Šta kažu dokumenti?
Vidjeli smo da je prema računici Andrije Jovićevića, Cijevna promijenila tok negdje između 1725. i 1775. godine. Međutim, raspoloživi dokumenti govore drugačije. Tako još na karti Vinćenca Koronelija iz 1688. vidimo Cijevnu (Fiume Barbana) kako se uliva u Moraču (Zerm Fiume) - što znači da se promjena morala dogoditi mnogo ranije. Proizilazi da su onih “150-200 godina” samo proizvoljna mjera narodne predaje. Štaviše, Koroneli je preuzimao podatke sa starijih karata pa je vrlo moguće da je do promjene toka Cijevne došlo još u 16. vijeku.
Marijan Bolica u Opisu Skadarskog sandžakata (1614) kaže da “rijeka Morača izvire iz brda Morača, otiče 120 milja i uvire pod Žabljakom u Skadarsko jezero”. Pominje i to da se u Moraču uliva “pet rijeka, uračunavši i onu koja je ime dobila prema Presvijetlom Gospodaru Kontu Ivanu Crnojeviću”
Drevna povelja pominje stari tok Cijevne
Ali, na karti beogradskog Zavoda za udžbenike nema starih tokova Cijevne i Morače, već je prikazano sadašnje stanje. Da li je ovo propust beogradskih kartografa? Ima li uopšte istorijskog jezgra u predanju o starom toku Cijevne i Morače?
Izgleda da nam u potrazi za dobom u kome je Cijevna izmijenila tok može pomoći jedan srednjovjekovni dokument. Radi se o povelji Đurđa Stracimirovića iz 1403. godine, kojom ovaj velmoža Vranjinskom manastiru daruje polovinu (iščezlog) zetskog sela Rake. Cijevna se u tom dokumentu pominje dvaput (“Cevna” i “Cem”) kao granica poklonjene zemlje u prijezerskom dijelu, zvanom Goveđi brod, koji i danas nosi to ime. Prema tekstu povelje darovano imanje ide: “Počamši od Spilice i posred dvoriš Nikol Iliča, odatle na Kuke u Rovič, i odatle pravo velicijem putem u Goveđi brod u Cevnu na Kosačin Kami i tako niz Cema opet na Spilicu” (A. Jovićević, “Zeta i Lješkopolje”, str. 25; takođe Božidar Šekularac, “Vranjinske povelje”, Titograd, 1984, str. 99-101).
Iz povelje se vidi da se Cijevna dodirivala sa Goveđim brodom. Riječ je o dragocjenom detalju, jer je taj prijezerski predio poznat i u našem dobu. Naime, Jovićević je 1926. zabilježio da je Goveđi brod (gaz) “najprostraniji i najtravniji zetski lug” koji “ponajviše pripada Matagužima” i nalazi se u prijezerskom pojasu “od potoka Svijenča do Grabovnice” (“Zeta i Lješkopolje”, str. 70 i 83) – podsjećamo da je po Jovićeviću “Svijenač potok koji teče starim koritom Cijevne, pri čemu se gornji tok Svijenča zove Nadihna” (isto, str. 15-17).
Đurđeva povelja, dakle, najvjerovatnije svjedoči da je 1403. godine Cijevna još tekla starim koritom prema jezeru.
Koroneli 1688. godine svjedoče pak, o novoj situaciji - da je ta rijeka u međuvremenu probila novo korito ka Morači. Međutim, o tome imamo još stariji podatak. Marijan Bolica u Opisu Skadarskog sandžakata iz 1614. godine kaže da “Cijevna ... izvire iz brda u Kučima, gdje formira jedno maleno jezero, da bi se kasnije pretvorila u veliku rijeku, široku 60 koračaja (“passa”), oticala odatle 15 milja i pod Grljima spojila sa Moračom”.
Naziv Grlji je staro zajedničko ime za sela Lajkovići, Mitrovići, Srpska i Rake i često se pominje u starim poveljama. Dakle, prema Bolici Cijevna se 1614. ulivala u Moraču. Proizilazi da je ova rijeka izmijenila tok negdje između 1403. i 1614. godine.
Šta kažu Marijan Bolica i istorijske karte?
Promjene toka Morače se najvjerovatnije dogodila kasnije. Ali, krenimo redom. Marijan Bolica nam je (1614.) o starom toku Morače ostavio lijepo svjedočanstvo. Dok opisuje Žabljak pominje da se “tu ulivaju dvije veoma brze rijeke”. Kaže i da je “rijeka Morača koja sa jedne strane plače grad Žabljak, vrlo ... brza i plaha”. Malo dalje dodaje da “rijeka Morača izvire iz brda Morača … otiče 120 milja i uvire pod Žabljakom u Skadarsko jezero”. Štaviše, pominje i to da se u Moraču uliva “pet rijeka, uračunavši i onu koja je ime dobila prema Presvijetlom Gospodaru Kontu Ivanu Crnojeviću”.
Ne može biti jasnije. Morača je 1614. tekla pored Žabljaka i produžavala još par kilometara ka jugu. Nivo jezera je bio mnogo niži, pa jezero nije plavilo ravnicu ispred Žabljaka. Zbog toga je staro korito Morače (sadašnja Karatuna) bilo duže, taman toliko, da se spoji sa Rijekom Crnojevića negdje iza Odrinske gore.
O tom starom toku Morače pored samog Žabljaka svjedoči i nekoliko karata u “Istorijsko-geografskom atlasu Crne Gore XVI-XX vijeka”, koji je priredio Jevto Milović (NIP Univerzitetska riječ Nikšić, 1990). Tako je na karti Mihaela Šuriha (Michael Scurich) iz 1640. godine, Morača (“Babena Fiume”) prikazana kako teče pored Žabljaka i dodiruje se sa Rijekom Crnojevića na samom zapadnom rubu jezera. Na karti iz 1790. godine (Beč, Krigsarchive, str. 58-59) jasno se vidi kako Morača teče za zapadne strane Žabljaka (današnje korito Karatune). Istu situaciju vidimo i na “Karti Crne Gore” iz 1840. (str. 86), zatim na karti iz 1842. godine (str. 90-91), kao i na onoj iz 1848. (str. 94-95).
Ali, i pored ovih dokumenata, to pitanje je i dalje nejasno. Jer, na karti Lodovika Furlaneta iz 1785. vidimo kako se Morača uliva mnogo istočnije, otprilike na današnjoj poziciji.
Crvenom linijom označeno staro korito Cijevne prema Andriji Jovićeviću
Ono što je nesporno su karte koje svjedoče o toku Morače nakon 1859. godine. Tako o njenom ušću pored Vranjine svjedoči “Karta Crne Gore” iz 1859/60. (str. 95), zatim “Karta Crne Gore” iz 1862. (str. 104/105), kao i turska karta Crne Gore (Karadag) iz 1876. godine (str. 110/111).
Osvrt na nekadašnje selo Rake
Neobično je, dakle, što su kasniji istraživači Zete zanemarili ovo obilje podataka, potpuno ignorišući ono što je zabilježio Andrija Jovićević.
Dobar primjer za ovo je Gavro Škrivanić koji prilikom topografskog istraživanja Zetske ravnice nije uzeo u obzir Jovićevićevu knjigu “Zeta i Lješkopolje”. Škrivanić je krajem pedesetih godina, na osnovu povelje Đurđa Stracimirovića iz 1403, tragao za lokacijom nekadašnjeg sela Rake. Izgleda da se ovo veliko naselje prostiralo uz lijevu obalu Cijevne, na mjestu gdje je ta rijeka zaokretala ka jezeru. Istorijsko-toponimski kuriozitet je da se danas, uzvodno, na suprotnoj, desnoj strani Cijevne nalazi (novo) selo Rakića Kuće.
Pogled na korito Cijevne kod Kuća Rakića
Škrivanić prilikom istraživanja nije utvrdio preciznu lokaciju starog sela Rake, već je samo grubo skicirao poziciju na kojoj se nalazilo, praveći nekoliko propusta. Kaže da “danas postoji Cevna kao Cijevna, a Goveđi brod južno od sela Tuzi”. “Dalje znamo da je 'veliki put' onaj put koji se u povelji pominje, i koji je još za Rimljana išao iz Skadra preko sela Tuzi za Ribnicu, Onogošt i dalje za Neretvu i Solin, pa prema tome možemo zaključiti da se selo Raka nalazilo negde između Goveđeg broda i reke Cijevne, a ne pri ušću kako to navode Taloci, Jireček i Šuflaj” (“Vlastelinstvo Sv. Nikole vranjinskog”, 1959, str. 43, prema B. Šekularac, “Vranjinske povelje”, str. 100).
Škrivanić je bio u pravu samo po jednom pitanju – kad tvrdi da se selo Rake nije nalazilo kod današnjeg ušća Cijevne u Moraču, na šta bi tekst povelje iz 1403. naveo svakoga ko ne zna za njen stari tok ka jezeru.
„Iznad mosta na Cijevni bilo je u staro doba selo Rake. Selo se protezalo od današnjeg mosta i Sokolovića-Mlina do Goveđeda, gdje je na Cijevni bio vodopoj za goveda, po čemu je i dobio ime"
„Iznad mosta na Cijevni bilo je u staro doba selo Rake. Selo se protezalo od današnjeg mosta i Sokolovića-Mlina do Goveđeda, gdje je na Cijevni bio vodopoj za goveda, po čemu je i dobio ime - selo se, dakle, protezalo od starog puta, koji je vodio za Zeticu, i puta koji je vodio za Vranj i Mataguže. Selo se protezalo uz lijevu obalu Cijevne i bilo je poveliko. Ostaci kuća su vidni i zovu se Rakića-Kućišta. Danas postoji Rakića Kuće iznad starog sela, a s protivne strane“ (“Zeta i Lješkopolje”, 1999, str. 25).
Ovi Jovićevićevi podaci iz 1926. godine nijesu bili poznati ni autoru “napomene 2” u Istoriji Crne Gore II (Titograd, 1970). U komentaru Đurđeve povelje iz 1403. taj pisac pokazuje krajnje odsustvo senzibiliteta za ovo pitanje jer napominje da je “teško vjerovati da je tu riječ o selu Raki (danas Vraki) sjeverno od Skadra”, uz napomenu "da se selo (Vraka) u skadarskom kraju nikako ne može približiti Cijevni, koja se u povelji izričito pominje”. Ovolika neobaviještenost je bizarna.
Nekadašnju poziciju sela Rake ne pominje ni Božidar Šekularac u svojim “Vranjinskim poveljama” (1984), niti u “Dukljansko-zetskim poveljama” (1987), i pored toga što u tim knjigama govori o Andriji Jovićeviću u vezi drugih pitanja.
Pavle Mijović pominje stari tok Cijevne
Vidimo da Taloci, Jireček, Šuflaj i Škrivanić nijesu znali za poziciju sela Rake, a još manje za stari tok Cijevne.
Ovo je međutim bilo dobro poznato Pavlu Mijoviću koji više puta eksplicitno govori o starom ušću Cijevne. Prvo u tekstu „Alata – Ribnica – Podgorica“ („Starinar“, 1966.), pa u knjizi "Kulture Crne Gore" iz 1987. godine. Na primjer, Mijović pominje kako je A. Mayer rimsku stanicu Cinnu, povezao „sa nekim "iščezlim naseljem na starom ušću rijeke Cijevne u Skadarsko jezero“. Osvrće se i na Mayerovu pretpostavku da je "rimski put od Hotskog zaliva vodio ka starom koritu Cijevne u Skadarsko jezero, oko 6 km istočno od Plavnice". Takođe kaže da je u blizini tog Cijevninog bivšeg ušća nađen jedan rimski natpis. U knjizi “Kulture Crne Gore” Mijović piše da su “na sjevernoj obali Skadarskog jezera, između Plavnice i starog ušća Cijevne, nađeni ... ilirsko-helenistička nekropola (u Donjem Gostilju), grčki lagymosi, dvije amfore i drugi predmeti (u Matagužima), koji tu nagovještavaju jedno veće antičko naselje”.
Fragmenti antičke keramike iz Starih Mataguža
Prema zetskom predanju, blizu starog ušća Cijevne su živjeli Stari Matagužani (“Zeta i Lješkopolje “, str. 79). Selo Mataguži je nekada bilo mnogo bliže jezeru, da bi se tokom 19. vijeka pomjerilo sjevernije zbog porasta nivoa jezera. Stari Mataguži nalazili su se dakle južnije, tamo gdje danas završavaju pojas mataguških oranica i počinje šumoviti i barljivi prijezerski pojas od oko 4-5 kilometara.
Dakle, na tom se području pod uzoranom zemljom, na maloj dubini, kriju ostaci velikog ilirsko-helenističkog naselja, jednog od potencijalno najznačajnijih arheoloških nalazišta u Zetskoj ravnici i širem regionu.
Jovićević je 1926. zabilježio da su Matagužani pri oranju nailazili na “srebrni novac sa likom krmače i krmadi” (“Zeta i Lješkopolje”, str. 22). Olivera Žižić-Velimirović je na tom prostoru prije tridesetak godina istraživala na dvije lokacije, ali je na tome sve i ostalo. Tada su međutim, obavljena i sondažna ispitivanja, pri čemu su pod zemljom otkriveni ostaci velike suhomeđne građevine, sa ortogonalnom strukturom – što je konačno dovelo do uvjerenja da bi se na tom prostoru, nedaleko od starog toka Cijevne, mogao kriti veliki antički grad.
Sve se to nalazi nedaleko od starog toka i ušća Cijevne, što konačno govori o arheološkom značaju tog pitanja.
Stari tokovi Cijevne i Morače >>>
Bonus video:
