Uprkos svim zabranama uvedenim zbog širenja koronavirusa - život nije stao, zato moramo održati dnevnu rutinu. U centru kampanje mora da bude odgovornost, ne panika, represija i strah i ne treba pričati o smrti i podacima o broju umrlih, već o načinu širenja, jer jedno je parališuće, a drugo podsticajno.
To su samo neke od preporuka doktora Aleksandra Misojčića, psihijatra i psihoterapeuta iz specijalističke psihijatrijske ordinacije “Reč” iz Beograda, konstatujući da je pritisak izolacije - ogroman.
U razgovoru za “Vijesti”, objasnio kako na mentalno zdravlje čovjeka utiču privremene mjere donijete zbog epidemije kovida-19, kako mozak funkcioniše u slučaju nagle, nasilne i drastične promjene života, konstatnom strahu od oboljevanja, kako se smiriti, zadržati optimizam, koliko je važno “filtirati” informacije o koronavirusu koje primamo, koliko je opasan “prazan dio dana” koji smo dobili, ali i kako funkcioniše porodica u novonastalnoj situaciji...
“Situacija u kojoj smo se našli je svakako velika stresna situacija, dakle ona situacija koja nije direktno vezane za pojedinca već za širu zajednicu i koja u velikoj mjeri remeti psiho-socijalnu ravnotežu čovjeka remeteći njegovo uobičajeno ponašanje. Sve ovo je neočekivano, neuobičajeno i stresogeno za većinu ljudi. Nemamo prateće odbrambene reakcije, suočeni smo sa ograničenom pomoći od drugih lica i nemamo doživljaj o mogućnosti bjekstva iz date situacije. Ljudi različito reaguju na ograničenja. Neki ljudi su toliko preplavljeni zahtjevima koji se od njih traže da se potpuno povlače i prekidaju svaki kontakt sa drugima i medijima. Drugi se grčevito bore da saznaju što više, neprestano o tome pričaju i većinu vremena provode prateći vijesti. Preporuka je da se svakako ograniči priliv informacija i da te informacije budu iz relevantnih izvora”, kazao je dr Misojčić.
Ljudi donekle trpe, a poslije?
Psihijatar i psihoterapeut ističe da su ovakve drastične promjene svakodnevnih rutina svakako stres i imperativni zahtjev da se u kratkom vremenskom roku čovjek prilagodi izmijenjenim uslovima u spoljašnjoj sredini.
“To je direktni poziv za razvoj nekog vida ‘opšte adaptacije’. Posljedica toga je aktiviranje ličnih adaptivnih mehanizama u cilju reuspostavljanja nove unutrašnje i porodične ravnoteže. Treba očekivati da se kod čovjeka najpre javi neki vid alarma i zgranutosti, koji se aktivira onog trenutka kada se nasilno poremeti dotadašnja psiho fizička ravnoteža. Tad se čovjek suočava sa ograničenom mogućnošću adekvatnog reagovanja. Javlja se razdražljivost, potreba da se stalno priča o ovoj temi ili da se ona negira ili paradoksalno potreba za pretjeranom aktivnošću”.
Misojčić objašnjava da se nakon toga, ljudi nekako reorganizuju, a potom odgovore na dati zahtjev i uspostave neki novi vid ravnoteže. Ipak, poručuje da treba biti oprezan i ne pretjerati u zahtjevima od ljudi, “jer može doći do iscrpljena odbrambenih kapaciteta”.
“Ova pandemija će da traje i kod ljudi se može javiti očekivani osjećaj tjeskobe, proizišao iz ličnog doživljaja. Kumulativni efekat stresa je razoran. Ljudi do određenog nivoa trpe, a poslije? Moguća je dekompenzacija u smislu anksioznosti ili većih mentalnih poremećaja. Posebno kod ljudi koji imaju neka tjelesna oboljenja ili od ranije psihičke tegobe. Ono što dodatno uznemirava je što je ovo zapravo neki vid nedovoljno poznate prijetnje. O ovom virusu se malo zna, nemamo dovoljno podataka koliko će sve trajati, da li će virus mutirati, kako će se sve ovo odraziti na ekonomsku situaciju po završetku pandemije itd.”
Treba naći smisao
Doktor Misojčić objašnjava da treba naći smisao koji bi bio pokretač svakodnevnih aktivnosti, jer kada zbog egzogenih (spoljnjih) frustracija izgubimo smisao, nastaje vakum - svojevrsna praznina:
“U ovoj situaciji naglasak treba staviti na one dnevne aktivnosti koje vode ka uspostavljanju kontrole, u smislu da uprkos svemu ‘život nije stao’. Potrebno je održavati postojeću socijalnu mrežu. U ovim uslovima se, na primjer, kao intenzivni oblik komunikacije javila razmjena duhovitih klipova, to je vid adaptacije i vid otpora. Odnose koje gradimo sa ljudima koji su u strahu treba da zasnivamo na empatiji, saradnji, podršci i povjerljivosti. Slušanje i ohrabrivanje, zainteresovanost i saosjećajnost sa uplašenim je jako važno. Ne smatram da je poželjno sagovornike lažno razuvjeravati, jer time gubimo njihovo povjerenje”.
On naglašava da je vrlo važno konkretizovati svoje strahove:
“Imenovati čega se konkretno boji (smrti, bolesti nekog bližnjeg, kako će da izdrži samoizolaciju, da neće imati pristup namirnicama ili ljekovima), onda procijeniti kolika je vjerovatnoća da se to desi, napraviti plan. Članove porodice treba ohrabriti da prihvate preosjetljivog člana i da tolerišu svoja izmijenjena osjećanja prema njemu... Jako je važno da komuniciramo i sa ljudima koji imaju drugačiju perspektivu od nas, koji cijelu situaciju sagledavaju iz drugog ugla. Nekad je to ljekovitije nego isključivo komunicirati sa istomišljenicima”, objašnjava Misojčić.
Kazao je i da je u ovakvim situacijama važno da naše djelanje bude vođeno svojevrsnom moralnom hrabrosti:
“U smislu aktivnog vrednovanja sopstvenih uvjerenja nezavisno od saglasnosti ili imperativnog zahjteva drugih. Da nas vodi odgovornost, a ne strah od spoljašnje ili unutrašnje kazne. Uvjek je aktivan položaj bolji, dobro bi bilo zadržati vitalnost i zadržati potrebu da se fokus pomjeri sa sebe i na druge, na pomaganje, na zajednicu u cjelini”.
I dalje navijajte sat
Odgovarajući na pitanje - kako da uprkos svemu što se dešava oko nas, uposlimo mozak i zadržimo optimizam, Misojčić je objasnio da je važno da ljudi na neki način strukturišu sebi dan.
“Da povedu računa o sebi, u smislu bazičnih potreba, da se dobro naspavaju, da zdravo jedu, vježbaju. Javio se opasno ‘prazan dio dana’ i jako je važno da znamo kako da ga popunimo. Život ne bi trebao da stane. Važno je da se zadrže neke od doskorašnjih rutina - da ljudi ustaju u isto vrijeme kao i inače i da liježu u isto vrijeme, da naviju sat da ih podsjeti na obaveze koje su isplanirali za taj dan. Ako do sad nisu bili zadovoljni svojom dnevnim rutinama, možda bi sad mogli da ih izmijene, da liježu ranije, počnu da kuvaju zdravije, da uvedu neke navike za koje do sad nisu imali vremena”.
Objašnjavajući čime bi sebi mogli da pogoršamo stanje ovih dana i što ne bismo smjeli raditi, psihijatar i psihoterapeut naglašava da kofein, neka “meka” alkoholna pića i nikotin pogoršavaju anksioznost i da mogu da dovedu do nastanka anksioznosti pa i razvoja panike.
“Zajednička primjena anksiolitika kod alkohola ima loš efekat, jer kombinacija alkohola i ovih ljekova moža da izazove ozbiljne depresije centra za disanje, amneziju, ali i zastoj srca. U ovo vrijeme može da dođe do porasta zloupotrebe alkohola i duvana, promjene apetita i sna, slabije koncentracije. Posebno su osjetljivi oni koji su i ranije imali psihičke smetnje.
Treba osvijetliti način na koji sebe dovodimo do stanja anksioznosti, ispratiti taj mentalni proces. Anksiozni ljudi su skloni katastrofiziranju, preuranjenom zaključivanju, fokusiranju na negativno, itd. Treba se zaustaviti u tom trenutku, analizirati svoje razmišljanje i ustanoviti šta je od svega toga o čemu razmišljamo zaista tačno i sigurno, a šta naša nadogradnja”, rekao je.
Ne zaboravimo da nas djeca gledaju
Misojčić naglašava da je bračni odnos, po pravilu, u ovakvim situacijama osiromašen i objašnjava zbog čega se javlja disbalans u porodičnoj hijerarhiji.
“Mnoge aktivnosti koje smo obavljali izvan porodičnog sistema su doprinosile stabilnosti u porodici, sada nam je to uskraćeno. I to jeste za porodicu izazov. Usredsređeni smo jedni na druge, provodimo previše vremena zajedno i na malom prostoru, to može da bude razlog pomjeranja u ravnoteži pokazivanja emocija, uloga i odnosa u porodičnom sistemu. Javlja se disbalans u porodičnoj hijerarhiji ili preraspodjeli moći. Kao posljedica svega može se javiti konflikt, što je zapravo vid neuspješne adaptacije u datoj situaciji”, kazao je.
Objasnio je i zašto, u ovakvim situacijama, rastu očekivanja od partnera:
“Partnere smo birali želeći da oni imaju neke osobine koje mi nemamo i da uz njih budemo jači, a sad se može javiti razočaranje kada prepoznamo da i naš partner ima slične ili jednake strahove ili dileme samo ih u ‘redovnom životu prikriva’”.
Psihijatar i psihoterapeut otkriva i kako ovakvu situaciju objasniti djeci: “Kao roditelji ćemo bolje reagovati ako budemo mirniji i sabraniji, ako se bolje pripremimo. Sa djecom treba razgovarati i odgovoriti na njihova pitanja, pozivajući se na činjenice, reći im da je u redu da su uznemireni, objasniti im kako se mi sami nosimo sa svojim strahom, ograničiti njihov dodir sa vijestima, održavati koliko je moguće njihovu rutinu, i najvažnije - svojim ponašanjem biti im dobar model. Djeca uče po uzoru ili imitiranjem modela. U ovoj situaciji ne smijemo zaboraviti da nas djeca gledaju”, naglasio je dr Misojčić.
Strah od gubitka kontrole i neizvjesnosti
U ovakvim situacijama posebno su osejtljive grupe pacijenata koje su prethodno imali poremećaje iz anksioznog ili opsesivno–kompulsivnog spektra, kazao je dr Misojčić odgovarajući na pitanje kako sve ovo djeluje na ljude sa mentalnim poremećajima.
“U svim anksioznim stanjima postoji strah od gubitka kontrole i doživljaj da ne može da se toleriše neizvjesnost, a ova situacija dovodi do hipertrofije tog doživljaja. Za opsesivno kompulsivne poremećaje je veliki problem što su oni u svom dosadašnjem liječenju težili tome da se oslobode upravo onih navika i rituala koji im se sada savjetuju da primjenjuju, i sada svi oko njih nešto slično rade. To može da bude snažan okidač za one koji su u fazi remisije”, objasnio je on.
Narušen je osjećaj slobode, čuvati se preteških riječi
Da li je za psihu bolje ignorisanje “crnih vijesti” ili cjelodnevno praćenje situacije sa koronavirusom, jedno je od pitanja na koje je dr Misojčić odgovorio.
“Važno je ograničiti uznemiravajuće dejstvo situacije u kojoj smo se našli. Ne dozvoliti da ode dalje nego što treba. Tu je uticaj socijalne sredine, medija i opšte klime u društvu jako važan. Društvo gradi sočivo kroz koje pojedinac gleda svijet i sebe u njemu. Mi definiciju dobijamo osloncem na okruženje i u međusobnim interakcijama. Ne živimo u svijetu stvari nego u svijetu relacija”, kazao je on.
Anksiozni ljudi su skloni katastrofiziranju, preuranjenom zaključivanju, fokusiranju na negativno itd. Treba se zaustaviti u tom trenutku, analizirati svoje razmišljanje, i ustanoviti šta je od svega toga o čemu razmišljamo zaista tačno i sigurno, a šta naša nadogradnja, kazao je dr Misojčić
Naglasio je i da u centru kampanje mora da bude odgovornost, ne panika, represija i strah.
“Pritisak izolacije je ogroman. Tu je u osnovi narušen osećaj slobode i morali bismo se čuvati preteških reči. I ne slati duple poruke, kao npr. - opusti se budi miran, a načinom izlaganja podgrijavati tenziju. Strah je poželjan u ovoj situaciji i motivišući, ali tjeskoba, anksioznost, kolektivna i lična panika nisu”.
Doktor objašnjava i da se strah kod ljudi javlja kao posljedica interpretacije nekog događaja.
“Ova interpretacija može da bude pogrešna ili potcijenjena ili prenaglašena. Ljude moramo štititi od prevelike tenzije, broj paničnih napada drastično raste kod fizičkih, ali i mentalnih iscrpljivanja ljudi. Ne mislim da stalno treba pričati o smrti i podacima umrlih, već o načinu širenja, jer jedno je parališuće a drugo podsticajno. Ako razvijemo strah od smrti to nije dobro, radi se o izuzetno velikom strahu”.
Istakao je i da je Svjetska zdravstvena organizacija definisala pojam infodemije, kao preplavljenosti informacijama, od kojih su neke tačne, a neke ne:
“Tako da ljudima onemogućavaju da naprave dobru procjenu i pronađu savjet kada im treba. Ovome posebno doprinose društvene mreže kojima se pogrešne informacije širi brže nego sam virus.
Važno je da se ograniči priliv informacija, kao i vrijeme koje se provodi na društvenim mrežama i praćenjem vijesti. Preporučuju da se ograniči i vremenski, npr., dva puta dnevno po 15 minuta. Još je važnije da informacije budu samo iz provjerenih izvora”, poručuje dr Misojčić.
Bonus video:
