Hamletov otac otrovan je supstancom koja mu je nasuta u uši dok je spavao... Julija je koristila drogu da bi lažirala sopstvenu smrt... 450 godina poslije rođenja tvorca ovih likova, Vilijama Šekspira, naučnici su pokušali da otkriju da li su "Šekspirovi otrovi" zasnovani na stvarnim supstancama.
Kako piše BBC, nema sumnje da su "otrovi" čuvenog pisca obezbijedili odlične zaplete u njegovim djelima, ali diskutabilno je na koje je tačno supstance Šekspir mislio kad je "trovao" svoje junake. Da li je zaista moguće sipanjem otrova u uvo ubiti osobu koja spava - a da se ne probudi? Da li stvarno postoji napitak koji može nekoga da natjera da se zaljubi?
Postoji li supstanca koja učini da neko izgleda kao da je mrtav, a uopšte ga ne povrijedi? Kad je riječ o nesrećnom Hamletovom ocu, čiju sudbinu nam u drami otkriva njegov duh, jedan britanski stručnjak za anatomiju uva je još pedesetih godina 20. vijeka detaljno proučio "trovanje kroz uši".
BBC navodi da je zaključio da je to moguće učiniti bez buđenja - ako je kralj duboko spavao, ako je otrov bio uljast i ako je bio u bočici koja je primila temperaturu tijela ubice, kraljevog brata Klaudija. Žešću debatu izaziva, međutim, pitanje na koji je otrov Šekspir mislio kad je "ubio" Hamletovog oca supstancom koju u drami naziva "hebenon": u igri su abonos, bunike, velebilje (luda trava)...
No, ako se uzme u obzir Šekspirov opis kraljevih patnji u agoniji, u konkurenciji za otrov koji je ubio starog Hamleta ostaju - bunike. "Kao da je jeo bunike" - izraz je i u našim krajevima za onog ko se ponaša kao da je "omađijan", ko je egzaltiran, halucinira, u delirijumu je. Bunika je kao otrovna i opasna biljka poznata još od starog vijeka, dok je u srednjovjekovnoj medicini korišćena za umirenje i i uspavljivanje, zbog relativno visokog sadržaja skopolamina. Otrov bunike, kao i velebilja (riječ je o biljkama iz iste porodice), može se apsorbovati i kroz kožu. Prvi simptom je privremeni gubitak pamćenja, a potom se javlja crvenilo u licu, ubrzan puls, suva usta, žeđ, nemir, osećaj euforije, halucinacije i delirijum.
Nastupaju i probavni poremećaji, povraćanje, teškoće pri disanju... Kako primjećuje BBC, nijedan od pomenutih otrova, međutim, ne izaziva užasne kraste, o kojima govori Hamletov otac, pa naučnici vjeruju da je u tom detalju riječ o pjesničkoj slobodi. Dejvid Maht, koji je još 1918. godine na američkom univerzitetu "Džon Hopkins" proučavao Šekspirove otrove, bio je toliko odlučan da utvrdi mogućnost trovanja kroz uši, da je sam vršio eksperimente. On je različite otrove sipao kroz različite tjelesne otvore pasa, mjereći brzinu djelovanja.
U "Snu ljetnje noći", kraljicu vila i vilenjaka Titaniju drogiraju supstancom koja je natjera da se zaljubi u prvu osobu koju ugleda kad se probudi. Na Titaniju čini bace tako što joj sipaju "sok na oči". Šekspir tvrdi, a naučnici smatraju da je riječ o potpunom piščevom pretjerivanju, da je "sok za zaljubljivanje" bio napravljen od biljke dan-noć. Iako ta biljka, latinskog naziva "viola tricolor", ima određena terapeutska dejstva - u liječenju psorijaze, akni, ali i disajnih puteva - nema baš nikakvih naučnih dokaza da bi dan-noć mogao da učini ikoga zaljubljenim.
A da bi se zaljubili Romeo i Julija, nije bila potrebna nikakva biljna niti hemijska pomoć. Ipak, u priči o najčuvenijem književnom ljubavnom paru, Julija koristi misterioznu drogu da bi pred porodicom inscenirala sopstvenu smrt. Naravno, plan se izjalovi na najgori mogući način pošto Romeo misli da je mrtva pa se ubije... Julija je, prije nego što je sve potpuno pošlo naopačke, popila najvjerovatnije napitak od velebilja (atropa beladonna).
BBC citira Džona Žerarda, koji je još 1597. pisao da korišćenje manje količine te biljke "vodi ludilu", umjerena količina izaziva da "spavaš kao mrtvac", a veća količina može da ubije. U stvarnosti, čak ni ta opasna biljka, ne bi mogla da izazove kontrolisanu komu u kojoj su otkucaji srca tako spori da Julija "djeluje mrtvo".
Bonus video:
