Jedna od omiljenih Bjelopoljki, sedamdesetpetogodišnja Marija Božović, ponosna je na svoje romsko porijeklo. Veliki je broj porodica u kojima je godinama marljivo radila, obavljala kućne poslove, radila u poljoprivredi, čuvala djecu, stare osobe... Širokog osmijeha, markantnih crta lica, koje svjedoče o vanrednoj ljepoti, Marija plijeni i dobrotom.
Svaki susret sa njom ispunjen je blagoslovima koje neprestano izliva na svog sagovornika, majčinski šireći ruke i šaljući poljupce i molitve. A u razgovoru svako malo najozbiljnije upita: “Da ti ne treba nešto, para, bilo šta?”.
Ipak, pravo bogatstvo Marija bogatstvo mjeri porodom. “Fali” joj još sedmoro praunučića, pa da svoj porod zaokruži brojem stotina.
Ima sedmoro djece, 87 unučadi i praunučadi. Taman kad je, kako objašnjava bila na dobrom putu da popamti sva imena od 49 unučadi, počeli li su da pristižu praunučići, pa nije ni čudo što zaboravi njihova imena.
Iako je, kako priča, imala turoban život koji prati Rome naročito u ranijim decenijama, to nije na nju ostavilo skoro nikakvog traga.
Njena vrata u preuređenoj kući u gornjem dijelu gradu široko su otvorena za sve ljude, koje dočekuje raširenih ruku.
“Mnogo se radujem svima koji otvore ova vrata, najviše mojim unucima i praunucima. Samo gledam kad će neko od njih da ih otvori. Posebno sam vezana za unuku Lauru, koja je dio djetinjstva provela pored mene. Sada živi u Njemačkoj, ali smo stalno na vezi”, priča Marija.
Sa sjetom se sjeća vremena kada se kao djevojčurak od 16 godina udala i kada su godinama čergarili po cijelom sjeveru Crne Gore, trbuhom za kruhom, živjeći najviše od tuđe milostinje.
“Tako smo radili od 1965, kada sam se udala, pa sve do 1988. godine. Čim zima oslabi, skupi se nas pet-šest porodica i krenemo. Sa pet jetrva sam živjela kao sa sestrama, a sa djeverima kao sa braćom, jedino se oni kao braća često nisu slagali, jer su voljeli da popiju. Sve vrijeme, mimo zime, provodili smo čergareći po sjeveru. Skupi se nas pet-šest porodica i odemo da živimo pod šatorima u Mojkovcu, Žabljaku, Pljevljima, Šavniku... I narod u selima u koja smo dolazili je živio skromno, ali je uvijek to malo dijelio sa nama, i nismo se loše osjećali kada prosimo, jer nas nisu tjerali. Tada nije bilo nikakve pomoći države i mi žene smo podizale djecu tako što bi ili prosile, ili nešto radile po selima uglavnom u poljoprivredi, poput kopanja krompira, kupljenja oraha i drugo, dok su muževi izrađivali kante, kotlove, popravljali kazane... Ljudi su nas poštovali, nikada nas nisu tjerali, kada bi bili kući dali bi nam krompira i svega da nosimo djeci kući”, objašnjava Marija”, priča Marija.
Objašnjava da su ranije Romi bili zdraviji nego danas, i da nisu ni znali za ljekare. Kaže da se bolje i zdravije živjelo nekada kada su živjeli od milostinje, nego danas, i tada nije bilo debelih ljudi kod Roma.
“Jeli smo hljeba od pšenice, ječmenog, kukuruzno. Ponekad bi jeli pripremljene kokoške, što je bio specijalitet”, kazala je ona.
Objašnjava da se tada mnogo pješačilo, sa teretom i djecom u rukama.
“Kada stignemo, muževi razapnu čerge, idu u drva, a mi žene idemo da sakupimo nešto hrane. Neko da vunu, neko sira tako sam i djecu podizala, i nismo nikada ništa kupovali od robe, uvijek bi nosili ono što nam mještani daju. Sa njima smo dijelili dobro i zlo”, kazala je ona.
Suprug Rasto, sa kojim je izrodila djecu, je volio da popije, pa često nije bio kući, i nije joj ništa pomagao, zbog čega se jednog dana odlučila da se razvede, iako je dijete bilo na putu.
Sve sedmoro djece Marija je rodila kući. Sama. Doduše, dvoje djece nije u samoj kući, nego vani. Drugo dijete je rodila kod petokrake na brdu Ćukovac iznad Bijelog Polja, a šesto pored puta u Žarima kod Mojkovca, bez igdje ikoga.
U vrijeme rađanja drugog djeteta živjela je u Ćukovcu.
“U kući je živjelo više porodica i bilo je sramota da se žena porodi u sobi gdje se jede i gdje živi sa jetrvama i djeverima. To kod nas Roma nije moglo. Iako je bio 14. mart 1979, kada je još hladno. Zato sam otrčala glavom bez obzira, i jedva stigla do petokrake, i tu se porodila”.
Šesto dijete je rodila u selu Žari.
“Pošla sam bila na Sokolac, gdje smo bili razapeli čerge, idući od sela do sela. I pođem ja preko Tomaševa prema Sokolcu, a isti dan smo išli u Planinsku lazinu prema Lepencu, kod Mojkovca. Sama sam isjekla pupčanu vrpcu i umotala bebu u maramu sa glave. Srećom, naišao je jedan stari čovjek, Tadiša Ćorić. Nikada neću moći da zaboravim kada je otrčao kući i donio mi hljeba i varenike a i ispjevao nam je pjesmu:
Ljubova hanuma niz Žari hodi,
u putovanju đevojčicu rodi.
Ljubova hanuma prava sokolica,
A Mujo i Ljubo dva radna mladića,
Planinska Lazina, trg Selimovića,
od njene dječice najmlađa Milica”.
Zbog pomoći slučajnog prolaznika, Marija je sa radošću prihvatila predlog da bebica nosi ime njegovev nesuđene ljubavi - jedne Milice.
Iako je teško i naporno radila, kaže da joj ništa nije bilo teško i da se sa radošću sjeća velikog broja porodica u kojima je radila. Mnogo je starih osoba koje je njegovala.
“Zvali bi me da perem tepihe, radim sve kućne poslove, čuvam djecu, stare, slažem drva, kopam, čak sam i razbacivala đubre po livadi, plastila, kupila krompire, prodavala vunu sa sela, prodavala robu iz Novog Pazara.., nema šta nisam radila. Da me neko zovne u pola noći ja bih otišla samo da zaradim kako bi djecu izvela na put, da ne moraju više da prose. Za sve njih me vežu lijepe uspomene. Tako sam radila u Bijelom Polju i Mojkovcu, Žabljaku, Šavniku, Boanu, Herceg Novom, Budvi, Pljevljima. Prve veće pare zaradili smo idući više godina porodično da beremo breskve, grožđe, višnje u Plantažama”.
Ugledajući se na svoju majku, stasavajući, radne navike su sticala i djeca.
“Nisu završili škole ali danas svi rade. Neki su u Njemačkoj, a neki ovdje, rade sa otpadom, dvojica voze autobuse”, priča Marija, dodajući da je uvijek samo željela da joj djeca postanu dobri i vrijedni ljudi, koji nikada više neće prositi.
Bonus video:
