Odijelo, šešir i kravata dio su imidža i gospodskog šarma Huseina Husa Divanovića (81) koji neodoljivo vraća u srećne sedamdesete i osamdesete godine prošlog vijeka. U Ulcinju i Baru znaju ga svi. Svojom harizmom, znanjem i umijećem ostavio je snažan trag na Cetinju gdje je živio i radio skoro 20 godina.
Starije generacije Novljana rado se sjećaju marljivog i svestranog mladića iz Starog Bara, koji je počeo kao konobar pa preko kuvara završio za poslastičara. Ruku briljantnog ugostitelja prepoznali su i u Beogradu, tamošnjoj Skupštini grada, ali i u brojnim stranim ambasadama gdje je bio zadužen za organizaciju koktela i prijema. Divanović danas živi penzionerske dane u Ulcinju i sa nostalgijom se sjeća tih vremena.
„Pitaju me neki kako to: Husein pa upravnik hotela na Cetinju i šef sala po Beogradu. Kako to da su iz Gradske muzike iz Herceg Novog samo Huseinu dok je bio u vojsci poslali klarinet i redovno mu uplaćivali novac. Umjesto odgovora, samo im pokažem ruke i obraze. Tada se to cijenilo, a moje ime jednako su sa uvažavanjem izgovarali i na Cetinju i u Novom i u Beogradu“, priča Husein.
On s ponosom pokazuje diplomu o položenom završnom ispitu na kojoj piše: 19. 1. 1963. stručna sprema- visokokvalifikovani konobar, struka ugostitelj, FNRJ.
„Ovo ti je memorandum, dokument koji ne laže“.
U predratnoj Jugoslaviji, Huseinovo djetinjstvo nije bilo ni lako, ni bezbrižno. Osnovnu školu završio je u Starom Baru ali je rano ostao bez majke Azize, koja je umrla 1945. Otac Bajram tada je bio u vojsci, kasnije se ponovo oženio, a brigu o njemu i braći Saitu i Zaimu, preuzeli su baba po majci, tetka Vasvija Šehović Omerbašić, koja je bila učiteljica, ujak Mahmut i ujna Đulija. Bio je bistar i vrijedan i sa 12 godina već je bio u Herceg Novom gdje je upisao ugostiteljsku školu, prvu te vrste u Crnoj Gori.
„Vasvija me ispisala iz barske gimnazije i povela u Herceg Novi. U dogovoru sa direktorom, upisala me iako je konkurs važio za petnaestogodišnjake. Dosta toga dugujem mojoj Vasviji“, kaže Husein.
Nakon treće godine školovanja, kada je dobio diplomu poslastičara, tražili su ga sa Cetinja. Sa tim se nijesu složili njegovi šefovi Rudolf Blatnik i Ivica Miković.
„Ovaj mali ne ide nigdje odavde. Od njega ću napraviti vrhunskog poslastičara“, kazao je na jednoj svečanoj večeri Blatnik. Tako je ostao u Herceg Novom gdje je u hotelu „Boka“ kao poslastičar radio sve do 1956, kada je morao na odsluženje vojnog roka.
U Novom je bio je aktivan član Gradske muzike, učio je solfeđo i pjevao u horu kod dirigenta Cvetka Ivanovića.
„U orkestru sam zadužio klarinet. E sad ti vidi, ja poslastičar a oni svi završili muzičke škole“, priča kroz osmijeh.
Ponosno kaže da je baš u Herceg Novom trasirao put za sve ono što je kasnije radio u životu. Virtuoznost iz kuhinje, maestralno je prenosio na koncertne, pozorišne i druge životne podijume gdje je do izražaja dolazio njegov talenat za sve i nepokolebljivi optimizam. Dobri ljudi koji su ga podigli i oni drugi od kojih je učio, usadili su mu vjeru u bolji život.
Kada se vratio iz vojske iz Beograda, direktor hotela „Boka“, koji je u međuvremenu na trgu na Cetinju, otvorio poslastičarsku radnju, zvao ga je da radi kod njega: „Zamisli, ja kao poslastičar imam platu 60.000 dinara a direktor „Granda“ 25 hiljada“.
Gotovo nijedna svadba ni veselje na Cetinju nije se moglo zamisliti bez Husovih kolača. Za 50 godina postojanja FK Lovćen, Husein je napravio veliku tortu u obliku fudbala.
Život će ga vratiti u Beograd gdje je pohađao ugostiteljsku školu. I tamo je kao đak, plijenio znanjem i rutinom. To nije promaklo iskusnim ugostiteljima pa je Husu pripala čast da bude šef sale u Pionirskom gradu povodom Evropskog prvenstva u atletici 1962. Bio je nadređen svojim drugovima iz klupe.
„Kao učenici imali smo praksu na koktelima i prijemima u stranim ambasadama i Skupštini glavnog grada. Sjećam se organizacije prijema u ambasadama Poljske, Francuske, Italije, Alžira, Norveške, Amerike...“, sjeća se Husein.
A onda mu je jednog dana stigao poziv od prvog čovjeka Beograda Branka Pešića.
„Kada sam ušao kod njega u kabinet, rekao mi je da imam tri alternative. Nijesam znao šta znači alternativa, ali sam kasnije shvatio. Ponudio mi je da budem upravnik odmarališta u Brelima, šef salona u Skupštini Beograda ili upravnik hotela koji je bio u izgradnji. Nudio mi je i stan“, kaže. Sve to je odbio i u januaru naredne godine, sa diplomom, vratio se u Crnu Goru.
„Morao sam. Imao sam obavezu prema ljudima koji su me stipendirali“, kaže Husein.
Iste godine se oženio, sa sada pokojnom suprugom Servetom. Rođena Skadranka, Husu je bila više od života.
„Niko mi nije bio kao ona“, kaže dok mu suze iskre iz očiju.
Na Cetinju je bio šef ekspres restorana a jedno vrijeme je bio i upravnik gradske kafane. Kada je otvoren „Grand“, postao je upravnik tog hotela ali vrtoglavi uspon u karijeri nije zanio Huseina. Morao je opet za Beograd, ovog puta zbog Servete.
„Morala je da završi školu za recepcionara. Usput, ja sam dobio i diplomu za kuvara“, kaže.
Sudbina će ga opet vratiti na Cetinje gdje je bio upravnik „Granda“ i „Parka“ istovremeno.
„Tamo sam dočekivao i Ćopića, Krležu, Veljka Vlahovića sa Dolores Ibaruri koja ga je čuvala dok je bio u Španiji. U „Parku“ sam dočekao i švedskog kralja“, priča Husein.
Stan su mu davali i na Cetinju ali je odbio rekavši da je potrebniji kuvarici Ljubici.
Rado se sjeća proslava „Oboda“ koje su trajale i po 15 dana.
„Jelo se i pilo i u „Grandu“ i u „Parku“. Tu su bili i Dubrovački trubaduri, Ksenija Cicvarić, Branka Šćepanović i mnogi drugi. To su bila veselja“, kaže.
Nije ni slutio da će ga ta fešta 1973, uvesti u novo životno razdoblje.
„Falila nam je svježa morska riba. Odlučio sam da pođem do Ulcinja i kupim. Sa ujacima moje žene, Hasanagićima, razgovarao sam o mogućnosti da zakupim restoran „Beograd“ u centru grada. Vratio sam se na Cetinje i prelomio.
Rekao sam mu zbogom. Plakao sam kao dijete“.
Tako je Husein stigao u Ulcinj gdje je otvorio restoran sa imenom grada u kome je služio vojsku i dva puta se školovao. Uprkos prestižnim funkcijama koje je obavljao na Cetinju, morao je da digne kredit za otvaranje restorana a pomogli su mu prijatelji i Servetina rodbina. Njegove „zlatne“ ruke učinile su da prvi restoran u Ulcinju vrlo brzo postane najpopularnije mjesto i za mlade i za stare.
Čika Huso je i danas omiljen u društvu. Čio i veseo, plijeni harizmom i pričom. Ostao je kavaljer kakav je uvijek i bio. Ipak, duboko u sebi, potiskuje emocije koje isplivaju kada počne priča o Serveti, majci Azizi, Vasviji ili životu na Cetinju. Tada krenu suze koje same pričaju priču o jednom dalekom, prošlom životu...
Servetine priganice i klarinet
Restoran “Beograd” u Ulcinju imao je 120 stolica a Husein je dobro znao da drži nivo. “Svi radnici morali su da imaju crne pantalone, bijele košulje i leptir mašne. Mezu smo davali besplatno a čuvene su bile i Servetine priganice”, kaže Husein.
Deset godina je Husein uspješno vodio privatni biznis a onda je tražio plac od Opštine da bi sam izgradio restoran. Nijesu mu dali pa je opet morao u „šefovske“ vode-imenovan je za šefa sale i servisa na Adi. I pored svega, Husein ni u Ulcinju nije zaboravio staru ljubav- klarinet. Svirao je u ulcinjskom orkestru za veselja i sahrane.
Sadi masline, kivi, limune mandarine, razne vrste povrća i cvijeća
Divanović je bio i član KUD-a Njegoš na Cetinju, koje je često gostovalo po Evropi.
“Zamisli ovo, od Sarajeva, preko Bratislave pa do Dižona, Husein i Rose Radojičić igrali su rožajsku igru i osvajali prva mjesta”, kaže šeretski. Husein je bio i na sletovima, igrao Brankovo... Svirao je klarinet za potrebe pozorišnog komada “Zulumćar” reditelja Dušana Popovića. Bavio se i sportom, imao je i jednu pozorišnu rolu. Ni danas, u 81. ne drži ga mjesto.
Dok je radio na Cetinju, Husein je Miću i Lini Todorović poklonio svadbenu tortu u obliku cetinjske Biljarde.
“Pravljena je od marcipana i grilijaša, a bila je 70cm puta 50cm. Pravio sam je četiri sata. I napiši ovo molim te, moj brat od ujaka Nazo Šehović brojao je prozore i vrata, ja nijesam mogao. Zejnel je bio agronom, naučio me svemu. Tako ja danas sadim i održavam masline, kivi, mandarine, limune, razne vrste povrća i cvijeća...”, priča Husein.
Bonus video:
