Iako je ovo djelo ušlo u Krivični zakonik Crne Gore u decembru 2023. godine, žrtve uglavnom smatraju da nema koristi prijavljivati, pa neprijatne aluzije, dodire i odmjeravanja obično prećute
“Sa 19 sam počela s psihoterapijom. Moj terapeut, čovjek u pedesetima, isprva mi se činio super, pomogao mi je da riješim neke stvari”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Marija (ime izmijenjeno zbog čuvanja identiteta).
Međutim, ubrzo su, kako kaže, počele da se nižu neprijatne situacije u kancelariji terapeuta.
“Prvo je bila ta vježba. Kazao mi je da se spustim ‘na sve četiri’ i tako obiđem kancelariju. Bila sam zbunjena. Osjećala sam da ne mogu da odbijem, iako mi je bilo strašno neprijatno”.
Tada, prije dvije godine, bila je jako mlada, a njen terapeut ima dobru reputaciju u Crnoj Gori, pa iako joj je bilo čudno, vjerovala je da je to praksa i da je dio terapije. Nastavila je da ide kod njega i pored neprijatnih scena, jer joj je zaista bila neophodna psihoterapeutska podrška. Nije htjela da ga imenuje u razgovoru za CIN-CG.
Nakon toga, terapeut je Mariji predložio još jednu “vježbu”.
“Kazao je da je to zbog provjere mog samopouzdanja. Tražio je da svučem što više stvari sa sebe, do momenta dok mi nije neprijatno. Bilo je ljeto, ako bih skinula išta bilo bi mi jako neprijatno”, objašnjava ona.
“Skinula sam patike, i rekla to je to”, objašnjava sagovornica CIN-CG.
“Smatrala sam da svlačenje pred njim ne može biti dobar pokazatelj mog samopouzdanja. Međutim, on je počeo da mi prebacuje što neću da se svlačim pred njim. Kada se završila seansa, zagrlio me je, i dodirnuo po donjim leđima na vrlo nepriličan način. Taj čin me je definitivno naveo da pomislim da je prešao granicu”, kaže Marija.
Ova djevojka nije usamljena u tome da je bila seksualno uznemiravana od strane osoba na vršenju službene dužnostii s kojom se ulazi u relacije s povjerenjem. Da su komentari, odmjeravanja, seksualne aluzije, i neprilični dodiri, učestali među muškarcima na poziciji moći i onih od kojih se u određenom momentu zavisi, pokazala je anonimna anketa CIN-CG, koju je popunilo 60 ispitanica i ispitanika. U gotovo svim slučajevima žrtve su navele da su njihovi napadači bili ljudi tokom vršenja službene dužnosti: doktori, profesori, ljekari, šefovi, kolege, socijalni radnici, psiholozi, taksisti.... Žrtve su najčešće žene.
“Žene u Crnoj Gori su svakodnevno izložene različitim vidovima seksualnog uznemiravanja - dobacivanje na ulici, neprikladni komentari na poslu, neželjeni pozivi i poruke sa seksualnom konotacijom, slanje obnaženih fotografija, upadljivo zurenje u djelove tijela, uznemiravanje u javnom prevozu, itd. S obzirom na to da se ovakve radnje dešavaju često i velikom broju žena, nerijetko ih i same osobe koje su ga preživjele i njihovo okruženje doživljavaju kao ‘normalno’ ponašanje, iako je riječ o obliku seksualnog nasilja”, kažu za CIN-CG iz nevladine organizacije (NVO) Sigurna ženska kuća (SŽK).
Upravo zato što se seksualno nasilje smatra normalnim vidom ponašanja, nema mnogo prijava tog krivičnog djela, kažu iz te organizacije.
“Koliko je seksualno uznemiravanje učestalo svjedoče djevojke koje prolaze kroz naše radionice.”
Žrtve rijetko prijavljuju počinioce
U decembru 2023. godine seksualno uznemiravanje je ušlo u Krivični zakonik Crne Gore. Od tada su pokrenuta svega tri postupka, od kojih je jedan okončan odbačajem optužbi, kazali su za CIN-CG iz osnovnih državnih tužilaštava (ODT).
Ovo djelo goni se po privatnoj tužbi i kažnjivo je zatvorom u trajanju do šest mjeseci, osim u slučajevima kada se procijeni da je žrtva bila u ranjivom položaju u odnosu na počinioca. Tada se djelo goni po službenoj dužnosti, što znači da država na sebe preuzima troškove postupka, a nasilnike sljeduje i duža zatvorska kazna - do dvije godine. Da bi se ispunili uslovi za gonjenje po službenoj dužnosti počinilac treba da bude nadređeni žrtvi, ili se žrtva nalazi u odnosu zavisnosti u odnosu na njega, ili je ranjiva zbog dobi, bolesti, invaliditeta... objašnjava se u Krivičnom zakoniku.
Seksualno uznemiravanje se u Krivičnom zakoniku definiše kao “svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja seksualne prirode, kojim se želi povrijediti dostojanstvo nekog lica ili grupe lica, odnosno kojim se postiže takav učinak, a naročito kad takvo ponašanje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće, zastrašujuće, degradirajuće ili uvredljivo okruženje”.
Marija je ubrzo počela da shvata da terapeut prelazi granice.
“Na jednoj od narednih seansi tražio mi je da legnem na kauč, ali tako što ću da spustim glavu u njegovo krilo. Onda smo radili neku meditaciju, dok je on mene mazio po kosi. Cijelo vrijeme sam, zbog našeg ranijeg susreta, čekala da se desi neka vrsta seksualnog zlostavljanja”, kaže sagovornica CIN-CG-a.
Terapeut je nastavio s nepriličnim “metodama terapije” i zahtjevima da mu šalje slike i snimke koje je seksualno uzbuđuju, pojašnjavajući da je sve to dio terapije.
Ona je poslije nekoliko seansi, kako kaže, shvatila da to što se dešava nije uredu i prestala je s terapijom. Međutim, teraput je nastavio da je zove.
“I dan-danas me pozove i pita da se vratim na terapiju, ali ja ne planiram, jer mislim da nije u redu njegov pristup.”
Marija nikada nije prijavila terapeuta. Ni većina ispitanica CIN-CG-a to nijesu uradile. Samo su tri ispitanice i jedan ispitanik CIN-CG-a prijavili seksualno uznemiravanje policiji, a jedna je prijavila uznemiravanje od strane kolege šefu. Razlozi neprijavljivanja su uglavnom slični - žene nemaju povjerenja da će ih sistem štititi. Tu su i osjećaj srama, strah od stigmatizacije, ali i od predatora, naročito ukoliko je nadređeni na poslu.
“Nisam vjerovala da će nadležni reagovati, shvatiti me ozbiljno. Bilo me je strah da ću ostati bez posla i da će reći da sam izmislila i da će me ismijavati i ogovarati u poslovnim krugovima”, navela je jedna ispitanica CIN-CG-a kao odgovor zašto nije prijavila seksualno uznemiravanje, koje je, tvrdi, doživjela više puta, pa i od nadređenih na poslu.
Mnoge žene su uplašene čak i da će se partner naljutiti na njih zbog toga što su doživjele seksualno uznemiravanje, smatrajući da ga je “sama izazvala”.
“Označili bi me kao krivu, suprug bi bio ljut, rekli bi da mi se samo udvarao, naišla bih opet na njega pa bi me napao, ne žeilm da se srećem s policajcima...”, navela je jedna ispitanica.
Svaka šesta ispitanica CIN-CG-a osjećala se krivom što joj se dogodilo seksualno uznemiravanje. Četvrtina se osjećala poniženo i uplašeno, trećina njih posramljeno, a gotovo polovina zgađeno. Neke od žena bile su razočarane jer su osobe koje su ih seksualno uznemiravale znale od ranije i nijesu takvo ponašanje očekivale.
U Upitniku se izdvojio i stav žena da je seksualno uznemiravnaje uobičajeno ponašanje u društvu, da im niko ne bi pomogao i da prijave ovo djelo.
“Ovdje je napadno ponašanje muškaraca, ružni komentari i dobacivanje toliko normalno da me niko ne bi shvatio ozbiljno da tako nešto prijavim. A komentari koje sam dobijala su zaista odvratni. Milsim da policija ništa ne bi uradila povodom toga. Ne rade ništa ni povodom femicida”, kazala je jedna ispitanica.
Taksista pred sudom, ali ne i profesori i doktori
CIN-CG je imao uvid u dva optužna predloga ODT Podgorica, koja se tiču pokrenutih postupaka za seksualno uuznemiravanje od kada je djelo ušlo u Krivični zakonik. Jedno djelo se tiče taksiste koji je neumjesno komentarisao mušteriju, a zatim joj tražio da mu plati seksualnim uslugama.
U drugom slučaju radi se o seksualnom uznemiravanju maloljetnika, kojem je jedan vozač, vidjevši ga na autobuskom stajalištu, ponudio da ga prebaci na željenu lokaciju. Nakon što je maloljetnik ušao u vozilo, vozač je pokušavao da mu dodirne genitalije, a zatim je otkopčao i šlic.
Jedna ispitanica navela je da u poznatom podgoričkom taksi preduzeću radi čovjek koji je pucao na nju 2007. godine, za šta je, kako navodi, dobio pola godine zatvora.
“Opet sam ga srela nedavno i pratio me. Zvala sam policiju i policajac je rekao da ga ne zanima šta se desilo 2007. i da zovem drugi taksi ako me toliko strah”, navodi ispitanica.
Iz NVO “Prima”, koja se bavi mladima, kažu da im često dolaze djevojke koje se žale da doživljavaju seksualno uznemiravanje od profesora i ljekara. Veliki broj djevojaka su maloljetne. One nijesu prijavile slučajeve seksualnog uznemiravanja.
“U Primi svakome, ko se zbog seksualnog nasilja javi za pomoć, predočimo kako da prijavi i na koji način zakon to tretira, ali ih nijednom riječju ne pritiskamo da to urade. Nama je prvo važno da shvate da nisu krive i da treba zajedno da slijedimo onu dinamiku u podršci koja čini da se žrtva osjeća bolje”, kaže za CIN-CG Aida Perović, psihološkinja NVO Prima.
“Svakako, dužno poštovanje odajemo svima koji su prijavili seksualno uznemiravanje i nasilje, jer je to i ohrabrenje za one koji nisu prijavili, makar zbog svijesti da postoji zakon i da postoji pravda”, objašnjava Perović.
Ne postoji osoba koja je doživjela ove oblike seksualnog uznemiravanja, a da ih nije doživjela kao nasilje, navodi Perović.
“Problem je što zasad veliki broj njih ne zna da postoji zakon koji to tretira. U to ih vrlo često ubjeđuju i sami nasilnici. Zato je na nama da promovišemo nove članove Krivičnog zakonika, jer je sigurno da će to ohrabriti bar neke žrtve”, kaže psihološkinja.
SŽK: Trebalo bi da se goni po službenoj dužnosti
“U posljednjih pola godine, od izmjene Krivičnog zakonika, žrtve koje nam se javljaju i dalje ne prijavljuju seksualno uznemiravanje”, kažu iz SŽK.
Problem je što se u većini slučajeva gonjenje za ovo djelo sprovodi po privatnoj prijavi, odnosno obaveza je na žrtvi da preduzme krivično gonjenje, objašnjavaju iz SŽK. Gonjenje po službenoj dužnosti za sva djela seksualnog uznemiravanja bio bi bolji pristup, smatraju iz ove organizacije. U tim slučajeva, gonjenje pokreće državni tužilac, a troškova za žrtvu nema.
“Većina žrtava nije upoznata s krivičnim postupkom i nema pristup pravnoj pomoći, a i visoki troškovi postupka otežavaju žrtvi da na djelotvoran način ostvare pristup pravnim sredstvima zbog visokih troškova postupka”, kažu iz SŽK.
Nadalje, žrtve se suočavaju i s preprekama psihološke prirode, zbog smanjenih kapaciteta da zastupaju sopstvene interese usljed emocionalne uključenosti u slučaj, što im dodatno otežava proces, objašnjavaju iz SŽK.
Iako je seksualno uznemiravanje inkriminisano Krivičnim zakonikom već neko vrijeme, nedovoljno je urađeno na podizanje znanja, informisanja i prepoznavanja seksualnog uznemiravanja od strane žrtava, tvrde iz SŽK.
Više od polovine ispitanica i ispitanika naše ankete nije upućeno da je seksualno uznemiravanje krivično djelo, koje se u pojedinim slučajevima može goniti po službenoj dužnosti, a preko dvije trećine ne zna kakve olakšice za žrtvu generalno predstavlja obaveza tužilaštva da počinioce goni po službenoj dužnosti. Preko 80 odsto ispitanica i ispitanika izjavilo je da bi voljeli da su imali besplatnu pravnu pomoć. Više od trećine ispitanica CIN-CG-a kaže da su doživjele i neželjene dodire i fizički kontakt, što može biti uvod u ozbiljnija krivična djela protiv polnih sloboda, poput nasilja i silovanja.
Seksualno uznemiravanje se kod nas često relativizuje zbog kulturnih normi, patrijarhalne strukture društva i nedostatka svijesti, što umanjuje njegovu ozbiljnost, kažu iz SŽK.
“U našem društvu i dalje se negira postojanje silovanja u partnerskim odnosima, što pokazuje da nismo spremni da se borimo protiv bilo kojeg oblika seksualnog nasilja. Važno je da znamo da seksualno uznemiravanje može izazvati ozbiljne posljedice po žrtvu, poput anksioznosti, stresa, poniženja, osjećaja krivice i sramote, povlačenja u sebe, uplašenosti i izolacije”, kažu iz SŽK.
Važno je da društvo shvati da seksualno uznemiravanje podrazumijeva i normalizovane oblike ponašanja s kojima se žene, nažalost, svakodnevno sreću, poput dobacivanja, seksualnih šala, seksualno sugestivnih gestova, izraza lica, nepoželjno dodirivanje, grljenje, štipanje, uporno pozivanje na sastanak uprkos jasnom odbijanju. Tu spadaju i fotografisanje i snimanje bez dozvole, uslovljavanje unapređenjem i boljim radnim mjestom, ocjenom ili drugim beneficijama u zamjenu za seksualne usluge, objašnjavaju iz SŽK.
Potrebno je obrazovanje
“Pojačana svijest je prvi korak u mijenjanju stavova i ustaljenog ponašanja koje odobrava različite oblike nasilja nad ženama. U tom cilju, Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija) nalaže državama potpisnicama, među kojima je i Crna Gora, obavezu da sprovode kampanje za podizanje svijesti i obezbijede širenje informacija o mjerama za sprečavanje nasilja nad ženama”, kažu iz SŽK
S tim u vezi, potrebno je sprovesti kampanju koja bi upoznala javnost sa skorim sankcionisanjem seksualnog uznemiravanja i prepoznavanjem oblika seksualnog uznemiravanja, objašnjavaju.
U toj organizaciji pružaju pomoć i podršku svim djevojkama i ženama koje trpe seksualno uznemiravanje ili onlajn nasilje. Dostupne su usluge: inicijalnog savjetovanja s ciljem pružanja informacija, savjetovanja i ohrabrivanja, psihološke i pravne pomoći, kao i smještaja u skloništu.
Crna Gora je ostvarila primjetan napredak kada je u pitanju reforma pravosuđa i borba protiv nasilja nad ženama, smatra advokatica SŽK Tijana Vuksanović. Novi članovi zakona su dobrim dijelom usklađeni i sa EU zakonima, objašnjava ona.
Međutim, potrebno je i da institucije pruže snažniju i efikasniju zaštitu žrtvama nasilja i da odlučnije i rigoroznije djeluju protiv nasilnika.
Izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika obuhvaćeno je više krivičnih djela EU direktive, uključujući i uznemiravanje na internetu. Kada su u pitanju najčešća krivična djela nasilja nad ženama, tu je i proganjanje na internetu, koje je u našem Krivičnom zakoniku inkriminisano kroz krivično djelo - “proganjanje”. Krivično djelo “podsticanje na mržnju po osnovu roda” iz EU direktive inkriminisano je u crnogorskom zakoniku kroz više različitih krivičnih djela koja zabranjuju diskriminaciju i govor mržnje, objašnjava Vuksanović.
Nijesu dovoljne samo izmjene zakona. Istanbulska konvencija koju je potpisala Crna Gora takođe ističe potrebu da se obezbijedi obuka za relevantne stručnjake koji se bave žrtvama ili počiniocima, a uz to se podstiče učešće poslovnog i medijskog sektora zbog njihovog potencijalnog dometa u promjeni rodnih uloga i stereotipa koji mogu dovesti do nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
Iako bi kazna zatvora trebalo preventivno da utiče, da počinioci ne bi olako ponavljali krivično djelo, potrebno je da sudovi dosljedno primjenjuju zakon i strožu kaznenu politiku u praksi, kako bi se zapravo ostvarila svrha kažnjavanja. Uz to, adekvatno reagovanje institucija, koje podrazumijeva veće povjerenje prema žrtvi i prioritetno procesuiranje ovih oblika nasilja nad ženama, će snažno doprinijeti prevenciji i zaštiti žrtava svih oblika seksualnog nasilja, kažu iz SŽK.
Država treba da obezbijedi kontinuiranu i specijalizovanu obuku za predstavnike/predstavnice svih nadležnih institucija, koja bi pored upoznavanja sa zakonskim procedurama sadržala i praktične informacije kako da efikasno istraže i gone počinitelje ovih oblika nasilja.
Sistemska podrška i edukacija bi ohrabrila žrtve, poput naše sagovornice i anketiranih da prijavljuju slučajeve seksualnog uznemiravanja. Ovako, žrtve se često stide, strahuju i skrivaju ova djela i tako nesvjesno pomažu počiniocima, a otežavaju sebi.
Psihoterapeuti, ali i druge pomagačke profesije, moraju da poštuju granice
U odnosu s psihoterapeutom, ali i drugim profesionalcima iz pomagačkih profesija, autonomija i granice klijenta su od ključne važnosti, objašnjava za CIN-CG Marica Stijepović, socijalna radnica i psihoterapeutkinja.
Kada manipulacije koje vode u seksualno uznemiravanje ili nasilje dolaze od nekog kog vidimo kao autoritet, nije uvijek lako prepoznati šta se dešava, objašnjava Stijepović.
“Odnos klijent - terapeut po pravilu je ravnopravan odnos dvije odrasle osobe, ali je jasno da je u ovom odnosu klijent ranjiviji i da stoga terapeut treba da vodi računa i o njegovim i o svojim granicama. Ali, važno je i da klijent bude svjestan sopstvenih granica. Čim se zapita da li su granice pređene, vrlo je moguće da jesu”, kaže Stijepović.
Određene karakteristike, kao pol, razlika u godinama, ugled terapeuta, različito porijeklo, pa čak i rasa, mogu činiti da se klijent ne osjeća ravnopravno u odnosu s terapeutom, zbog čega bi terapeut morao biti naročito oprezan, objašnjava Stijepović.
Važno je voditi računa i o fizičkom kontaktu, objašnjava psihoterapeutkinja.
“Dodir se dugo smatrao tabuom u psihoterapiji, ali sada je u nekim psihoterapijskim školama dozvoljen ograničen kontakt, na primjer, da klijenta terapeut potapše po ramenu kada je uznemiren i ukoliko procijenimo da to neće ugroziti odnos”.
Naravno, za mnoge stvari u odnosu s klijentom, podrazumijeva se da treba pitati za dozvolu, da bismo poštovali autonomiju klijenta, a to je naročito važno kada se radi o terapiji psihoseksualnih poremećaja.
“Tada treba biti posebno oprezan, jer ovi problemi nose sa sobom veliku stigmu, ranjivost i stid, a često su odraz već nekog proživljenog traumatskog iskustva”, kaže Stijepović.
Treba prepustiti klijentima da sami iniciraju kontakt ukoliko žele, ako je terapija završena, objašnjava Stijepović.
“Kod nas psihološka djelatnost nije još definisana posebnim zakonom, mada je dosta najava da će ovo pitanje biti uskoro riješeno po ugledu na zemlje regiona i to će značajno zaštititi klijente.”
Bonus video:
