Američki tužilac Patrik Aterik te 2004. godine konačno je mogao da bude zadovoljan - poslije 12 godina stupila je na snagu njegova međunarodna potjernica kojom se naređuje hapšenje i privođenje Roberta Džejmsa Fišera, nekadašnjeg svjetskog prvaka u šahu i vjerovatno najvećeg od najvećih na planeti u drevnoj igri na 64 polja.
Tu vijest prenijeli su i crnogorski mediji. Nešto kasnije, iste godine, šahovski Mocart uhapšen je na aerodromu Norita u Japanu, gdje je čekao devet mjeseci da se završe sve pravne formalnosti i procedure oko njegovog izručenja Americi. Japanska Vlada tada je, na zahtjev islandske delegacije da pusti Fišera iz zatvora, ponudila pet zemalja u koje može da izvrši ekstradiciju. Fišer je izabrao Crnu Goru, ali je tadašnja crnogorska vlast ostala nijema, a genijalni Amerikanac završio je na Islandu, gdje je i postao svjetski šampion.
“Da se Fišer odlučio za Crnu Goru, telefonom mi je javio dugogodišnji predsjednik FIDE (Svjetska šahovska federacija) Florensio Kampomanes. No, moja intervencija je naišla na ledeni zid nerazumijevanja i teško oboljeli Fišer našao je posljednje utočište na ledenom Islandu”, ispričao je u jednom intervjuu najpoznatiji crnogorski šahista Božidar Bonja Ivanović.
Tako je Fišer život okončao u zemlji u kojoj je 1972. godine, u Rejkjaviku, pobijedio Borisa Spaskog i postao svjetski šampion...
A sve je počelo 1992. godine, kada je Fišer ignorisao upozorenja Stejt departmenta da ne smije da krši rezoluciju Ujedinjenih nacija i da nakon 20 godina odsusutva iz svijeta šaha odigra revanš meč sa Spaskim na Svetom Stefanu. Crna Gora tada je bila dio ondašnje SR Jugoslavije, koja je bila pod nezapamćenim sankcijama međunarodne zajednice i smatrana je neprijateljskom zemljom...
“Ko može jednom prvaku da zabrani da igra šah”, kazao je navodno tada Fišer, ne obazirući se na naređenja svoje zemlje...
Kako je životna priča legendarnog Fišera prerasla u legendu i kako je Crna Gora olako propustila šansu da zauvijek ugosti vjerovatno najboljeg šahistu planete svih vremena, u svojoj privatnoj arhivi, kroz knjige, zapise i novinarske članke, čuva Ulcinjanin Branislav Jančić.
Pasionirani ljubitelj šaha, kako kaže od malih nogu, u razgovoru za “Vijesti” otkriva tajne iz života prkosnog šahovskog genija, o tome zašto se neobjašnjivo povukao nakon što je 1972. u Rejkjaviku postao šampion svijeta, o povratku u šahovsku arenu na Svetom Stefanu poslije 20 godina, tužnom periodu izgnanstva, hapšenju u dalekom Japanu, odbijanju Crne Gore da mu da azil...
“Propustili smo kolosalnu šansu da te 2004. trajno ugostimo Fišera i postanemo planetrano poznati baš kao i 1992. kada smo, njegovom zaslugom, bili centar svijeta. Ali, zato je Island pokazao koliko je veliki kada je poslao delegaciju u Japan da traži slobodu za Fišera, ne zaboravljajući šta je uradio za njihovu zemlju izabravši Rejkjavik za meč sa Spaskim”, priča Jančić i pokazuje knjige “64 šahovske priče” Božidara Ivanovića i “Najveća tajna Bobija Fišera” Nenada Nesh Stankovića, posvećene neporaženom šampionu.
Stanković je, pored ostalog, bio vjerni Fišerov pratilac tokom njegovog cijelog boravka na Svetom Stefanu i u Beogradu.
“Nijesam želio privilegiju pozivanja na određene izvore, literaturu, novinske članke jer sam vjerodostojnost izborio prilikom da glavnog junaka ove knjige i istorijski okvir dešavanja, gledam iz neposredne blizine”, napisao je Stanković u predgovoru.
Jančić na uvid daje i autorski tekst Ivanovića, višestrukog pravaka Crne Gore i Jugoslavije, “Kad u zakon vjere nema”, koji su “Vijesti” objavile 25. aprila 2019. Baveći se primjenom novog zakona o sportu, Ivanović je dobar dio teksta posvetio Fišeru.
“...Htio sam da pitam Vladu kako je onda mogla da podrži zakon koji šah srozava na najniže mjesto. Ali, pomisao na gest prema Fišeru, opomenuo me da odustanem. Ipak, nastaviću da se borim sam i učiniću sve što mogu (Meša Selimović) za rehabilitaciju šaha i Roberta Fišera. Zato molim američkog predsjednika da mu pruži duševni mir, poslije deset godina robije, odležane u grobu. To radim iz poštovanja prema geniju i zbog toga što je dolaskom na Sveti Stefan, po cijenu sopstvene žrtve, izrazio podršku i neobičnu ljubav prema Crnoj Gori...”, napisao je, između ostalog, Ivanović.
Ostalo je i zapisano da je Fišer u knjizi utisaka na Svetom Stefanu, napisao: “... Šum talasa i bljesak bijelih morskih stijena, ostaće u mom pamćenju zauvijek kao najljepši trenuci u životu”.
Kada je bilo izvjesno da će se Fišer nakon 20 godina vratiti šahu i odigrati revanš sa Spaskim, za organizaciju meča stigle su tri ponude. Sa Filipina je stigla ponuda vrijedna sedam miliona dolara, ali pod uslovom da Fišer odigra meč sa Anatolijem Karpovom - slavni Amerikanac to je odbio jer je smatrao da nije moralno to što je Tolja svojevremeno prihvatio šahovsku krunu bez igre.
Zato je prihvaćena ponuda “Jugoskandika” Jezdimira Vasiljevića da se meč igra u SR Jugoslaviji, vrijedna pet miliona dolara. U intervjuu NINU-u, direktor meča Janoš Kubat kazao je svojevremeno “kako valjda neće biti redakcije koja drži do svog imena a da neće imati svog čovjeka na mjestu predstojećeg stvaranja šahovske istorije sa “najljepše obale na svijetu”. Kubat se sjeća kako je Fišer neprestano zagledao šahovski sto, nešto mjerio i na kraju zaključio da su polja na tabli za jedan milimetar šira nego što bi trebalo prema veličini figura. Zbog toga je od proizvođača u Vrbasu naručen nov sto, odgovarajućih polja.
Meč je počeo 1. septembra na Svetom Stefanu i Fišer je ubjedljivo pobijedio Spaskog rezultatom 12,5:8,5.
Jančić pokazuje i autorski tekst srpske spisateljice, novinarke i univerzitetske profesorice Sanje Domazet, koja otkriva zašto se Fišer povukao poslije pobjede nad Spaskim i gdje je povremeno boravio tokom 20 godina do Svetog Stefana.
“Njegov stil igre imao je božanski pečat. U momentu kada je postao najbolji igrač na planeti sa svega 29 godina, krenuo je da se polako povlači. Strah od poraza postao je njegov vječiti pratilac. Jedini način da nikada ne bude poražen bio je da prestane da javno igra. I on je to učinio”, napisala je Domazet.
Njen otac Slavko i čuveni jugoslovenski šahista Svetozar Gligorić, tajno su se u Beogradu sastajali sa Fišerom u periodu od 1972. do 1992.
“Dok su ga novinari tražili po Pasadeni, samo su dvije osobe na planeti znale gdje se nalazi - Gligorić i moj otac”, otkrila je.
Fišer je noćnim letovima dolazio u Beograd, tvrdi Domazet, prelazio je oko tri ujutro pasošku kontrolu sa šeširom duboko nabijenim na čelo dok ga je napolju već čekao taksi koji je slao Gligorić.
“U našem stanu, noću bi zazvonio telefon. Gligorić je javljao tati - ‘Ovdje je’, i spuštao slušalicu. Igrali su šah po 15 dana neprestano. Malo su spavali. Gliga je unaprijed nabavljao zalihe namirnica tako da se ne ide po bakaluk. Dok je Fišer boravio u Beogradu, Gligorić se nije javljao na telefon. To je bila Fišerova želja i nikom nije otvarao vrata”, zapisala je Domazet.
Jančić kaže da je Fišer dolaskom na Sveti Stefan, na promociji Crne Gore uradio nešto što niko prije njega nije.
“Crna Gora ništa mu nije vratila. Ta vrsta nezahvalnosti i danas stanuje u našoj zemlji”, kaže Jančić.
Iz zatvora u Japanu, Fišer je mogao da bira između pet zemalja. Logičan izbor bio je Island, zemlja u kojoj je stekao slavu i koja je jedina poslala delegaciju da traži slobodu za njega. Genije je ipak prvo birao nas, ali mi nijesmo htjeli njega. Ćutali smo. Nijesmo smjeli kao on 1992. godine, kad nas je proslavio. Da se ne zamjerimo nekom, najlakše je bilo odćutati i zaboraviti Bobija Fišera...
Kako je Beto pobijedio crnogorskog šampiona
Jančić je djetinjstvo proveo na Cetinju, a šah je zavolio gledajući brojne simultanke koje su igrali Bonja Ivanović, Nona Gaprindašvili, Tigran Petrosjan, Viktor Korčnoj... Sjeća se anegdote sa Korčnojem.
“Na Cetinju je tada živio i radio obućar Ilija. Svi smo ga zvali majstor Ilija, pa i on sam sebe. Volio je da igra šah i dobro je igrao. Prosrećilo mu se da na simultanci, u gradskoj kafani, dobije Korčnoja. Kada mu je Korčnoj pružio ruku da mu čestita, Ilija je ustao, pružio mu ruku: ‘Hvala, ja sam majstor Ilija’. Korčnoj je ostao zbunjen i pozvao organizatora da ga pita kako je dozvoljeno majstoru da igra simultanku kad po propozicijama to nije dozvoljeno. Nesporazum je riješen kad mu je objašnjeno da on jeste majstor, ali za obuću”, priča Jančić uz osmjeh.
Redovno je, kaže, išao da gleda turnire i simultanke.
“Jednom prilikom zakasnio sam i došao kući oko ponoći. Imao sam 13 godina. E kako me majka tad izbila”, priča on.
Propustili smo kolosalnu šansu da te 2004. trajno ugostimo Fišera i postanemo planetrano poznati baš kao i 1992. kada smo, njegovom zaslugom, bili centar svijeta. Ali, zato je Island pokazao koliko je veliki kada je poslao delegaciju u Japan da traži slobodu za Fišera, ne zaboravljajući šta je uradio za njihovu zemlju izabravši Rejkjavik za meč sa Spaskim
Kasnije je, u Podgorici i Ulcinju, i sam igrao simultanke.
“Uglavnom sam gubio, ali važno je učestvovati. Na kraju, nije sramota izgubiti od jednog Vlastimila Horta”.
Sjeća se i (ne)zgode kad je u sali SO Ulcinj simultanku igrao Bonja Ivanović.
“Kod Beta u kafani, skupljala se intelektualna elita Ulcinja. Beto je volio i takođe dobro igrao šah. Mnogi, pa i on, spremali su se da izađu na megdan velemajstoru i šampionu. Neko od gostiju iz kafane, mangup očigledno, koji je poznavao Ivanovića, zamolio ga je da pusti Beta da pobijedi. Tako je i bilo, ali simultanka je ubrzo prekinuta jer je javljeno da je umro Kardelj (Edvard). Svejedno, društvo se kasnije okupilo kod Beta da besplatno proslavi njegovu ‘pobjedu’ nad čuvenim Bonjom”, prisjeća se Jančić.
Cetinjske kiše dobuju...
Jančić je svojevremeno vodio pionirsku i omladinsku ekipu Crne Gore na šahovski turnir u Sarajevu.
“Bili su tu pionirski prvaci Crne Gore Angelina Mijatović i Dejan Đurović. Bila je i jedna djevojka, omladinski prvak Crne Gore iz Kolašina, ali sad ne mogu da joj se sjetim imena”, priča Jančić i dodaje da su ostvraili osrednji rezultat jer je konkurencija bila izuzetno jaka.
On je bio i član predsjedništva Karate saveza Crne Gore i jedan od osnivača Karate kluba Ulcinj. Bio je uspješni privrednik i direktor GP Primorje u Ulcinju. Ali, piše i stihove.
“Jesenske, cetinjske kiše dobuju, nikad ne prestaju kao one mostarske Pera Zupca, a Cetinje, ne da se kao ona dama svojoj ljepoti i neprolaznosti”, zapisao je.
Legendarni Bonja
Na promociji Crne Gore, kaže Jančić, dosta je uradio i Božidar Ivanović.
“Imao je poznanstva sa poznatim šahistima iz cijelog svijeta. Sjećam se da je jednom prilikom doveo Mihaila Talja da igra u našem malom Spužu”, priča Jančić. Zahvaljujući njemu, kaže, u Nikšiću je igran jedan od najjačih šahovskih turnira u Evropi. Sjeća se i anegdote kada je igrano prvenstvo Crne Gore u šahu na Cetinju.
“U jednoj partiji, između poteza, Bonja je išao da vozi bicikl oko Gradske kafane. Tako mu je došlo nešto, ali mu se vratilo kao bumerang - izgubio je tu partiju. Svejedno, dobio je sve ostale i postao šampion”, sjeća se Jančić.
Bonus video:
