Na površinu je izronila još jedna tajna antičke Duklje. Sredinom oktobra ove godine došlo je do važnog otkrića na lokaciji blizu mosta u Rogamima, tačno iznad mjesta gdje se račvaju putevi za Drezgu i Duklju. Tamo je na rubnom dijelu polja Lovišta, na prostranoj livadi, slučajno otkrivena nekropola sa desetak grobnica, prilikom pripreme terena za sadnju vinograda.
Ovo mjesto udaljeno je oko 300 metara od drevnog grada. Ostacu Duklje nalaze se malo prema jugoistoku, na nepristupačnom platou, iznad ušća Zete u Moraču - sa dvije strane su je štitile pomenute rijeke, a sa treće široko korito potoka Širalije. Duklju su sa okolinom povezivali mostovi – jedan je vodio preko Širalije, drugi preko Morače, a za tu svrhu služio je i akvadukt preko Morače.
Dvije gradske nekropole
Lovište se prostire od Duklje i korita Širalije, prema sjeverozapadu u pravcu Spuža, između brda Trijebač i korita Zete. Na tom je prostoru i ranije bilo arheoloških pronalazaka, ali bliže zidinama. Nije se ni slutilo da grobnica ima i u udaljenom dijelu ovog polja.
Crvenom linijom oivičen prostor Duklje i položaj otkrivenih grobnica
Dio polja Lovišta na kojem se dogodilo otkriće
Dakle, značaj Lovišta je arheolozima odavno poznat. Još prilikom prvih istraživanja Duklje između 1890. i 1893. godine tu je pronađeno nekoliko grobnica. Otkrića je međutim bilo i prije toga (1873) o čemu svjedoči zagonetan zapis francuskog konzula Prikoa de Sent Marija - zbog toga se o Lovištu decenijama ispredala intrigantna priča, čije je najnovije poglavlje upravo otvoreno.
Pjero Stikoti 1913. godine pominje sjeverozapadnu gradsku nekropolu na Lovištu (P. Sticotti, “Rimski grad Doclea u Crnoj Gori”, Podgorica, 1999, 105).
Druga nekropola nalazila se na suprotnoj strani grada, na lijevoj obali Morače, gdje počinje Zagorič. Tamo su između 1954. i 1962. sprovedena sistematska istraživanja. Tom prilikom otkriveno je mnoštvo grobnica - 226 sa pepelom pokojnika, a 125 sa skeletima. Slika koju imamo o dukljanskim nekropolama zasniva se većinom na pronalascima sa tog mjesta.
Nekropola na Lovištu je zbog male istraženosti cijelo vrijeme bila u sjeni. Pavle Rovinski je u iskopavanjima 1890. samo “dotakao” taj prostor. Najveću pažnju posvetio je istraživanjima unutar zidina Duklje, u zapadnom dijelu, gdje se nalazio “Carski dvor”, kako je narod u to doba nazivao “najotmeniji dio grada gdje su nekada bili forum i bazilika” (“Rimski grad Doclea...”, 105).
Ruski naučnik je na Lovištu istražio tek nekoliko grobova, na šta se Stikoti osvrnuo u svojoj knjizi.
“Prilikom građevinskih radova 1890. i kasnije ovdje su se pojavili ostaci rimske nekropole. Iz izvještaja Rovinskog doznajemo o izvjesnim grobovima koji su ovdje otvoreni. Prilikom naše prve posjete 1892. (sa Stikotijem je bio saradnik Luka Jelić, S.Č.) još smo uvijek našli na licu mjesta jednu valjkastu kamenu urnu za pepeo, izrađenu od krečnjaka. Nađen je dalje jedan sarkofag bez natpisa, tabula ansata, ukrašen reljefima. Napola slomljeni poklopac ležao je u blizini. Tu je bilo i pet grobnih spomenika sa natpisima” (“Rimski grad Doclea...”, 37-38).
Lovišta od tada nijesu istraživana šest i po decenija. Tu su u međuvremenu nikle kuće oko kojih se danas nalaze vinogradi i livade. Nakon Drugog svjetskog rata tuda je prošla i željeznička pruga, čime je cijelom lokalitetu Duklje načinjena ogromna šteta. “Još pri zasecanju trase za prugu uništeno je na ovom terenu, na udaljenosti oko 150 m od zapadne kapije grada nekoliko zidanih grobnica”, izvještava se u referentnoj studiji “Antička Duklja – nekropole” (Cetinje, 1975, 265) koju potpisuju Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Dragoslav Srejović i naša arheologinja Olivera Velimirović-Žižić.
Dakle, tokom istraživanja između 1954. i 1962. glavna pažnja je usmjerena na jugoistočnu nekropolu na lijevoj obali Morače, gdje je istražena površina od 4000 m2 sa mnoštvom otkrivenih grobnica.
Što se tiče Lovišta, 1959. godine otvorene su četiri sonde, blizu željezničke pruge. Na površini od 50 metara kvadratnih otkriveno je deset grobova i dvije veće grobnice, o čemu se detaljno izvještava u monografiji “Antička Duklja – nekropole” (str. 265-270).
Tri i po decenije kasnije (1995.) na Lovištu je otkriveno tridesetak novih paljevinskih grobova, a 1998. još šest skeletnih. Zagonetka time nije umanjena. Naprotiv.
Otkriće treće nekropole
Pored sjeverozapadne i jugoistočne nekropole, nedavno je počela je da se pomalja i treća. Početkom juna 2010. godine slučajno je otkrivena grobnica na prostoru koji se od Duklje širi prema mostu Smokovac, gdje se nalazi naselje od četrdesetak kuća sa imanjima. Ono što se pojavilo na lokalitetu zvanom “Grudice” ukazalo je na postojanje treće, dosad nepoznate nekropole. U ljeto 2010. u dvorištu porodice Šoškić slučajno je “izronila” potpuno netipična grobnica, izgrađena od polutki stubova (prepolovljenih uzdužno), položenih poprečno u dva reda. U njoj se nalazilo više skeleta, a pored jednog je nađen “gvozdeni instrument”. Arheologinja Ivana Medenica pretpostavlja da se radi o klesarskom dlijetu, što ukazuje i na zanimanje i status pokojnika, dok jedinstvenu konstrukciju grobnice objašnjava time da je ovaj drevni zanatlija raspolagao većom količinom polutki stubova: “... ne bi se reklo da su polustubovi namjenski izrađeni za izgradnju grobnice. Očito je vlasnik raspolagao određenim brojem polustubova, koji iz nekog razloga nisu mogli biti upotrijebljeni u primarne svrhe, pa im je pronađena druga, veoma originalna namjena i postignut čak izvjestan stepen monumentalnosti kada je u pitanju izgled grobnice” (“Rimska grobnica na lokalitetu Grudice kod Duklje”, Zbornik radova “Nova antička Duklja II”, JU Muzeji i galerije, 2011, str. 113-119).
U razgovoru sa Šoškićima, na čijem je imanju došlo do otkrića, saznao sam da je u okolini i ranije bilo sličnih pronalazaka ali da mještani o tome nijesu obavještavali nadležne institucije. I Medenica u pomenutom izvještaju pominje da je prije nekoliko godina prilikom pravljenja podloge za mjesno igralište, otkrivena zidana grobnica, koja nije istražena. Konačno, ova arheologinja smatra da “otkriće velike grobnice i još dva groba u njenoj blizini na ovako malom prostoru ukazuje na ispravnost teze o postojanju, pored zapadne i jugoistočne, još jedne - sjeverne nekropole Duklje na ovom potezu, koja sudeći po do sada prikupljenim podacima obuhvata plato sjeverno od grada ka mostu Smokovac”.
Kasnija istraživanja potvrdila su ovu pretpostavku. Na lokalitetu “Grudice” je tokom 2012. otkriveno još petnaest grobnica, sa urnama i skeletima. Prilozi su pokazali da pripadaju trećem i četvrtom vijeku, a položaj grobova da je riječ o “rimskoj” a ne “hrišćanskoj” nekropoli.
Od netipičnog ka netipičnijem
Tri godine nakon što je na imanju Šoškića otkrivena netipična grobnica, na polju Lovištu pojavilo se nešto još netipičnije. Bilo je to sredinom oktobra 2013. Kako smo rekli na početku, tada je slučajno otkriven (potpuno nepoznati) dio sjeverozapadne nekropole sa desetak grobnica. Ovo otkriće po sebi ne bi predstavljalo ništa spektakularno, da na svjetlo dana nije izbilo i nekoliko izuzetno velikih grobnica, kakve do sada nijesu viđene u okolini Duklje. Najveća od njih ima dimenzije oko 6,5 x 5 metara i prije podsjeća na kakav manji hram (u njenoj neposrednoj blizini otkriven je dio stuba kao i postolje za stub).
O tome sam 3. novembra 2013. objavio članak na ”Portalu Vijesti”. Izvijestio sam da je na Lovištu na velikoj površini, dimenzija oko 85 x 50 metara, pod rukovodstvom arheologinje Ivane Medenice otvoreno nekoliko istraživačkih rovova (sondi), kao i da je tom prilikom otkriveno više grobnica različitog tipa i veličine - neke su bile načinjene od obrađenih kamenih ploča, dok su druge zidane od kamenih blokova i zasvođene (svoltane) blokovima od sige (tufa) – vrste kamena koji se zbog manje težine koristio za gradnju voltova. Na svim grobnicama ovog tipa svodovi su bili obrušeni. Napisao sam da se to vjerovatno dogodilo prilikom iskopavanja - što, dakle, nije tvrdnja, već pretpostavka - do koje je doveo jedan neočekivani događaj.
Tuf (siga) od koga su građeni svodovi (voltovi)
Nesporazum sa gospođom Medenicom
Naime, prije nego što sam napisao taj članak pokušao sam da stupim u kontakt sa gospođom Medenicom, da bih se što bolje obavijestio o otkriću. Nije odgovorila na više mojih poziva, pa sam pomislio da ne želi da se javlja na nepoznati broj. Stoga sam joj uputio uljudnu poruku u kojoj sam se predstavio i saopštio da bih, ukoliko je moguće, želio da porazgovaramo. Nakon izvjesnog vremena pozvao sam je još jednom. Morao sam računati i sa tim da gospođa možda trenutno nema kredita, kao i da je korektno da trošak razgovora padne na mene. Ali, uzalud!
Nemam nikakve dileme oko toga da je gospođi Medenici bilo jasno da se radi o novinaru “Vijesti” i da ovo njeno neuzvraćanje poziva ima karakter svjesnog izbjegavanja kontakta, odnosno, svjesnog uskraćivanja informacije. Nijesam je zvao po privatnom osnovu, već zbog toga što rukovodi istraživanjima na Duklji. Javnost ima pravo da zna, moj posao je da je obavijestim.
Ignorisanje je bilo posljednje što sam očekivao od gospođe Medenice. Dok u isto vrijeme, po istom pitanju, nalazimo njene izjave u drugim medijima (tekst “Arheolozi u Rogamima: Što skrivaju ranohrišćanski grobovi” objavljen 26.9.2013. na www.portalanalitika)
O čemu se radi?
Ne, ne želim ni da pomislim da gospođa Medenica ima nešto protiv “Vijesti”, ili da joj je neko, nedaj bože, sugerisao, ili čak zabranio da govori za “Vijesti”.
Ali, što god da je u pitanju, monopoli, osobito medijski, ne dolaze u obzir, niti su mogući!
“Grehota je o tome i misliti.”
Iskreno se nadam da će narednog puta gospođa Medenica na moje pozive i ljubazne poruke uzvratiti istim načinom.
Duklja je velika nepoznanica
Kako bilo, dvije studije (“Antička Duklja – nekropole” i Stikotijevo djelo) u kojima se govori o nekropolama Duklje sam proučio mnogo prije nedavnih otkrića na Grudicama i Lovištu. Sada sam ih još jednom dobro pretresao. Ima tu puno detalja o kojima bih volio da porazgovaram sa gospođom Medenicom – da bi se što bolje rasvijetlile nepoznanice vezane za Lovište. Ali, šta da se radi...
Upravo zbog toga sam se o ovome dodatno konsultovao sa više iskusnih arheologa, među kojima su i oni koji su decenijama istraživali Duklju i poznaju sve pojedinosti tog lokaliteta - uključujući i recentna istraživanja. Govorim prije svega o gospođi Oliveri Velimirović-Žižić (82) koja je učestvovala u istraživanjima Duklje još od sredine pedesetih godina, mnogo prije nego što smo gospođa Medenica i ja ugledali svijet.
Olivera je koautor studije o dukljanskim nekropolama (“Antička Duklja – nekropole”, 1975), kao i priređivač Stikotijeve knjige (1999). Njeni se tekstovi citiraju u naučnim krugovima širom bivše Jugoslavije. Dakle, nesumnjivi autoritet i stoga najpozvanija osoba za ovo pitanje. Teško da može postojati pogodnija ličnost za iscrpno obavještavanje i konsultovanje o Duklji.
(Drugi nastavak u narednom nedjeljnom broju)
Bonus video:
