Tek smo započeli priču o Đalcima u podnožju Vodnika, na samom rubu Riječke nahije. Iz Gornjih Đalaca sa Miloradom Pejovićem krećem ka središtu velike kamenite prostorije, na čijim obodima leži još nekoliko sela sa lijepim panoramskim položajem - Štitari, Releza, Ćepetići, Komansko brdo, Zagora.
Kroz ovu koritastu “valu” je, prema legendi, nekada tekla i rijeka. Mito Pejović kaže da se sa Todorove glavice u Đalcima nad tim dijelom ponekad vidi izmaglica, što je posljedica isparavanja podzemnih voda i kondenzacije zbog razlike u temperaturi. Priupitkujem Milorada o tome. E, da si bio u februaru, mogao si svuda iznad udoline viđet bijelu gustu izmaglicu, uzvraća.
Pitam da li se protezala baš preko najnižeg dijela Plaćenovog luga? Baš onuda gdje bi trebalo da bude rječno korito? Upravo tako, potvrđuje Milorad. Nakon par sekundi dodaje da se u blizini nalazi i jama na čijem se dnu čuje huk podzemnog toka. Ovo me ostavlja bez riječi. Krećemo u tom pravcu i nakon dvadesetak metara nailazimo na neveliki otvor u zemlji prekriven granjem.
U dubini se čuje huka. Do dna ima oko šezdeset metara. Ko zna kakve se sve podzemne galerije nalaze u dubini?
Voda
Ali, to je samo jedna od prirodnih zagonetki koje se kriju u ovom kraškom predjelu. Ovdje je zapravo sve u znaku skrivenosti. Osobito voda koje ima u izobilju - ali ne na površini već pod stijenama, u dubini. Tako je po cijeloj Riječkoj i Lješanskoj nahiji. Ali, vode ipak ima ponegdje na površini. Poput izvora Bačvika na Sinjačkim kršima ili Vlainje u Meterizima.
Ulaz u Novu jamu poviše Vlainje u Meterizima
Međutim, priroda se potrudila da je dobro prikrije. Tako se tri skrivena pećinska izvora nalaze stotinak metara nad Vlainjom - Nova jama, Velja i Mala Jarčica. U prvom se do vode silazi niz petnaestak stepenika. Ovo mi je pokazao Žarko Jovićević, čija se kuća nalazi u blizini, pod samim Ostrim brdom. Kaže da voda u Novoj jami zimi nadođe a ljeti opadne, kao i da je odlična za piće.
Dodaje da je sve povezano podzemnim kanalima sa višim predjelima prema Cetinju i Stavoru. Velja i Mala Jarčica su dvadesetak metara odatle. I u njima se do vode silazi stepenicama. Ponegdje se dragocjena tečnost nalazi na dnu jame kao što je slučaj sa Jamicom u Progonovićima gdje nadolje vodi 76 stepenica.
Ponegdje je voda odmah na početku pećine, poput izvora koji se krije ispod samog Karuča. Ponegdje je 7-8 metara od ulaza u pećinu, poput pomenute Nove jame, a katkad na dvadesetak metara udaljenosti, kao što je slučaj u Prevlačkoj pećini. U Sokolskoj pećini se do vode mora ići oko stotinak metara.
Crni krš
Sa ovim su u vezi tamne stjenovite formacije, kojih ima na mnogim mjestima. Na takvim se stijenama često nailazi na kapavice, lokanje, izvore i ublove - kao što su Rešnja, Bačvik ili Sinjac na Sinjačkim kršima. “Đe je crni krš, tu je i voda.”
Ovo sam čuo od Iva Jankovića dok smo stajali nad Kašičkom jamom u Kašicama, u kojoj do vode u dubini stijene vodi dvadesetak klizavih stepenica. Tom prilikom mi je ispričao o neobičnoj pojavi. Naime, u Kašičkoj jami, dva metra nad najdonjim stepenikom, postoji mjesto odakle tokom sušnog perioda uvijek procuri dan prije nego što padne prva kiša.
Ivo kaže da je to vazda bio pouzdan znak koji je najavljivao padavine i koji nikada nije omanuo. “Mi bi, kad bi to viđeli, odmah išli kod oca da mu kažemo”, pripovijeda.
Plaćenov lug
Dakle, nalazimo se u Plaćenovom lugu, iznad okomite jame, usred “oglednog” kraškog prostora, punog malenih udolina, škrapa, vrtača, jaruga, pećina i provala. Andrija Jovićević o naširoko govori o tome. Kaže da u Riječkoj nahiji “ima i takvih jama kojima se ne zna za dno - to su jame bezdanice kakve se obično nalaze među stijenama.
Takve se jame spuštaju pravo naniže i niko se ne usuđuje da se u njih spušta”. Jedan takav zastrašujući bezdan nalazi se u samom podnožju Soko-grada, sa nepristupačne sjeverne strane.
Oduhe
Jednako intrigantna pojava ovih kamenitih predjela su “oduhe” - manji ili veći otvori u zemlji ili stijenama kroz koje ledeni vazduh izbija iz dubine. One ukazuju na dugačke podzemne hodnike koji spajaju udaljene pećinske otvore, zbog čega i dolazi do jakog strujanja. Andrija Jovićević 1911. opisuje da je Lipska pećina poviše Dobrskog sela upravo i otkrivena na ovaj način.
Kaže da se prije nekoliko decenija dotadašnji “ledinjak prosio”, nakon čega se otvorila oduha iz koje je počeo da struji ledeni vazduh. Dok sam sa Milom Božovićem obilazio Sinjačke krše, naišli smo blizu lokanja Rešnje na manji otvor u zemlji.
Izvor Vlainja u istoimenom zaseoku u Meterizima
Rekao mi je: “E ovo ti je oduha. Pazi se. Nemoj tu stajat'”. Desanka Petričević (83) iz Vlainje u Meterizima mi je takođe pričala o oduhama (“ladnicama”). Kaže da se na jednom mjestu u Vlainji zemlja nedavno urušila i to u obliku kružnice - “kao da je neko šestarom opisao”.
Okomite jame
Najintrigantniji detalj tek slijedi. Jovićević bilježi da u Riječkoj nahiji ima poviše “udubljenih jama kojima se strane spuštaju strmo i u dnu se sastaju. Biva da takve jame imaju vodu dolje, do koje se teže ili lakše može doći” (“Riječka nahija”, str. 34).
Dakle, to je upravo ono što smo zatekli u Plaćenovom lugu, gdje se na dnu okomite jame jasno čuje huk podzemnog toka. Ovo ukazuje na podzemne komplekse koji se kriju u dubini.
Presahla rijeka
Ovo nas vodi predanju o rijeci “Štitarici” koja je nekada izvirala pod Strminom u Štitarima i dalje tekla kroz Lješansku i Riječku nahiju, sve do Karuča. Tu legendu je prvi 1911. zabilježio Andrija Jovićević.
“Priča se da je u staro doba niz Plaćenov lug tekla rijeka koja je izvirala ispod Strmine (u Štitarima) pa tekla niz Plaćenov Lug, Dobrsku Župu, preko Careva Laza, Rvaša i Pipca i uvirala u Karuč. Danas se ne poznaje ni rijeka ni njeno korito, a kada su silne povodnje, mnogi se dolovi po Plaćenovu Lugu ispune vodom koja se u njih slije” (Riječka nahija”, 182).
Bilješku o “Štitarici” je načinio i Jovan Erdeljanović. “Ta je rijeka izvirala u Štitarima (u sjevernom dijelu Lješanske nahije) na Duždeve rupe i tekla na niže preko Dolovah, proz Vonjiž-do preko Vardišta, pa dalje ispod sela Releze i Zagore i niz Carev laz u Karuč.
Otvor okomite jame u Donjim Đalcima
Ima oko sto godina od kad je posljednji put provrela i potekla za malo površinom” (“Stara Crna Gora”, 1978, 51). Erdeljanović kaže da su mu “i u selu Relezi kazali to isto”, pa dodaje da tamo postoji “Plaćenov lug” za koji kažu da se zove tim imenom “zato što je u njemu bila voda i lug, kad je nekad voda vrela ovuda od Stavora”. Pamti se kad je voda bila ponovo “provrela” da su već htjeli “da na njoj grade mline, kad je prekinula” (isto).
Danilo Pejović iz Đalaca misli da je ova rijeka najvjerovatnije presahla, kad i ona na Cetinju, tokom nekog velikog tektonskog potresa u 17. vijeku, prilikom čega je pronašla novi podzemni put. Što je vrlo vjerovatno, jer su i nakon zemljotresa 1979. mnogi izvori presušili ili izgubili raniju snagu.
Bilješke Rista Radunovića
Priča o zagonetnoj rijeci “Štitarici” dobila je nastavak prije pola vijeka. Milo Božović mi je više puta pričao o Ristu Radunoviću iz Releze, koji je sačinio brojne bilješke o znamenitostima tih krajeva.
Dok sam to slušao nijesam se isprva dosjetio o kome je riječ. Ali, poslije jesam. U pitanju je jedan od najvećih poznavalaca ovih krajeva, istraživač velike erudicije i istančanog osjećaja.
Nijesam siguran da razumijete na šta ciljam. Jer, naprosto ovdje nije dovoljno vladati naučnom metodologijom i poznavati literaturu ”u prste”, već i dvaput toliko poznavati teren. Taman onako kako ga poznaju lovci ili čobani. Tek tada crnogorski krš počinje da se “otvara”. Tek tada počinju da se “otključavaju” zapretene priče.
Risto Radunović je bio istraživač upravo tog kalibra. Sa njegovim načinom razmišljanja srio sam se prvi put u tekstu u zborniku o Skadarskom jezeru iz 1983. (CANU) gdje raspravlja o dilemama vezanim za Vranjinski manastir. Poslije sam češće nailazio na njegove tragove. Šteta je što se o ovom čovjeku ne zna više.
Drama u Plaćenovom lugu
Milo mi je pripovijedao i o neobičnom događaju koji se dogodio sredinom prošlog vijeka, baš u Plaćenovom lugu. Tamo je 1954. godine njegov stric Lazar Božović orao na povećoj livadi sa volovima - kada se pod njima otvorila zemlja. Propali su u veliku rupu na dubinu od 2-3 metra. Kaže da se ubrzo na to mjesto sjatila cijela okolina - bilo je potrebno nekoliko sati da se Lazar izvuče vani i da se spasu životinje.
Vodne žile i akumulacije
Saznanje o podzemnim tokovima je na koncu motivisalo Mila da 1992. godine zamoli rašljara Vlada Božovića - da ispita trasu presahle lješanske rijeke. Vlado se odazvao, a Milo ga je prilikom ispitivanja proveo upravo onim pravcem koji je u bilješkama opisao Risto Radunović.
Rašljar Božović je tom prilikom registrovao podzemne akumulacije i vodne žile na više mjesta i na različitim dubinama - od 19 do 62 metra. Ovo saznanje nikada nije iskorišćeno, jer za to nije bilo dovoljno novca.
Milo kaže da je i na terenu južno od Zagore, oko brijega Motovila, naišao na neobično zaobljeno kamenje, koje je možda oblikovala snaga rječne matice. Baš tuda se proteže i “Suvo korito” - od Motovila prema brdu Vranju, kuda je vodio krak kaldrmisanog puta ka Parcima i dalje prema Bjelopavlićkoj ravnici.
Interna stvar
Ova Milova istraživačka posvećenost me nagoni da se osvrnem na opštecrnogorsku “đečiju” ponesenost i istraživačku zainteresovanost. O kršu se govori s ponosom i likovanjem, ali ipak ne prećerano da se ne bi upalo u prozaičnost.
Što bi uostalom to toliko naglašavali kada su o tome na hiljade stranica ispisali razni evropski putnici još u 19. vijeku!? Pri čemu su u opisivanju bili toliko neumjereni, da su prešli sve granice dobrog ukusa.
Ali, ovdje ne govorimo o njihovim impresijama, već o domaćoj, dubljoj zapitanosti, koju izvanjac teško može da pojmi, jer mu za to nedostaju dvije stvari - mentalni sklop i višedecenijsko terensko iskustvo. To je, dakle, isključivo domaće pitanje. Interna stvar.
Iskustvo i zagonetke
Crnogorac ovo pokazuje kroz najdublju prisnost sa okolinom, tako što pridaje značaj svakom detalju. Oslovljava ga i oko svega ispreda pripovijest. Sve je trostruko isprepleteno i uvezano pričom.
Prvi put sam ovu ponesenost vidio kod mog dobrog rođaka, pokojnog Miša Čukića, koji je kao stručnjak za telekomunikacije bio i vrstan poznavalac terena i jednako veliki avanturista.
Danas to zovemo ekstremnim sportovima. Mišo se još pedesetih i šezdesetih spuštao kajakom niz kanjone i po najvećim olujama peo na vrhove antenskih stubova na Lovćenu i Bjelasici. Crna Gora je u njegovoj priči izgledala kao najčudesnija zemlja na kugli zemaljskoj. Što i jeste.
(Sedamnaesti nastavak u narednom neđeljnom broju)
(slobodan.cukic@vijesti.me)
Galerija
Bonus video:
