Denacionalizacija je u gotovo svim državama bila jedan od najvažnijih koraka demokratije nakon rušenja autoritarne vlasti. Treba što prije vratiti stvarnim vlasnicima ili njihovim potomcima imovinu otetu nakon Drugog svjetskog rata, poruka je sagovornika “Vijesti” na ovu temu.
Zašto se restitucija u Crnoj Gori brže ne realizuje, koji su ključni problemi i šta sada treba uraditi odgovaraju Milorad Mišo Vujović, bivši potpredsjednik vlade koji se zalagao za izmjene postojećeg Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava, i obeštećenju i Vladimir Bošković, nekadašnji predstavnik ranijih vlasnika u Komisiji za restituciju.
Vujović je često govorio da “ničiji život, sloboda i imovina ne mogu biti sigurni dok je DPS na vlasti”.
Sada, nakon pada DPS-a, on smatra da je stvoren početni uslov za restituciju, ali i ozbiljnu zaštitu svojine i drugh ustavnih garancija.
Promjena metodologije
On je istakao važnost davanja drugog zemljišta iste vrijednosti i državnih akcija u neprivatizovanim preduzećima kao alternativu ako se imovina ne može vratiti u naturi, ali da povraćaj zemljišta u naturi treba da bude na prvom mjestu.
Prema njegovom mišljenju, neophodno je izmjeniti “krajnje ponižavajuću metodologiju za obeštećenje izgrađenog zemljišta”.
“Ono je toliko mizerno - da se bivši vlasnici takvim obeštećenjem izlažu novoj nepravdi od strane države”, ocijenio je Vujović.
Novu vlast, istakao je bivši potpredsjednik u Vladi izbornog povjerenja, čine u značajnom broju osobe iz nekadašnje koalicije “Zajedno za Jugoslaviju”, koji su skupa sa poslanicima LSCG usvojili 2002. godine Zakon o pravednoj restituciji kojeg je predložilo 8.000 građana.
“U opštinama u kojima su navedene partije činile lokalnu vlast, došlo je tada do velikog pomaka u restituciji zbog njihove čvrste riješenosti da se od države oteto vrati ranijim vlasnicima ili njihovim potomcima. Međutim, Vlada je kao drugostepeni organ redovno poništavala ova rješenja i tako onemogućavala restituciju. To je činjeno isključivo sa namjerom da se oduzeta imovina ne vrati, da ostane u državnoj svojini, i da oni koji su do skoro raspolagali ovom državom tu imovinu korupcionaški dijele sa povezanim investitorima”, izjavio je Vujović.
Onemogućen povraćaj vrijedne imovine
Bošković je kazao da je restitucija jedan od tri stuba lustracije, ostala dva su “zakon o postupanju sa dosijeima bivše službe bezbjednosti i zakon o rehabilitaciji političkih osuđenika i kažnjenika”.
Poslije Drugog svjetskog rata komunističke vlasti su oduzimale imovine po osnovu najmanje 17 tzv. “revolucionarnih zakona”. Od 2002. proces restitucije u Crnoj Gori je naprije blokiran tokom tada važećeg Zakona o pravednoj restituciji, dok je novi Zakon o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju pretpio više puta izmjene, a iz udruženja vlasnika oduzete imovine su tvrdili da je to rađeno na njihovu štetu.
“Neustavna i retroakativna izmjena sadašnjeg zakona koja je učinjena tri i po godine nakon početka njegove primjene, napravljena je u cilju onemogućavanja povraćaja svakog iole vrednijeg zemljišta. Cilj je bio da ono ostane u svojini države dok režimska vrhuška ne pronađe za njega nekog svog strateškog parnera. Ohrabren nereagovanjem zajednice na otimačinu onog što je bilo u postupku vraćanja ranijem vlasniku, režim je nakon toga udario i na imovinu sadašnjih privatnih vlasnika, smatrajući sebe svemoćnim da ekspropiriše sve što mu se dopadne po cijeni koju poželi”, ocijenio je Bošković.
On je dodao da bi da su sadašnji predstavnici vladajuće koalicije ostali na vlasti nakon što su zakonom kojim regulišu vjerske slobode propisali nacionalizaciju vlasništva nad nekretninama jedne vjerske zajednice, “naredni korak bi im vjerovatno bila nacionalizacija nekretnina po sistemu par-nepar na auto tablicama vlasnika”.
Pravo gazili kad odgovara privatnim interesima
“Naš problem sa razumjevanjem svojine, i uopšte bilo kojeg i bilo čijeg prava na nešto, traje skoro osam decenija. Crna Gora je iz evropske pravne kulture izbacila sebe odmah nakon rata, uspostavom istočnoevropskog totalitarnog sistema u kojem su srušene sve pravne i druge ustanove građanskog društva zasnovane na privatnoj svojini”, stav je Boškovića.
Došlo je, dodaje on, “do poništenja cjelokupnog pravnog sistema prethodne države i tada je formirana politička svijest kao osnovni izvor prava i ona je nastavila da živi i nakon ukidanja socijalističkog totalitarizma, kroz njegovu produženu realnost koju je reprezentovala dosadašnja vlast”.
“Nema u tom pogledu razlike između dosadašnje i vlasti koja joj je prethodila jer su i jedna, i druga bile utemeljene na stavu da se svako pravo treba gaziti kada to odgovara interesima, ranije ideološkim, a sada privatnim interesima režimskog vrha”, smatra Bošković.
Bonus video:
