Pet prvih godina obnovljene nezavisnosti Crne Gore u ekonomskom smislu državi i građanima ostaće upamćene prvo po rapidnom rastu svih makroekonomskih pokazatelja, bukvalnoj poplavi stranih direktnih investicija, bumu na tržištima nekretnina, kapitala i građevinarstva, ali potom i “hladnom tušu”, koji je kroz globalnu finansijsku krizu otkrio sve mane i nedostatke ekonomskog modela koji je Crnoj Gori nametnut kao spasonosno rješenje.
Današnja svakodnevica “običnog” građanina i prosječnog zaposlenog, izražena kroz zatvorene i napuštene fabričke hale, stečaje, otpuštene radnike, nagomilane dugove, nepouzdane strane partnere i sudske sporove, zamijenila je onu pred i postreferendumsku euforiju u kojoj je obećavana sjajna budućnost i prosperitet cijelog društva.
I zaista, već u prvim danima i mjesecima nakon maja 2006. godine, stvorila se slika o prosperitetu koji je donijela toliko željena nezavisnost od Beograda.
Postavši vidljiva na inostranom planu, Crna Gora je svojom ljepotom i potencijalima privukla dosta stranih investitora, manje poznatih, a više sumnjivih i špekulativnih, što će potvrditi kasniji period krize.
Posebno zanimljiv fenomen bili su ruski i engleski privatni investitori koji su kupovali atraktivne lokacije na primorju i sjeveru, uglavnom za keš, mimo zvaničnih tokova novca.
Kad su siromašni postali milioneri
Prodaja đedovine mnogima je donijela milione, pa su određene porodice, koje su nerijetko bile i na ivici siromaštva, bukvalno postale bogataške.
Milioni eura koji su se slili na privatne račune koristili su se uglavnom za kupovinu nekretnina u Podgorici, ali i Beogradu i Nišu, a o kojim sumama je riječ govori podatak da su te trgovine značajno uticale na cijene na srpskom tržištu stanova i zemljišta.
Današnja svakodnevica “običnog” građanina i prosječnog zaposlenog, izražena kroz zatvorene i napuštene fabričke hale, stečaje, otpuštene radnike, nagomilane dugove, nepouzdane strane partnere i sudske sporove, zamijenila je onu pred i postreferendumsku euforiju u kojoj je obećavana sjajna budućnost i prosperitet cijelog društva.
Bum na tržištu nekretnina, inače, doveo je do toga da su, na primjer, cijene kvadratnog metra stambenog prostora u Budvi nadmašivale i sedam hiljada eura, bez ikakvog realnog ekonomskog uporišta.
Jedini razlog zbog čega su nabijene takve cijene jeste praktično prisustvo „jeftinog” novca, bilo keša ili kredita poslovnih banaka.
I u Podgorici su divljale cijene kvadrata, pa je u novom dijelu grada cijena stambenog ili poslovnog prostora nerijetko bila veća od onih u velikim evropskim prijestonicama, Berlinu ili Parizu.
Vrtoglav rast investicija desio se i na berzi, gdje su milionski prometi dnevno obilježavali trgovinu na tada dvije berze, a indeksi skočili do neslućenih razmjera.
Berzanska trgovina u tom periodu nije bila samo zanimanje brokera i investitora, već su se i mnogi građani upustili u kupovanje atraktivnih akcija, nadajući se brzoj i lakoj zaradi.
Berza je, kako je ocijenio tadašnji ekonomski analitičar, a današnji direktor jedne banke, postala „narodno veselje”, a ne mjesto za investiranje i razvoj tržišta, što se na kraju mnogima obilo o glavu.
Nema ni šeika, ni Rotšilda, ni lanaca hotela...
Pored svega toga, svijetlu budućnost su obećavale česte posjete poznatih svjetskih milijardera sa Zapada i Istoka, poput šeika iz Abu Dabija, Rotšilda iz Londona i mnogih drugih, čije su najave ostale samo kao lijepa obećanja.
Stekao se utisak da su najave grandioznih projekata koji od Crne Gore je trebalo da naprave novi Monako ili slično, bili samo isprazna priča, jer Vlada nije stvarala realne uslove za ozbiljna ulaganja, prije svega u turizmu.
Prodaja đedovine mnogima je donijela milione, pa su određene porodice, koje su nerijetko bile i na ivici siromaštva, bukvalno postale bogataške.
Kao posljedicu imamo situaciju da u Crnoj Gori još ne posluje nijedan ozbiljan međunarodni hotelski lanac, iako su najavljivani Šeraton, Kempinski, Hilton...
Prazna obećanja donekle su kompenzovana početkom realizacije nekoliko velikih investicija, poput Porto Montenegra Pitera Manka i Luštice koju treba da izgradi egipatski Oraskom.
Banke davale kapom i šakom
Rast u prvim godinama nakon referenduma podržale su i kreditne aktivnosti poslovnih banaka, kojih na malom crnogorskom tržištu ima 11, od kojih su mnoge kćerke-kompanije velikih evropskih bankarskih grupacija (OTP, Sosiete Ženeral, NLB, Hypo...).
Višestruko povećanje kreditne aktivnosti u 2007, kao i trendovi na tržištima kapitala i nekretnina, davalo je jasne znake da je crnogorska ekonomija „pregrijana”, te da mora doći do „hlađenja”.
I domaći stručnjaci su ironično komentarisali ocjene o opasnosti pregrijavanja ekonomije u Crnoj Gori, dovodeći ih u kontekst kulinarstva.
Međutim, u uslovima kada berzanski indeksi divljaju, Rusi donose milione za trgovinu kuća i placeva, a banke odobravaju kredite bez velikih i strogih procedura, upozorenja iz Vašingtona su malo koga pogodila. Bilo je čak i podrugljivih komentara.
"Što se tiče tržišta kapitala, ne bismo rekli da je ono pregrijano, jer smo u posljednje vrijeme svjedoci pada berzanskih indeksa, koji sve više poprimaju oblik realnih tržišnih cijena. Takođe, rast kredita u privatnom sektoru ograničen je nedavnim mjerama Centralne banke, tako da ni ovaj segment ne bi trebalo da bude povod za zabrinutost", saopštili su u januaru 2008. iz Unije poslodavaca.
I domaći stručnjaci su ironično komentarisali ocjene o opasnosti pregrijavanja ekonomije u Crnoj Gori, dovodeći ih u kontekst kulinarstva.
"Neki nam govore o pregrijanoj ekonomiji, a svaka dama koja zna da kuva zna da nešto ne može biti pregrijano ako ga prethodno ne poklopite nečim. Svi znamo da je naša ekonomija otvorena, što će reći da pregrijavanja ne može biti", bio je komentar direktora Agencije za promociju investicija (MIPA) Petra Ivanovića.
"Bez pregrijavanja ekonomije nema ekonomskog razvoja i rasta. Međunarodni monetarni fond koji kritikuje te trendove ima restriktivnu politiku i daje pesimistične prognoze za gotovo sve zemlje", smatrali su u Montenegro biznis alijansi, još jednoj organizaciji koja pripada nezvaničnom klubu crnogorske neoliberalne škole, koju predvodi profesor Veselin Vukotić.
Svega nekoliko mjeseci poslije ovih komentara, desio se pad, i to ne „soft lending”, kako je preporučivao i upozoravao MMF, već tako snažan, da ćemo njegove posljedice definitivno i dalje osjećati.
Određeni pad ekonomije bi se, saglasni su stručnjaci, desio i bez globalne krize, koja je taj proces “samo” ubrzala i ogolila sve slabosti domaćeg sistema.
Opširnije u štampanom izdanju
Bonus video:
