Ebola nastavlja da ubija ljude širom Zapadne Afrike, a još uvijek nema lijeka. Dostupni tretmani samo ublažavaju simptome bolesti. Ljudima koji boluju od ebole dostupna je jedino podrška poput intravenoznih tečnosti kojima se sprečava dehidratacija, uzrokovana krvarenjem, povraćanjem i dijarejom.
Nekoliko potencijalnih ljekova i vakcina se trenutno testira na životinjama i klinički ispituje, ali napredak je veoma spor. Na licu mjesta je gotovo nemoguće sprovesti testiranje, uglavnom zbog toga što su epidemije u Africi sporadične i nepredvidljive.
"Veoma je teško sprovesti konvencionalna klinička ispitivanja.", rekao je Tomas Gajsbert sa Univerziteta u Teksasu, koji razvija vakcine i terapije.
Zaustavljanje umnožavanja
Jedini vid liječenja koji je stigao do testiranja na ljudima radi pomoću tehnike koja se zove RNK uplitanje. Pristup koristi molekule RNK - koji mogu da spriječe DNK da proizvodi proteine - kako bi se spriječilo umnožavanje virusa ebole.
Lijek, nazvan TKM-Ebola, zaštitio je majmune kada im je dat u toku od 30 minuta od ubacivanja virusa. Bezbjednosni testovi na ljudskim volonterima su obustavljeni, međutim, sve dok proizvođač ne dobije više informacija o tome kako imunološki sistem reaguje na visoke doze.
Drugi pristup je inhibiranje virusnog enzima koji je vitalan za preživljavanje mikroba. Jedinjenje koje izgleda to čini, naziva se BCX4430, a trenutno se testira na životinjama zaraženim ebolom.
Najbolja bi bila vakcina protiv virusa. Možda najviše obećavaju vakcine načinjene od relativno bezopasnih mikroba zvanih virus vezikularnog stomatitisa (VSV). VSV je genetski modifikovan tako da je protein na njegovoj površini zamenjen jednim ebolinim proteinom. To vara imuni sistem čovjeka da misli da je vidio ebolu i podstiče proizvodnju antitijela protiv virusa.. Ideja je da, ukoliko se imuni sistem suoči kasnije sa pravim virusom, on bude pripremljen i spreman za napad.
Vakcina kao lijek
Vakcina bi mogla da se koristi i kao lijek nakon što je osoba izložena eboli, na isti način kao što se koriste vakcine protiv bjesnila. To je zato što se ovi virusi inkubiraju nekoliko dana do prvih simptoma, tako da ima vremena da vakcina djeluje.
Zaista, 2009. godine jedna vakcina na bazi VSV-a je data njemačkoj istraživačici koja se slučajno ubola u prst iglom koja je nosila virus. Ona je preživjela incident, ali nema načina da se sazna da li je virus zaista ušao u njeno tijelo.
Takva strategija zahtijeva da se vakcina da što je prije moguće, nakon izlaganja. "Ukoliko neko dođe sa potpunim simptomima hemoragijskog virusa, onda im ne ostaje duže od 24 do 48 sati života.", kaže Gajsbert.
Nažalost, nijedan od ovih pristupa nije ni blizu od dobijanja regulatornih dozvola - niti prolasku prve faze testiranja na ljudima - da bi se koristili u Africi sada. Možda budu spremni za neku sljedeću epidemiju, kaže Gajsbert.
Galerija
Bonus video:
