Ovo je Čokolada, ovo Kotor, to je Hajla, kao planina naša. A ovo je Mandarina, na farmu je stigla slijepa, ovo je za nju baš sklonište…
Dok reportere “Vijesti” upoznaje sa svakim pojedinačno, Darko Saveljić, osnivač “Farme magaraca” u Martinićima, pred sedamdesetak magaraca bacao je najprije so, da se “zaslade”, a potom i bale sijena, jer - stigli smo u vrijeme ručka.
Nisu “Vijesti” prvi put na “Farmi”, ali je povod prednovogodišnje posjete ovoga puta drugačiji: “Farma” u danilovgradskom selu obilježiće uskoro deset godina. U tih deset godina stalo je mnogo: od dva, farma je narasla u stalni dom za oko 70 magaraca, mnogo ih je koji su tu rođeni i srećno su udomljeni negdje širom Crne Gore. Farma je pomogla oporavku populacije magaraca, sa farme je “izašlo” 11 naučnih i drugih radova - diplomskih, doktorata, magistratura...
“Jedna magistratura je i iz inostranstva. Jednostavno, ljudi su dolazili da pričaju priču o ekoturizmu i uzeli farmu kao primjer”, kaže Darko.
Za doprinos razvoju ruralnog turizma, Saveljiću je za “Farmu” nedavno dodijeljena i nagrada Ministarstva turizma za najbolje seosko domaćinstvo. Nagrada se dodjeljuje posljednje tri godine.
Tom domaćinstvu, 2019. godine uručeno je “Wild beauty” priznanje, u kategoriji “Jedinstveni turistički proizvod”. Tu nagradu dodjeljuje Nacionalna turistička organizacija Crne Gore.
Sve je počelo sa Martom
Da jednom osnuje nešto slično, Darko je maštao odavno.
“Nisam razmišljao da to napravim ovako, moja je ideja bila da jednom kad se penzionišem, kod mene ovdje smjestim sve konje, magarce… da ih spasim mučenja. Ali sam uzeo magaricu Martu…”.
Martu je našao slučajno, kad je prije desetak godina, kao ornitolog, turiste iz Švajcarske vodio na posmatranje ptica. Posjetili su tada i jedno domaćinstvo u selu Livari, pod Rumijom.
“Ja vidim neku magaricu koja je bila baš u lošem stanju. Pomislio sam kako bi bilo da je dovedem kod mene, da je nahranim dobro, iščetkam, da joj veterinar malo sredi kopita… Moj je otac u to vrijeme držao ovce i domaćinu sam ponudio da mi da magaricu za ovna. Kad je tura poslije deset dana završila, došao sam za Martu. Sjutradan se kod mene opulila, stigla je Drina”.
Nakon pola godine, Saveljić je formirao Fejsbuk stranicu i priča o “Farmi magaraca” i zvanično je počela. U početku skroman, broj “sviđanja” na Fejsbuku je rastao, a ubrzo su vrituelne, zamijenile i stvarne posjete “Farmi”.
“Ljudi su počeli da dolaze, da bi vidjeli Martu i Drinu. Moji roditelji su se čudili, jer nemoguće im je bilo da shvate da ljudi dolaze da gledaju magarce. Oni su rasli sa magarcima, njima to nije nikakva atrakcija, ali isto tako, u selu, tridesetak godina prije toga nisu vidjeli magarca, jednostavno ih nije više bilo”.
Spašavanja populacije
U to vrijeme, kaže Saveljić, iz podataka poljoprivrednog popisa Monstata, zaključio je da u cijeloj državi nema više od 150 magaraca.
“Nekad ih je bilo na hiljade, nije bilo kuće da nije imala magarca, magarac je dio crnogorske prirodne i kulturne baštine, a najednom postaje jedna od najugroženijih vrsta”, kaže Saveljić i dodaje da je za posljednjih desetak godina, u Crnoj Gori, broj magaraca sa 150 porastao na oko 900 jedinki, pa vjeruje da je i njegova misija, da magarce na ovim prostorima spasi izumiranja, uspjela.
Marta, sa kojom je priča počela, nažalost, odavno nije živa. U njenu čast, na “Farmi” postoji Trg magarice Marte. Njena Drina i danas je dio krda.
“Farma nam je dala novi život”
“Farma” je svih ovih godina otvorena za posjete nedjeljom, farmu organizovano posjećuju i vrtići i škole, pred kraj godine, tu se godinama organizuje i Novogodišnji bal sa magarcima, gdje svoje proizvode nude organski proizvođači.
U okviru “Farme” je muzej, gdje se mogu vidjeti oruđa i mašine kojima se obrađivala zemlja iz perioda uglavnom prije Drugog svjetskog rata. Uz muzej, tu su i centar za posjetioce, koji Darko ustupa i bez nadoknade. Za one koji žele da na “Farmi” borave duže, na raspolaganju su dva apartmana.
Deseti rođendan “Farme” je u aprilu. Tih deset godina, kaže Darko, u velikoj mjeri uticale su na njegov i život njegove porodice.
“Moj život promijenio se drastično. U vrijeme kad je farma osnovana, ja sam se borio za zaštitu Solane u Ulcinju, nije bilo lako. Od sedam do tri bio sam ornitolog, svaki trenutak sam koristio da poslije posla dođem u Martiniće, da gledam Martu i Drinu kako pasu, to me je nekako izvuklo. Ove životinje imaju potrebe koje ne mogu da se koordiniraju aplikacijama. U Podgorici imam psa, ali to nije isti angažman, pas je u stanu, daš mu da jede, prošetate, ovo je drugačije”.
Darko priča da je i prije Marte i Drine dolazio na selo, ali, kaže, njihovim dolaskom na farmu, imao je razlog više da bude tu.
Magarci i farma doprinijeli su, dodaje, mnogo i u životu njegovih roditelja. Nakon odlaska u penziju, kaže, “oni su bili bukvalno izgubljeni”.
“Farma je i njima dala potpuno novi život. Oni sada ne žive život prosječnog crnogorskog penzionera, da samo spremaju hranu, gledaju televiziju, plaćaju račune, dočekuju unuke, nego su okupirani poslovima na farmi. Oni su sa sedamdeset godina počeli da recikliraju, da kompostiraju… Njihov se život odjednom promijenio za 180 stepeni, odjednom su na farmu počeli da dolaze ljudi, pa su nam dolazili i ljudi koji ne govore naš jezik, pa dolaze ljudi koji plate da bi radili sa njima. To je njima tek bilo nevjerovatno, da neko dođe i plati da bi sa njima kupio sijeno”.
Brojni su gosti, posebno iz inostranstva, koji su na farmu došli na odmor, a onda su željeli i da sa domaćinima učestvuju u poslovima na farmi - da beru povće i voće, čiste farmu… Na farmi su se dešavale i prosidbe:
“Prije dvije godine imali smo prosidbu na farmi, a taj par poslije pola godine poslao nam je fotografiju bebe, što je moju majku rasplakalo, jer ona je bila dio te priče”.
Pokrenuli i komšije
Saveljići na imanju na kojem je i “Farma magaraca” proizvode hranu za sebe i posjetioce.
“Otac se tokom korone bojao da ćemo ostati gladni, pa je sadio i pšenicu i proizvodili smo i svoje brašno. Sve što nudimo turistima proizvedeno je na farmi. Za njih je nešto posebno to što u bašti mogu da uberu povrće neposredno prije spremanja. Hoćemo li tikvice, hoćemo, uberu i to se pripremi. Ta hrana ima i ukus i miris”.
Kako su, što se proizvodnje hrane tiče, potpuno nezavisni, Saveljići u tom smislu nemaju saradnju sa lokalcima. Ipak, sarađuju na druge načine:
“Ovdje u prečniku tri, četiri kilometra nema krave, ljudi su zapostavili livade, nije se kosilo, ljudi nisu znali šta bi sa sijenom. Sad kad tu postoji farma koja će to sijeno da otkupi, ljude je to podstaklo da ipak održavaju svoja imanja”.
Darko vjeruje da je farmom pokazao i da je moguće imati održivo seosko domaćinstvo, da turiste ne privlači samo obala, niti samo ekskluzivna mjesta:
“Mi smo tek nedavno, znači poslije devet godina, dobili Google navigaciju do farme, i farma je dokazala da i u zabitima može neko da se bavi dobrim stvarima… Čini mi se i da svi oni koji posjećuju farmu ne ostaju ravnodušni, jer ovdje vide kako se mlijeko muze, kako se kiseli, siri. A to je dodatno nešto što neko iz Brisela, Milana… nema priliku da doživi”.
“Naše su i hrana, struja i voda”
U Crnoj Gori, kako su na dodjeli nagrada najboljima u seoskom turizmu saopštili iz Ministarstva turizma, registrovano je 327 seoskih domaćinstava. Više puta, iz udruženja koje okuplja seoske domaćine, ukazivali su na izazove sa kojima se suočavaju. Nekad su ti izazovi nezamislivi za ljude u gradovima - loši putevi, nestabilan internet signal, problemi sa strujom, da nema vode…
Takvih izazova bilo je i na “Farmi magaraca”, koja je od centra Podgorice udaljena oko 15, a Danilovgrada nešto preko deset kilometara.
“Do farme ne postoji normalan put, stranci kad dođu uvijek pitaju da li će moći nazad tim putem. Dalje, struja, stalno bi nestajala i teško je objasniti nekome ko dođe ovdje da spava, da struje nema dovoljno da se upali više uređaja. Problem je i internet, jer smo na nekoliko kilometara vazdušne linije udaljeni od zatvora u Spužu, koji ima ometače… Vodu smo dobili tek prije dvije godine, pošto smo iskopali bunar. Prije toga bilo mi je teško da gledam kako se ljudi tuširaju satima, a ja tu vodu moram da dovezem. Vrućina je, ljudi imaju pravo da se tuširaju, ja nemam pravo da im to ograničim, ali znam koliko je bilo naporno da im tu uslugu obezbijedim. A dosta je naših sela koja nemaju vodu”.
Osim što su na farmi iskopali bunar, te riješili pitanje snabdijevanja vodom, Saveljići su, kako bi riješili i pitanje struje, prije nekog vremena, na farmi postavili i solarne panele.
“Sad imam moju hranu, moju vodu, moju solarnu elektranu, pa sam nezavisan, ali znam koliko je bilo naporno kad sam tokom ljetnjih mjeseci ustajao u jedan noću da bih upalio pumpu za vodu, jer nema struje, a onda ujutro, u četiri, pet, pumpa se ugasi, jer nema napona, pošto je neko u selu uključio šporet. Nije lako ljudima koji nude usluge na selu, da im turista bude zadovoljan”.
“Zaboravili smo šta je lijep ljudski odnos”
Darko Saveljić procjenjuje da je od osnivanja, manje dvije godine tokom epidemije korona virusa, kad je bila zatvorena, farmu posjetilo oko 130 hiljada ljudi. Uvjeren je i da su to ljudi sličnih vrijednosti i potreba, oni koji cijene jednostavan život, koji vole prirodu…
Vjeruje da su mjesta poput farme izuzetno važna za sve, posebno danas: “Mi smo u gradovima zaboravili šta je normalan život i lijep ljudski odnos”.
“Farma magaraca” je za posjetioce otvorena isključivo nedjeljom, od 10 do 13 sati. Smještaj nudi tokom cijele godine, a tokom cijele godine, uz najavu, otvoren je i centar za posjetioce, sa salom za sastanke.
Ruralne aktivnosti razlikuju se od mjeseca do mjeseca, tokom januara to su čišćenje farme, trimanje magaraca, sređivanje kopita, čišćenje lokalnog puta, u februaru čišćenje farme, trimanje magaraca, u martu počinju i poljoprivredni radovi, u maju, uz čišćenje farme i trimanje magaraca, tu je i kupljenje sijena, u avgustu se bere grožđe, peče rakija...
Udomljavanje i podrška drugim životinjama
“Farma magaraca” počela je sa Martom i Drinom. Danas je tu oko 70 magaraca. Bilo ih je i više, ali mnogi mužjaci su udomljeni, kako bi se izbjegli sukobi među njima, ali i ukrštanje kod razmnožavanja.
Udomljavanje za Darka, kaže on, nije lako.
“Provjeravam uslove, da li su dobri da magarac nastavi da živi kao kod mene na farmi. Treba mi garancija da će kad bude udomljen, magarac da nastavi da uživa u životu. To ide dosta teško, jer su moji zahtjevi rigorozni… Uvjeravaju me ljudi kako će magarac imati dobar život, a onda kad se malo zagrebe, ispadne da nije uvijek tako”.
Novac od udomljenih magaraca Darko donira društvima za zaštitu životinja.
Drugi to vide, mi nismo svjesni da živimo u raju
“Farma magaraca” u Martinićima privukla je i brojne televizijske ekipe iz inostranstva: Njemački javni servis, britanski BBC, francuski TV Arte… Prije nekoliko mjeseci, na farmi je snimala i ekipa Amazon Prime, američke pretplatničke usluge videa na zahtjev:
“Ekipa, njih 24, bili su tu, među njima njemački glumac, koji je na farmu došao da muze magarice, pije mlijeko, jede priganice… Amazon Prime ima publiku od 220 miliona gledalaca... Emisije od po 45 minuta snimali su u šest država, eto farma ih je dovela u Crnu Goru… Mislim da Crnogorci uopšte nisu svjesni gdje žive. Mi živimo u raju”.
Emisija će, kaže Darko, na Amazon Primeu biti emitovana 3. januara.
Bonus video:
