U selu Zukva, koje je od Plužina udaljeno 17 kilometara, zimuje pet domaćinstava, četiri porodice Bajagića i jedna Tufegdžića, sa ukupno 13 stanovnika. Braća Žarko i Ranko Bajagić jedini u selu drže ovce, njih oko 150, a u poslu im pomažu i roditelji. Vrijedna braća drže i šestoro goveda.
“Komšija ima oko 30 krava i u selu nas pet domaćinstava imaju oko 50 grla krupne stoke. Što se sitne stoke tiče, samo je mi držimo. Iako se selo raselilo i iako je danas manje stanovnika, mislim da je broj grla veći, jer su ljudi manje držali stoke, a danas mi što smo ostali imamo dosta stoke”, kaže za “Vijesti” tridesetšestogodišnji Žarko koji sa tri godine starijim bratom Rankom vodi računa o brojnom stadu.
Najstariji brat Zdravko je otišao u toplije krajeve i na primorju zarađuje koru hljeba. Njih dvojica nijesu mogla bez sela, ali izgleda, ni selo bez njih, jer je mlade radne snage sve manje.
“U selu smo nas tri momka, sva trojica neoženjeni, i jedan petnaestogodišnjak, učenik devetog razreda. Kad završi osnovnu školu i on će morati u Plužine, a pitanje je hoće li se vratiti”, kaže Žarko.
Prisjeća se da je u njegovoj generaciji u srednjoj školi bilo 16 učenika. Samo su on i jedan drug, koji živi u selu Orah, ostali na selu. Drug se oženio i ima dvoje djece, a braća Bajagić još čekaju nevjestu. Mada se čini da je njihovi roditelji najviše čekaju.
“Dali bi roditelji svu stoku što imamo samo da se jedan od nas oženi i da dočekaju snahu i unuče. Ali teško se oženiti. Neće djevojke na selo, mada iskren da budem, i ne pitamo ih. Sa sela svaka djevojka, čim joj se ukaže prilika, bježi u grad, tako da su, ne samo u Zukvi, nego i u ostalim selima, ostali momci neoženjeni. Ima dosta momaka koji su zašli u ozbiljne godine. Neudatih djevojaka nema”.
Ne žali se Žarko što je neoženjen, ali i što nije, poput drugova, napustio selo. Lijepo je njemu, kaže, i ovako. Teško, ali lijepo.
“Teško i zahtjevno se baviti ovčarstvom, ali nije mi žao što sam ostao. Volim selo i prirodu, a kad nešto voliš onda ti ništa nije teško. Ako ne voliš stoku i rad oko nje, teško onda možeš time da se baviš. Teško bih se snašao i u gradu bez škole. Završio sam gimnaziju i samo bih možda neki fizički posao mogao da radim. U ovim godinama ne bih napuštao selo i mijenjao posao. Ovdje sam svoj na svome i ne žalim se”.
Ljeti, ali i dok god vremenske prilike to dozvole, braća Bajagić su sa stokom u planini, ispod Orlovca.
“Ljeti ima dosta posla, jer treba sijeno pripremiti, ali i zimi kad se jagnje ima posla. Još i snijeg kad padne pa moramo da pravimo torine. Ovdje zna da bude i preko dva metra snijega. Ipak se mi nalazimo na 1.200 metara nadmorske visine. Mada, posljednjih godina nijesu bili snjegovi kao što znaju da budu”.
Lijepo je, kaže, čobanovati kad je lijepo vrijeme. Ali, kad krene kiša, grmljavina, teško je izdržati. Ali, mora se.
“Moramo i noću čuvati stado od vukova. Jesenas sam uspio ovce da odbranim kad ih je vuk napao. Posljednjih godina, i ovdje i u okolnim selima vukovi često upadaju i prave domaćinima veliku štetu”.
Iako selo nije, kako kaže, pogodno za poljoprivredu, ipak za svoje potrebe Bajagići sade razno povrće - krompir, luk, zelen, šargarepu, posljednjih godina čak i paradajz i papriku.
“Više smo orijentisani na meso. Iako je u posljednje dvije godine cijena mesa porasla, skočile su i ostale cijene, pa nekako dođe sve na isto. Ali, trgovci određuje cijenu, seljak se tu ništa ne pita. Meso prodajemo u Gackom. Tamo su bolje cijene. Imamo i bijeli mrs, sir i kajmak, i to lako prodamo.”
Iako se dosta radi, Žarko kaže da se nađe vremena i za izlazak. Ne razmišlja puno kada treba da odgovori kog perioda se najradije sjeća.
“Osnovnu školu sam završio u Stabnima, selu koje je šest kilometara udaljeno od Zukve. Pješačilo se do škole. Onda je došla gimnazija i odlazak u Plužine. Stanovao sam u domu i bile su to najljepše godine. Najljepši život, rasterećen i bez briga”, kaže vrijedni Žarko Bajagić.
Bonus video:
