Zagonetne spolije
Slučajno otkriće na polju Lovištu iz sredine oktobra 2013. iznijelo je na svjetlo dana dvije velike zidane grobnice, kakve do sada nijesu viđene u okolini Duklje. Prva ima dimenzije 6,5 x 5 metara, dok je druga nešto manja. Dakle, za ovo nema sličnog primjera. Doduše, prije pet i po decenija (1959.) u blizini, bliže pruzi, otkrivena je jedna velika zidana grobnica, koja je u knjizi “Antička Duklja - nekropole” nazvana monumentalnom.
Međutim, ta grobnica je po dimenzijama upola manja od nedavno otkrivenih. Monumentalnost ovih objekata vjerovatno ukazuje da se na rubnom dijelu Lovišta, prema rijeci Zeti, nalazio najvažniji dio sjeverozapadne nekropole. U članku od 3. novembra na Portalu Vijesti napisao sam da su novootkrivene grobnice nastale “po svoj prilici od sredine petog vijeka nadalje”. Što treba pomjeriti u prvu polovinu četvrtog vijeka. Polovinu petog vijeka sam naveo iz opreza. Uostalom, hrišćanstvo se u Duklji pojavilo veoma rano, što je već opšte mjesto u literaturi. Tamo gdje je bilo hrišćana, nakon ozvaničenja te religije, moralo je biti i (rano)hrišćanskih grobnica. O tome sam više puta na samoj Duklji, na ostacima bazilika, slušao opširna tumačenja Branislava Borozana, vrsnog istoričara umjetnosti, velikog poznavaoca crkvene arhitekture.
Tragom otkrića u okolini antičkog grada: Zagonetka na polju Lovištu >>>
Preostaje mogućnost da su ove velike grobnice bile vezane za kriptohrišćanske obrede?
Na Duklji se lijepo može pratiti taj prelaz ka hrišćanstvu. Istraživanja na jugoistočnoj nekropoli u današnjem Zagoriču (između 1954. i 1962.) pokazala su da je tu sahranjivanje obavljano od početka prvog do polovine četvrtog vijeka, kada je napuštena.
Velika ranohrišćanska grobnica na Lovištu
Istraživanja 1959. na suprotnoj strani, na sjeverozapadno nekropoli (Lovište) pokazala su da je sahranjivanje i tu obavljano u istom periodu, ali i da je nastavljeno tokom petog vijeka, pa i duže. Rezultati sa treće nekropole (prema Smokovcu) pokazali su da tamo nijesu sahranjivani hrišćani, kao i da je napuštena negdje u četvrtom vijeku.
Dakle, jedino je na Lovištu nastavljeno sa sahranjivanjem, možda i kroz cijeli šesti vijek. O tome jasno govore detalji na jednoj od otkrivenih grobnica, koja je načinjena od obrađenih kamenih ploča. Naime, na njenim bočnim stranama nalaze se ukrašene spolije - odnosno kameni blokovi koji su prethodno pripadali nekom objektu, pa su nakon njegovog rušenja oklesani i iskorišćeni za grobnicu. To nam govori da je ova grobnica izgrađena ili nakon pusto šenja Duklje od Istočnih Gota krajem petog vijeka ili nakon zemljotresa koji je 518. godine razrušio taj grad. Zanimljiva su još dva detalja. Na unutrašnjem bočnom zidu jedne zidane grobnice nalazi se ucrtan krst, dok se u drugoj zidanoj takođe nalazi ucrtan jednostavniji krst sa dva simbola.
Podgorička čaša
Otkriće na Lovištu oživjelo je jedno staro pitanje. Riječ je o slavnoj Podgoričkoj čaši, koja je pronađena prije 140 godina u okolini Duklje. Nakon otkrića (1873) zadivila je naučnu javnost, proslavljajući Duklju (i Podgoricu) u svijetu. Ovaj predmet se, nakon što je obišao Evropu, danas čuva u Ermitažu, u Rusiji.
Za našu priču je važno što Olivera Velimirović-Žižić piše 1999. da je ovaj ranohrišćanski artefakt “najvjerovatnije pripadao grobnom inventaru zapadne nekropole Duklje locirane na polju Lovišta” (“Rimski grad Doclea u Crnoj Gori”, str. 233).
Odmah treba reći da oko toga postoje velike nedoumice. Jer, iz Stikotijeve davnašnje bilješke (1913) sticao se utisak da ovaj ukrašeni tanjir nije pronađen blizu Duklje, već na udaljenijem mjestu, na par kilometara prema Vranićima.
Pogled sa nalazišta na obližnje brdo Trijebač
Stikoti o tome piše u formi pretpostavke.
U protekle dvije-tri decenije pojam Vranića je prilično sužen, pri čemu je dobar dio tog prostora preimenovan u “Tološe”, iako se pod Tološima prvobitno podrazumijevao samo prostor oko stadiona Crvene stijene ka Marezi, gdje se nalazi i stara tološka crkva posvećena sv. Makaveju. Osim toga, od tog izvornog prostora Tološa, ka Vranićima su se širili Lužani, za koje danas malo ko zna
Blizu lobanje srednjeg skeleta ležala je staklena posuda sa figurama i zlatnim slovima, na kojoj je stajala boca sa žutom vodom. Flaša je bila zatvorena zemljanim čepom. Bocu je dao svom malom djetetu za igru i ono je brzo razbilo, a posudu je prodao jednom trgovcu za tri guldena. Mi znamo da je takozvana Podgorička čaša već 1872. bila u posjedu talijanskog konzula Peroda (Perrod) u Skadru, nakon čega je došla u parisku kolekciju Bazilevskog, gdje se i sada nalazi.
Kada i kako je čaša došla u posjed Peroda, nije poznato. Iz priče starog seljaka izgleda nam da je posuda koju je on našao identična sa podgoričkom čašom. Nedaleko odatle, a prema izvještaju jednog čovjeka od povjerenja, vidi se i drugi tumulus koji su iskopali Francuzi. Taj Francuz bez sumnje je morao da bude konzul de Sent-Mari. Kao što je primijećeno Saski je ovdje našao još i 18 sličnih dijamantom ugraviranih staklenih komada, koji se sada nalaze u Luvru” (“Rimski grad Doclea...”, str. 39-40).
Nedoumice oko Bjeljavina
Imamo dakle pomen više važnih detalja, poput “brojnih tumula” na imanju “seljaka Vučurova” negdje “u predjelu Vranjskih njiva” na mjestu “Bjeljavine”, gdje su u blizini (“nedaleko odatle”) iskopavali i Francuzi.
Iz kazivanja “seljaka Vučurova” proizilazi da je ukrašeni tanjir otkriven oko 1862. što pada u vrijeme velikih ratnih dejstava.
Lijevo od pruge i brda prostire se polje Lovište
Nedavno mi je u Vranićima, bliže Konjičkom klubu, pokazana livada gdje je navodno pronađena Podgorička čaša, na oko kilometar i po udaljenosti od Duklje i rijeke Zete prema Tološima. Moramo znati da sami Vranići pokrivaju mnogo širi prostor nego što se obično misli. Započinju još od bulevara koji od grada vodi ka Marezi, pa se u dužini od nekoliko kilometara protežu kroz udolinu i preko prevoja, do same rijeke Zete, na početku Rogama. Dakle, Vranićke njive dodiruju se s Rogamima.
U protekle dvije-tri decenije pojam Vranića je prilično sužen, pri čemu je dobar dio tog prostora preimenovan u “Tološe”, iako se pod Tološima prvobitno podrazumijevao samo prostor oko stadiona Crvene stijene ka Marezi, gdje se nalazi i stara tološka crkva posvećena sv. Makaveju. Osim toga, od tog izvornog prostora Tološa, ka Vranićima su se širili Lužani, za koje danas malo ko zna.
U samim Vranićima sam se raspitao za lokalitet “Bjeljavine” koji pominje Stikoti. Međutim, mještanima koji tu žive oko šest decenija taj naziv nije poznat. Riječ je o osobama koje pamte Vraniće još iz perioda kada je tu bilo neuporedivo manje kuća nego danas.
Ubrzo ćemo vidjeti da se “Bjeljavine” ne nalaze tu, već pored same Duklje.
Zagonetan Sent Marijev zapis
Olivera Velimirović dakle smatra da Podgorička čaša “najvjerovatnije potiče sa Lovišta, sa sjeverozapadne nekropole Duklje”. U odgonetanju ove dileme pomaže nam bilješka koju je načinio francuski konzul Priko de Sent Mari, a na koju se Stikoti osvrće u svojoj knjizi (1913). Naime, Sent Mari je o svojoj kratkoj posjeti Duklji (1873) objavio izvještaj u “Revue archeologique 28” (1879). U njemu pominje i “niz od oko trideset tumula na sjeverozapadu grada” od kojih je “jedan na brzinu otkopao”. Taj tumul (humka) “imao je ozidanu i sa tri velike pokrovne opeke pokrivenu grobnu komoru 1,8 m dužine, 0,6 m širine i 0,85 m visine. U njoj se nalazilo, pored dvije lobanje i više kostiju i fragment jednog mača, jedna trbušasta boca i jedan veliki tanjir bez ukrasa, od stakla, oboje razbijeni”, piše Stikoti u svojoj knjizi (“Rimski grad Doclea”, str. 11) .
Dakle Sent Mari jasno pominje humke “na sjeverozapadu grada”, pri čemu se nesumnjivo radi o prostoru Lovišta.
Važno je takođe što je Stikoti od “povjerljive osobe” čuo da su Francuzi kopali nedaleko od humke koju je iskopao “seljak Vučurov” na “Bjeljavinama”, a gdje je nađena staklena posuda sa figurama i zlatnim slovima. Ovo nam govori da je “Podgorička čaša” najvjerovatnije nađena nedaleko od mjesta na kojem je kopao Sent Meri.
Gdje se nalaze Bjeljavine?
Ali, moramo navesti nešto “čvršće”. Možemo li pouzdano reći gdje su bile “Bjeljavine”, za koje se Stikoti kaže da su “sjevernije u predjelu Vranićkih njiva” na imanju “seljaka Vučurova”? Gdje je bilo to imanje?
Stikoti opisuje kako je njegov saradnik Luka Jelić 1892. obišao zemljište izvjesnog Bega Vučurova “duž Morače paralelno gradskim zidovima Dokleje” na prostoru Zagoriča, na lijevoj obali Morače (“Rimski grad Doclea u Crnoj Gori”, str. 37). Sva je prilika da su “seljak Vučurov” i “Beg Vučurov ” ista osoba. Međutim, to još uvijek ništa ne dokazuje. Jer vidimo da je Beg Vučurov posjedovao zemlju na raznim stranama Duklje, pa je mogao posjedovati i na udaljenosti od par kilometara od drevnog grada.
Kjučan podatak nalazimo na drugom mjestu u Stikotijevoj knjizi. Naime, u nabrajanju ploča s natpisima koje su seljaci iz okoline Duklje ugradili u svoje kuće, pominje se i ploča u domu Grujice Kusova Vučinića “u mjestu Bjelovine, van gradskih zidova, s one strane Širalije” (“Rimski grad Doclea...”, str. 158). Bjelovine, s one strane Širalije! Tu smo dakle! U razgovoru sa Dimitrijem Lazarevićem , starosjediocem koji živi pored Duklje ustanovio sam da mještani imenom Bjelovine i danas nazivaju polje na desnoj obali Širalije, dok se naziv Lovište više odnosi na proširenje rijeke Zete nizvodno od mosta, gdje su bili ribolovi.
Dakle, ono što se u literaturi naziva Lovištem su zapravo Bjelovine! Takođe, nema sumnje da je riječ o (pogrešno zabilježenim) “Bjeljavinama” gdje je “seljak Vučurov ” 1862. otkopao humku. Stikoti je taj prostor opisivao iz pravca Duklje i vjerovatno je htio da kaže da su “u smjeru prema Vranićkim njivama” - koje su, kako je rečeno, počinjale već od obale Zete, odnosno od Rogama. Dakle, proizilazi da su se “Bjeljavine” gdje je nađen ukrašeni tanjir (“čaša”) nalazile u neposrednoj blizini zidina Duklje, između korita Širalije, riijeke Zete i brda Trijepča.
Zbog svega ovoga možemo zaključiti upravo ono što je zaključila i Olivera Velimirović 1999. godine - da je Podgorička čaša najvjerovatnije nađena na prostoru sjeverozapadne nekropole - odnosno Bjelovina.
“Grudica” je bilo sa sve tri strane
Duklje Š to se tiče samih “gr udica”, Stikoti 1913. pominje da se mnoštvo tih zemljanih humki nalazilo na lijevoj obali Morače, na prostoru Zagoriča. Sent Meri je 1879. pomenuo niz od oko trideset tumula na suprotnoj strani, na prostoru Bjelovina. Dakle, imamo jasna svjedočanstva da je “grudica” bilo na obijema nekropolama, i na sjeverozapadu i na jugozapadu od Duklje.
Nedavna otkrića na trećoj strani prema Smokovcu ukazuju da je i tamo bilo “grudica”, o čemu jasno svjedoči naziv lokaliteta “Gr udice” gdje su otkriveni ostaci treće nekropole. Proizilazi da je zemljanih humki bilo na svim pogodnim zaravnjenim mjestima u neposrednom okr uženju Duklje. Sve nam ovo govori koliko je intrigantna okolina antičkog grada. Nedavno otkriće desetak opljačkanih grobnica pokazalo je da se na Bjelovinama krije još puno tajni.
Konačno, možda u nekom dijelu tog polja još ćuti kakva ranohrišćanska grobnica koja je izmakla davnašnjim pljačkašima, sa artefaktima sličnim Podgoričkoj čaši.
(Treći nastavak u narednom nedjeljnom broju)
Bonus video:
