Gojko Nedović iz Bijelog Polja jedan je od najvećih proizvođača kupina u Crnoj Gori. Na imanju u zaseoku Mekote kod Ravne Rijeke prije devet godina zasadio je 27 ari kupine. Samo da obiđe cijeli kupinjak ovaj vrijedni proizvođač treba da pređe bezmalo kilometar.
Pored kupina Nedović je imao pčele a uzgajao je i maline, od kojih je odustao zbog neisplativnosti. Zbog dugog niza godina rada u mjesnoj zajednici Ravna Rijeka prilično je upoznat sa problemima svih proizvođača.
Da gaji kupine odlučio je 2014. godine, kako bi kao nezaposleno lice koje ima porodicu poboljšao materijalni položaj.
Proizvođače je najviše razočaralo to što nema otkupa, i što su prošle godine hladnjače ostale zarobljene malinama. Ove godine nije bolje stanje, predajemo proizvode, a malina, kao ni kupina, nema otkupnu cijenu, tako da niko ne zna da li će nešto zaraditi ili je na gubitku
“U to vrijeme država je poslala snažnu poruku da će podržati poljoprivrednike u svakom pogledu, što je bio osnovni razlog da krenem u tu priču, ali u praksi nije bilo tako, iako sam imao registrovano poljoprivredno gazdinstvo”, kazao je Nedović.
Objasnio je da su uslovi za proizvodnju kupine, a slično je i sa malinom, takvi da tu skoro da nema zarade, već da samo postoji naplata svog rada, odnosno dnevnica.
“Godišnje proizvodnja iznosi od 2,2 do 4,3 tone, zavisno od uslova i roda. Nekad dobro rodi, nekad, jednostavno, pored svih sprovedenih mjera podbaci rod. Otkupna cijena 2021. godine je bila 2,4 eura, naredne 1,5 eura, ove godine nema otkupne cijene. Beremo, pa šta bog da.
Država od proizvođača ima korist, a stvorila je takve uslove da možemo da zaradimo jedino dodatnu dnevnicu za porodicu, smatra Nedović
“Na primjer, šta god kupujemo počev od preparata, naftnih derivata, mehanizacije, opreme za vodosnadbijevanje i zalivanje, do hrane i pića za radnike i drugo, plaćamo PDV 21 odsto, ali na žalost, država nije uzvratila tom proizvođaču”, kazao je on.
Kada su u pitanju problemi u proizvodnji kupine, posebno se osvrnuo i subvencije, koje na žalost ne koristi, jer, kako tvrdi, nisu prilagođene proizvođačima, za koje je to ogromno gubljenje vremena i novca, koji najčešće nemaju.
“Ne slažem se sa načinom apliciranja za subvencije, jer je u aplikacionim formularima potrebno davati više izjava kod notara, i toliko je komplikovan postupak samog apliciranja da to može da uradi samo onaj ko je fakultetski obrazovan, ali ne i prosječni poljoprivrednik. Posebna priča je savjetodavna služba, koja ima toliko zaposlenih da mogu da obiđu svakog poljoprivrednika i sagledaju njegove potrebe, da vide šta mu nedostaje, da se to urgencijama pribavlja od nadležnih institucija, a ne da sjede po kancelarijama”, navodi kupinar.
Jedna od najvećih prepreka za bavljenje bilo kojim poslom u poljoprivredi je, kaže Nedović, putna infrastruktura “koja je u toliko lošem stanju da na imanje ne mogu da dođu otkupljivači, nego mi u sred posla treba da tjeramo kupinu do magistralnog puta, što znači dodatno gubljenje vremena, rada i materijalnih sredstava”.
“Uz sve to godinama nije postojao organizovani otkup, pa smo se snalazili na razne načine, prodajom prijateljima, građanima, pijacama, često ispod cijene, jer ubran proizvod ne može da čeka. Zbog toga smo pekli rakiju, pravili vino, džemove, slatko, sokove i druge proizvode”, istakao je Nedović.
Što se tiče uzgoja kupine objasnio je da je ista tehnologija proizvodnje kao i kod maline, te da posla nema jedino kada padne snijeg. Od ranog proljeća, pojasnio je, efektivnog posla ima 8 mjeseci za dva čovjeka, kada to dozvoljavaju vremenske prilike, s obzirom da se radi o ‘fabrici pod otvorenim nebom’.
“Potrebna su najmanje tri-četiri košenja, ove godine i više. Zbog malog perioda potpunog mirovanja ovog jagodičastog voća, proizvođači ne mogu da idu u druge gradove na rad. Iz tih razloga ove godine su mnogi malinjaci razorani. I sam sam imao malinjak od devet ari, ali sam morao da odustanem od proizvodnje zbog neisplativosti, jer nije bilo dodatnog prihoda. Ne pomaže nam ni Opština, iako se od proizvođača jagodičastog voća (jagoda, malina, kupina) godišnje slije par miliona eura, što doprinosi njenom razvoju. Sve to proizvođače sve više opredjeljuje da zauvijek napuštaju sela i odlaze u inostranstvo”, naglasio je Nedović.
Dok traje sezona, troškovi za gorivo, hranu i piće, bez amortizacije auta, iznosi od 30 eura na naviše.
“Ogorčeni smo zašto se nadležne institucije ne potrude prema proizvođačima i uzvrate uzetih 21 odsto PDV-a. I uopšte, kada Opština preko subvencija daje pomoć poljoprivrednim proizvođačima, praktično im samo vraća taj iznos PDV-a i ostale troškove koje su imali za podnošenje aplikacija državi”, uvjerava on.
Vidljivi nedostatak u subvencijama, prezirirao Nedović, je što ljudi koji nemaju novca za ulaganje ne mogu ni da dobiju nikakvu subvenciju, zato što je potrebno da ulože svoj novac, od 300 za sitni alat do oko 30.000, za kupovinu traktora sa priključcima.
“Kada poljoprivrednik priloži fiskalni račun o kupovini na primjer traktora, vrši se povraćaj u iznosu od 50 dsto, ali on mora prvo da plati ukupan iznos, da ne govorimo o nepotrebnom gubljenju vremena oko administrativnih poslova za apliciranje, kao što su vađenje posjedovnog lista, ovjere kod notara, potvrde o plaćenom porezu. Nije mi jasno zbog čega to ne može nadležna služba da ima sve podatke u arhivi, nego poljoprivrednik mora da gubi vrijeme kada najviše ima posla”, zapitao se Nedović.
On je istakao da je zbog svih problema sadnja jagodičastog voća umanjena za oko 50 do 60 odsto u odnosu na prije tri godine, ističući da je na taj način ubrzo doći i do potpunog uništenja zasada. On je podsjetio da je ove godine razoran veliki broj malinjaka, što će dovesti do još većeg raseljavanja prema drugim gradovima i inostranstvu.
“Proizvođače je najviše razočaralo to što nema otkupa, i što su prošle godine hladnjače ostale zarobljene malinama. Ove godine nije bolje stanje, predajemo proizvode a malina, kao ni kupina, nema otkupnu cijenu, tako da niko ne zna da li će nešto zaraditi ili je na gubitku. Nadležne institucije nisu preduzele nijednu radnju da obezbijede bilo kakvu sigurnost poljoprivrednim proizvođačima. Novac u sjever se ulaže na način da onaj koji ima - daj mu još, a onaj koji nema ili je na početku bavljenja nekom proizvodnjom, oduzmu mu i ono što ima, tvrdi ovaj poljoprivrednik i navodi da, na primjer, ko ima jednu kravu, ne može da dobije subvenciju da kupi još jednu, a onaj koji ima 10 dobija subvenciju na osnovu broja grla.
“Zbog toga je potrebno da se proizvođači obilaze, da se evidentiraju nedostaci, da se edukuju. Takođe, pošto su na našoj opštini usitnjene parcele, smatram ne treba ići na podsticanje stvaranja velikih parcela i proizvođača, nego da treba pomoći početnicima i ljudima i poljoprivrednim proizvođačima da mogu na manjim parcelama da stvore sebi prihod i poboljšaju standard, kazao je on, podsjećajući da je za registraciju poljoprivrednog gazdinstva potrebno posjedovanje 36 ari, što je neispravno, posebno kada se uzme u obzir, na primjer, plastenička proizvodnja, za šta je dovoljno i 5 ari da bude ozbiljan proizvođač”, ispričao je Nedović.
Problem je, naglasio je on, i to što subvencije nisu prilagođene potrebama proizvođača.
“Na primjer, prije par godina nije imalo vode na mojoj parceli, i nisam bio u mogućnosti da apliciram za nabavku bazena i crijeva za vodosnadbijevanje, jer je bio poziv za subvencije za mehanizaciju, koja mi te godine nije bila potrebna. Slični problemi su u pčelarstvu, gdje subvenciju mogu da rentabilno iskoristiti samo veliki pčelari jer osnov za dobijanje subvencija je plaćanje članarine tom udruženju, koja iznosi 20 eura, a subvencija po košnici iznosila 3 eura, tako da manji pčelari, početnici, treba da doplate udruženju više novca za članarinu nego što mogu ostvariti od subvencija.
Na taj način se guše početnici a pomažu pčelari koji su stali na noge a bolje je pomoći 10 manjih nego 1 velikog pčelara.
Bonus video:
