Arhitekta Andrija Markuš sjeća se kada na Gorici nije bilo nijednog drveta, ali i kako su brojni Podgoričani, među kojima je bio i on, učestvovali u pošumljavanju tog brda i drugih djelova grada.
„Sa akcijama pošumljavanje počelo se ranih 50-ih godina prošlog vijeka. Ja sam tada bio osnovac, a osim djece, učestvovali su pojedinci svih starosnih doba“, prisjeća se Markuš.
U vrijeme nakon završetka Drugog svjetskog rata organizovanje radnih akcija, prema riječima Markuša, imalo je dvostruki cilj. Jednopartijski sistem je tada težio da se u akcijama pokaže duh zajedništva, ali i da se na planski i organizovan način ozeleni glavni grad.
„Osim Gorice, pošumljavali smo i Malo brdo, Ljubović, pa i Tološku šumu, koja je u to vrijeme bila daleko od grada. Nakon rata je na desnoj strani Morače bila samo kamena zgrada, pored sadašnje stare zgrade Vlade, zgrada današnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova i zgrada vojne uprave“, rekao je Markuš.
Tada su, prema riječima Markuša bile iskopane i rupe za borove koji je trebalo da budu posađeni od kamene kuće do mosta Blaža Jovanovića, ali to nije učinjeno.
„Tada nije bilo javne rasvjete, pa se dešavalo da mladi noću upadnu u njih, jer su mislili da je sve ravno“, sjeća se Markuš.
Pošumljavanje Gorice nije okončano nakon jedne akcije. Gorani su borove sadili često, dijelom i zbog čestih požara koji su uništavali trud akcijaša entuzijastia.
Sađenje borova nije bilo ni jednostavno jer je zemljišta na Gorici bilo malo. Drveće je sađeno u kamenjaru, ali je na taj način spriječena erozija.
Korist od planinske sadnje drveća građanima je donijela višestruku korist. Osim što su stvoreni prostori za rekreaciju, oni su uticali i na ublažavanje klime. Tako je pošumljavanje, prema ocjeni Markuša, uticala i da se umanji jačina sjevernog vjetra koji je karakterističan za Podgoricu.
Markuš: Vrijeme kad su uzdizane šume, a koze proganjane
Odnos prema zelenilu i šumama tadašnjih vlasti bio je umnogome drugačiji. Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu šume su imale i ideološku vrijednost.
„Zbog značaja koji su imale šume za partizane tokom rata, pokrenuta je hajka na koze. Svuda po Crnoj Gori je zabranjeno čuvanje koza. To je bio čuveni period. One su istrijebljene, kao štetne, jer su smatrali da ugrožavaju šume“, kazao je Markuš.
Međutim, Markuš priča da se ubrzo pokazalo da, dok je koza pitoma, ljudi su se ponašali divlje i veću štetu nanosili šumama nego što bi to koze mogle.
„Nakon što su pojedinci počeli da nelegalno grade kuće, počeli su i da beru drva za ogrijev... Drveće je raslo, ali i divlja gradnja“, ocijenio je Markuš.
Bonus video:
