Reporterka "Vijesti" u ekspediciji "Dolomiti": Magla i snijeg za još šarmantnije vrhove

Vremenska prognoza u danima pred polazak grupe planinara iz Crne Gore u Italiju, na Dolomite, nije obećavala. Naprotiv. Sedmicu dana prije puta, sredinom septembra, Evropu, tada i Crnu Goru, pogodilo je jako nevrijeme. U ekipi, među kojima su i tri člana Televizije - Ljiljana Raičković, Gordana Miljković i Mihailo Milošević, te reporterka dnevnih novina “Vijesti”, Damira Kalač, na dnevnom nivou razmjenjivale su se informacije o prognozi. Snijeg, kiša, kiša, snijeg…

Biće dobro ako uspijemo da iskoristimo makar i jedan od tri dana, koliko je planirani boravak na Dolomitima. Na kraju, iskoristili smo svaki minut. Ne, vrijeme nije bilo najbolje, ali - svejedno, grupa je posjetila sve što je planom bilo predviđeno. I preko toga.

Ekspediciju “Dolomiti” oranizovao je Planinarsko-sportski klub (PSK) Montenegro Guide iz Podgorice. Osnivač i vodič Danilo Ivanović, kako je to prethodno, negdje tokom proljeća, bilo najavljeno, planirao je da ekspedicija bude organizovana u julu. Broj zainteresovanih, međutim, premašivao je slobodne kapacitete planinarskog doma u to doba godine, pa je put pomjeren za septembar.

I to je i prva lekcija za sve koji planiraju da na Dolomitima borave u nekom od planinarskih domova - dom se rezerviše u decembru ili januaru.

Ekipa iz PSK Montenegro Guide na put u Italiju krenula je 21. septembra uveče, putovalo se 24 sata, tokom tri dana organizovan je uspon feratom na vrh Monte Paterno (2.744), istog dana, oni koji nisu učestvovali u tom usponu, napravili su kružnu turu oko Tre Cime. Drugog dana većina iz grupe napravila je kružnu turu od doma, pored Tre Cime, do prevoja i istoimenog planinarskog doma Forcella Pian di Cengia na 2.522 metra, te nazad do doma. Posljednjeg, trećeg dana, organizovan je uspon na Piz Boe, na 3.152 metra, praktično u zimskim uslovima, nakon čega smo, sjutradan ujutro, 26. septembra, krenuli nazad za Crnu Goru. Još 24 sata puta…

Od 2009. pod UNESCO zaštitom

Dolomiti ili Dolomitski Alpi nalaze se na sjeveroistoku Italije. Od 2009. su pod zaštitom Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).

Pod zaštitom je prostor od skoro 142 hiljade hektara, na kojem je 18 vrhova preko 3.000 metara, jedan nacionalni (Belluno) i više parkova prirode. Prvi park prirode Schlern-Rosengarten/Sciliar-Catinaccio, u Južnom Tirolu, uspostavljen je 1974. godine.

Na Dolomitima i okolini nalazi se i oko 600 ferata, od kojih su mnoge nastale u Prvom svjetskom ratu, kada su vojnici, radi lakšeg pristupa položajima, klinovima i metalnim sajlama osiguravali prilazne puteve. Mnogo novih ferata postavljeno je i u drugoj polovini 20. vijeka.

Na Dolomitima je i preko 1.000 planinarskih domova.

Higijena na nivou, cijene pristupačne, dobrodošli i ljubimci

Grupa iz Crne Gore boravila je u domu Rifugio Auronzo, u parku prirode u kojem se nalazi i Tre Cime, tri vrha - Cima Piccola (2.857 m), Cima Ovest (2.973 m) i Cima Grande (2.999 m), koji su i čest motiv na fotografijama sa Dolomita.

Dom je na 2.333 metra i do njega je moguće doći i autobusom. Dom ima 25 soba, od kojih su neke dvokrevetne, većina šestokrevetne. Ukupan kapacitet doma su 104 ležaja. Sobe nemaju svoja kupatila, već su ona zajednička i nalaze se na sva tri sprata. Tuš kabine su, međutim, na prvom i drugom. Voda za tuširanje se plaća pet eura, za 25 litara. Tokom našeg boravka, taj sistem nije radio, ali nismo oskudijevali - tokom cijelog dana bilo je tople vode na česmama, a za kupanje smo se snalazili - polivanjem iz flaša, a višak vode pokupili bismo džogerom. I osoblje doma je stalno angažovano, pa ako neko od nas ne bi i počistio za sobom, onda bi to učinili oni.

Voda u domu je tehnička i nije za piće, ali domaćini ne zabranjuju da gosti za sobom ponesu i vodu, napitke, i da konzumiraju i svoju hranu.

Dom ima restoran, u kojem služe domaća jela. Pun tanjir krompira, pečurki i patlidžana je 10 eura, dok je recimo dobra porcija gulaša, uz krompir kao prilog, 16 eura. Espreso kafa u domu košta 1,5 euro.

Objekti na Dolomitima su otvoreni za pojedince, porodice sa velikom i malom djecom, ali i one sa ljubimcima.

Feratom do vrha Monte Paterno

Kružna tura oko Tre Cime ili uspon feratom na Monte Paterno, na 2.774 metra, od početka je bio plan za naš prvi dan. Prvo jutro dočekalo nas je sunce. I to je sve što smo imali od lijepog vremena. Ja sam bila u ekipi za Monte Paterno. Za to sam se i pripremala tokom proljeća, kada sam prvi put u životu i “osjetila” feratu, na Romaniji, Sokolov put, pa početkom juna još jednom, kad sam prošla i feratu “Shpellat” (pećina) i “360”, u Rugovi, Peć. Prva ima ocjenu B, sa elementima C, druga ocjenu D.

Ispostaviće se da je ova kojom smo mi išli do vrha Monte Paterno, De Luca-Innerkofler, još i lakša, ocjene između A i B, ali je svakako atraktivna, prolazi kroz pećine, a dobrim dijelim staze pruža se pogled na Tre Cime.

Žao mi je što u povratku većina nas nije prošla stazom kroz još jednu pećinu. Njen ulaz vidjeli smo pri silasku, ali nismo razmišljali da li pećina vodi negdje konkretno, pa smo krenuli siparom. Pećina je vodila do blizu drugog planinarskog doma, Rifugio Lavaredo, gdje smo svakako svi svratili da se osvježimo.

Prema snimljenom treku, od doma gdje smo bili smješteni, do vrha Monte Paterno i nazad, prošli smo desetak kilometara, sa ukupnom visinskom razlikom oko 650 metara.

Ferata kojom smo mi izašli nije i jedina koja vodi na vrh Monte Paterno.

Jezera, mrmoti, dom i na visini Bobota

Dijelom staze kojom je prvog dana prošla druga naša grupa, kružna šetnja oko Tre Cime, mi smo prošli sjutradan. Ta šetnja, prema treku koji sam snimila, vrlo podsjeća na kružnu turu oko Komova, samo što je kraća za oko tri kilometra.

Tokom te kružne šetnje na Dolomitima, dužine skoro 16 kilometara, prošli smo pored velikog broja jezera, neki iz grupe imali su sreću da izbliza vide i mrmote, koji su simbol Dolomita. Neki smo ih, jer se kolona razvukla, vidjeli samo izdaleka.

Šetnja je krenula iz doma, pa dijelom istim putem kao prema stazi za Monte Paterno. Međutim, umjesto stazom koja vodi lijevo, sada smo krenuli desnom stranom, prema jezeru Cengia (Lago di Cengia), koje se nalazi na oko 2.350 metara, te dalje prema istoimenom planinarskom domu, koji je na visini od 2.522 metra, što je za samo jedan metar niže od Bobotovog kuka, na Durmitoru.

Dom Forcella Pian di Cengia radio je punom parom. Osim nas, bili su tu i drugi gosti, jedan od konobara, Italijan, kod nas se raspitivao odakle smo, rekao nam i da ima druga u Podgorici. I ovdje smo komentarisali da su cijene, za lokaciju na kojoj se dom nalazi, i uz činjenicu da radi do pet mjeseci godišnje, sasvim pristupačne. Za nas šestoro, plaćeno je nešto preko 70 eura za dvije porcije dobre meze - ukusnih sireva, pršuta, kobasica; piće i jedan dezert - prepuna zdjela jogurta sa šumskim voćem.

Na istom mjestu, oduševljeno sam jurila okolo i prenosila utiske o poljskom ve-ceu. Navikla da je poljski ve-ce obično gomila nakrivljenih dasaka, da se oko njega šire neprijatni mirisi, prepun muva, iznenadila sam se ovdje i arhitekturom i higijenom. Uredno sagrađana kućica, sa temeljima od lijepo složenog kamena, kao suvozid. Unutra pločice, ve-ce šolja, ubrusi, alkohol za dezinfekciju. I sve to za 0,50 eura, a i to ostavljeno na volju korisniku da li će ili neće da plati.

Namirnice do ovog i drugih domova dostavljaju se ili kamionima, drugim vozilima, putem, ili helikopterima. I u vezi sa tim komentarisali smo da je možda bolje i kod nas da se planinarski domovi otvore, da rade, da se tamo gdje to ne može drugačije, namirnice dostavljaju helikopterima i da je isplativije da se podižu u te svrhe, nego što besplatno lete i spasavaju mahom neodgovorne posjetioce planina.

U tom smislu, ogromne su razlike u odnosu na ono što vidim na našim planinama, u ponudi, na stazama, u odnosu na ono što nude Dolomiti.

Do vrha Piz Boe kroz snijeg

Dan treći, dan kojem smo se svi posebno radovali i nadali se da će vrijeme da nas dobro posluži, jer - u planu je uspon na Piz Boe, vrh na 3.152 metra, što je za većinu iz grupe i prvi uspon na vrh preko 3.000. Na kraju je, od nas 40 u grupi, na Piz Boe, u praktično zimskim uslovima, izašlo 35 učesnika ekspedicije.

Do polazne tačke, naselja Passo Pordoi, od doma Rifugio Auronzo, ima oko 70 kilometara. Naselje se nalazi na 2.239 metara, između Sella dolomitske grupe na sjeveru i Marmolada grupe, na jugu. Marmolada je i najviši vrh Dolomita, nalazi se na 3.343 metra.

Iz naselja Passo Pordoi vodi žičara, kojom se uspon na Piz Boe prilično skraćuje, za oko 700 metara. Reporterka “Vijesti” sa još nekoliko članova grupe, ipak, odlučila se za punu distancu, pa smo na Piz Boe krenuli iz mjesta, sa 2.239 metara, što je ukupna visinska razlika od 913 metara, odnosno, prema snimljenom treku, bilo je to i nešto preko 1.000 metara u jednom, pa toliko i u drugom pravcu.

Sa dijelom grupe koja je krenula žičarom, sreli smo se ispred doma Rifugio Forcella Pordoi, do kojeg je staza bila samo blatnjava od kiše. Negdje na prevoju pred sam dom, dočekao nas je snijeg i snijega je bilo sve vrijeme do vrha Piz Poe. To je uslovilo i da se, ko je imao, odlučimo za korišćenje dodatne opreme, dereza. To je i moje prvo iskustvo sa derezama i, ispostaviće se, poželjeću da, umjesto da ih ubuduće pozajmljujem, želim da budu dio moje stalne opreme.

To što je na stazi za Piz Boe bilo snijega, koliko god na momente možda da je izazovno, zapravo je činilo šetnju atraktivnijom. Jer, literatura kaže da Piz Boe tehnički i nije zahtjevan, i zapravo spada u vrhove iznad 3.000 metara na koje se nije teško popeti. Ovako su snijeg i magla dodali na težini tom usponu.

Od doma Rifugio Forcella Pordoi, staza prema Piz Boe je prilično ravna, do pred sam vrh, kad kreće uspon stazom koja je obezbijeđena sajlama. Takve su zapravo dvije staze do doma, na dva suprotna kraja uzvišenja. I ovdje je na samom vrhu, na 3.152 metra planinarski dom, u kojem služe hranu i piće, gdje se mokra garderoba može posušiti uz peć na drva, kupiti suvenir...

Tek po povratku u Podgoricu, shvatila sam da se na Piz Boe može i feratom, ali to, vjerovatno, vremenske prilike koje su nas dočekale toga dana na usponu, ne bi svakako dozvolile.

Ferrata Piazzetta opisana je kao izuzetno zahtjevna, ima dosta sekcija pod nagibom od 90 stepeni. U jednom od opisa, navedeno je da je njena ocjena D. Opisuju je i kao jednu od najljepših ferata na Dolomitima.

Prema treku koji sam snimila, a uz činjenicu da smo izgubili vrijeme zbog skretanja sa staze, mom dijelu grupe koji se na Piz Boe peo i spuštao punom distancom, prelazeći oko 1.000 metara visinske gore i nazad, trebalo je ukupno oko pet i po sati.

Ono što smo mi vidjeli u tri dana boravka, svjesni smo, tek je djelić Dolomita. Ali, sve što smo vidjeli i doživjeli, razlog je, sigurna sam za svakog od nas, da razmišljamo o nekoj novoj posjeti, pa i ako to ne budu neke nove staze, vrijedi i zbog ovih istih doći ponovo, vidjeti ih u neko drugo doba godine. Tako je i sa našim, planinama u Crnoj Gori. Uvijek vas iznenadi koliko se pejzaž promijeni samo zato što je dan drugačiji, ili ste prosto samo drugačije raspoloženi.

Učešće ekipe TV i novine “Vijesti” u ekspediciji podržali su “Enigma Sport” i “Sport Vision”.