Iako ima 54 godine, Bjelopoljac Faik Arslanović je do sada dobrovoljno dao krv više od devedeset puta. U "stažu" dugom 37 godina davanja Faik je darivao oko 30 litara krvi.
Za njega bi se moglo reći da je darivanje krvi porodična tradicija, jer pored pokojnog oca Raifa dobrovoljni davaoci su još i dva brata i sestra.
Faik zvanično ima 75 davanja, za šta mu je nedavno na svečanoj dodjeli uručeno priznanje Crvenog krsta Bijelo Polje.
Čak ni Ramazanski post koji traje po mjesec dana za Faika nikada nije bio prepreka da daje krv samo ako je nekom potrebna.
Faik priča da svaki čovjek treba da bude presrećan zbog saznanja da svojim darivanjem spasava nečiji život, vraća osmijeh nekom na lice i tako čini dobro djelo.
Krv je prvi put dao kao sedamnaestogodišnjak u bjelopoljskoj Gimnaziji.
"Ne sjećam se ko je organizovao akciju ali znam da mi se dopala ideja da mogu da pomognem nekom i možda mu spasem život. Do vojske sam dao krv svega par puta a kasnije sam godišnje darivao i po četiri puta”, kaže Bjelopoljac.
Faik priča da je pored više crnogorskih gradova više puta dobrovoljno davao krv u Srbiji, Bosni i Makedoniji.
"Oko osamdeset odsto je bilo davanje krvi meni nepoznatim ljudima. Nikada se nisam posebno zanimao ko mi traži krv i uvijek mi je bilo važno da učinim nešto dobro za ljude, ma ko oni bili”, kaže on objašnjavajući šta ga motiviše da se uvijek odazove na svaki poziv.
Od 1979. godine nikada se nije desilo da nekom naplati krv niti da odbije nekog osim ako neko traži prije određene pauze za naredno davanje.
Krv je davao svakom kome je potrebna, kolegama u lokalnom komunalnom preduzeću gdje radi kao varilac, komšijama i nepoznatim ljidima koji dođu do njega. A koliko je teško pronaći dobrovoljne davaoce krvi i šta to znači najbolje znaju oni koji su se našli u situaciji da im je za nekog člana porodice bila potrebna krv.
"Nekad mi bude veoma teško jer ima ljudi kojima bih što se kaže dao krv “iz vene u venu” , ali se desi da ne mogu jer sam to učinio neposredno prije toga".
Sjeća se slučaja prije tridesetak godina kada je, dok je dovodio oca na pregled u bolnicu, vidio jednog mladića kada je, prilikom izgradnje zgrade te zdravstvene ustanove pao sa krana.
"Ostavio sam oca u čekaonici i otrčao na odjeljenje Transfuzije da dam krv, jer sam znao da će im biti potrebna. Kasnije se ispostavilo da je mladić bio brat mom dobrom drugu”, kaže Faik.
On objašnjava da je posebno emotivan i da je to razlog zašto toliko želi da pomaže drugim ljudima.
"Kada me neko pozove, meni se čini da neće preživjeti ako ne učinim nešto i u meni sve “vri” dok ne odem i obavim svoju dužnost. To je nešto jače od čovjeka. Na suprot tome sretao sam ljude koji su mi govorili da misle da će im davanje krvi oduzeti nešto od života.
Međutim, darivanje krvi se čovjeku vraća na dobro, jer je poznato da su dobrovoljni davaoci zdraviji, raspoloženiji i srećniji od drugih ljudi”, priča Bjelopoljac, dodajući da se poslije davanja osjeća rasterećeno i opušteno.
Većina ljudi je zahvalna na darivanju, mada ima i onih koji prođu pored njega i ne kažu ni dobar dan. Ipak, najveći dio je onih koji ga na ulici sreću sa osmijehom i zahvalnošću.
Kada bi se računalo koliko čovjek ima krvi u sebi, ispada da je Faik do sada kompletnu krv promijenio šest do sedam puta, jer je do sada dao više od 30 litara krvi.
On priča da se bjelopoljski davaoci krvi međusobno druže i da često zajedno idu na piće u neki od bjelopoljskih ugostiteljskih lokala.
Posebno je zadovoljan saradnjom sa odjeljenjem Transfuzije, načelnicom dr Duškom Miladinović i njenim saradnicima Sinišom i Nikolom, koji su poznati po profesionalnosti i ljubaznom ponašanju.
Faik priča da ne postoji ništa humanije od dobrovoljnog davanja krvi.
"Volio bi kada bi šira zajednica prepoznala koliko je za zdravlje ljudi važno da daju krv. Potrebno je što više promovisati dobrobiti davanja krvi, počev od školskog uzrasta. Ljudi ne shvataju koliko darivanje krvi čini ljude srećnim. Davanje krvi je dragocjeno jer krv kao lijek nema alternativu, a uz to predstavlja povlasticu zdravih ljudi, uvjerava Faik.
Bonus video:
