je prelijep. Ne može se riječima opisati. Oni od uzbuđenja noć pred opremanje sobe nijesu spavali, a ja nijesam vjerovala da se to dešava. Mislila sam da i dalje maštam”, priznaje Zorica.
“Trebalo je vidjeti njihovu reakciju. Počeli su da skaču, da se penju po krevetu”, dodaje baba Ljudmila i kaže da joj je Zorica druga kćerka.
“Dok su bili manji svi smo zajedno spavali u sobi tri sa tri. Onda su porasli i prešli u dnevni boravak. Nadali se jesmo da ćemo dječacima napraviti sobu, ali to je bilo neizvodljivo. Sve dok nijesmo upoznali Zoricu. Kad nam je rekla da namjerava da gradi sobu, bio je to pozitivni šok za nas. Ali, vjerovali smo joj. I evo, sad dječaci imaju svoju sobu. Mnogo je lakše što oni sada imaju svoj mir, što mogu da nesmetano uče, da dovedu drugare, a i da se od nas malo odmore”, kaže Dušica.
Osmijesi Aleksandra i Miroslava govore više od hiljadu riječi. Čak su našli i crvenu vrpcu (Aleksandrova radna majica), kako bi Zorica i Aleksandar ozvaničili završetak radova i početak, svi se nadaju, nekih ljepših snova.
“Nadao sam se da ćemo imati svoju sobu i dobili smo je prije polaska u školu. I prije mog rođendana. Prelijep mi je krevet i sve u njoj. Pomagao sam dok se soba zidala i bio sam ponosan što mogu da pomognem. I ja ću sjutra kada odrastem pomagati drugima kojima pomoć bude potrebna. A Zorica... ona je najbolja. Ona je za mene sve. Beskrajno sam zahvalan i njoj i svim ljudima koji su pomogli”, riječi su Aleksandra koji u decembru puni 12 godina i kaže da mu ništa ne treba za rođendan.
Da ima sve što mu je potrebno. Zato Miroslav, koji je dvije godine mlađi i koji će mjesec prije Aleksandra slaviti rođendan, ima jednu želju. Onu najveću.
“Za rođendan bih želio da bratu ozdravi ruka. To je moja najveća i jedina želja”, kaže Miki koji ima sve petice i volio bi da bude policajac kada odraste.
Borac kome osmijeh ne silazi sa lica
“Oni su mnogo dobra djeca. Miki je malo vragolast, a Aleksandar je poseban tip. Samo da bude dobro. Moj hrabri unuk. Kad odemo kod ljekara pred njim se otvoreno priča o njegovoj bolesti. Kada je vidio onog tenisera Zvereva kako sam sebi daje injekcije, jer je dijabetičar, odmah ga je zavolio. Rekla sam mu da se Zverev razbolio kada je bio dijete, a sada je uspješan i svjetski poznat teniser. Zbog toga ga Aleksandar obožava. Voli on i druge tenisere, ali Zverev mu je zbog bolesti i hrabrosti poseban”, kaže baka Ljudmila dok joj glas podrhtava.
Hvali doktoricu Dariju, farmaceute koji ih uvijek zovnu kada ljekovi stignu, Vuka i Valentinu iz Fonda za zdravstvo... Rijetki su oni koji su ih razočarali, ali o njima nekom drugom prilikom. Da ne “kvare” priču.
Najteže im pada, kažu, kada moraju da se ljudima dobre volje obrate za novčanu pomoć, jer jedino sigurno primanje koje imaju je invalidska penzija. Ali, kad se mora - mora.
“Aleksandar je moj borac. Povremeno ga boli ruka - da li zbog terapije ili zato što raste, ne znamo dok ne uradimo nalaze. Za Tursku idemo krajem septembra i od rezultata zavisi koliko ćemo ostati. Ukoliko ne bude operacije, ostaćemo sedam dana, a ako se Alesandar bude morao operisati onda ćemo vjerovatno ostati mjesec. Vidjećemo... Ništa meni ne treba, samo da su djeca zdravo. Drugih želja nemam”, kaže mama Dušica.
A red je da joj se želja ostvari. I njoj i Miroslavu. A i svima koji ovo pročitaju, jer će vjerovatno poželjeti isto - da hrabri Aleksandar ozdravi i ponovo počne da igra košarku, tenis, da mašta.
Bonus video:
