Hodočašće u Riječane
Magdalena Radunović mi je početkom novembra rekla da u Riječanima imaju „sjajne rezultate“. Pogodila me u nerv. Više nego dobar povod za ostvarenje stare želje. Pomisao da ću u posjetu Riječanima uvela me u raspoloženje kao pred odlazak na hodočašće. Za tajne tog hercegovačkog sela prvi put sam saznao prije deset godina. „Prepoznao“ sam ga dok sam čitao opširan izvještaj pokojnog Pera Janičića. Otada se nalazi na listi prioriteta. Ali, neke stvari beskrajno odlažete, zbog ovoga ili onoga...
Riječani se nalaze na tridesetak kilometara od Nikšića prema Vilusima i Trebinju, nedaleko od magistrale. Prije Vilusa nailazi se na putokaz za Velimlje, gdje se skreće na sporedni asfaltni put. Tri kilometra dalje dočekuje vas seosko autobusko stajalište. Odatle se nastavlja makadamskim putem i nakon 200 metara laganog uspona izbija kod seoske osnovne škole, na izdignuti plato Brda Riječanskog gdje se nalazi imanje Radojice Miljanića.
Kroz ljuti hercegovački krš
Cijeli potez od Pješivaca do tog mjesta tipičan je kraški predio. Nakon Nikšićkog polja i uspona pored jezera Slano sa krasnim prizorima, put vijuga između kamenitih brežuljaka sa rijetkim rastinjem, preko prevoja i udolina. Usamljene kuće pored puta i po udaljenim brdskim stranama. Iznad jedne stoji bistijerna. Ljuti, bezvodni krš. Vrtače, škrape, rijetke zelene površine.
Lutovčeva skica izgleda memorije
Usput se na više mjesta vidi stari željeznički nasip. Tu su i napušteni željeznički objekti obrušenog krova. Građeni su od dobro obrađenih kamenih blokova, složenih „pod konac“, koje su načinili davnašnji robijaši u ko zna kojem kazamatu. Kada god ugledam te zgrade od dobro obrađenog kamena sa identičnim proporcijama, pomislim na sve one anonimne mučenike koji su zbog ko zna čega godinama tucali kamen. Gradnja po strogim „imperijalnim“ standardima bila je moguća jedino uz besplatnu armiju bezimenih i nevoljnih klesara.
Magistrala od Nikšića ka Riječanima vijuga trasom kojom je od Anderbe prema Saltui, uz manja ili veća odstupanja, vodila i rimska cesta. U toj rekonstrukciji putnih pravaca pomažu nam itinerari, drevne putne mape, na kojima su upisane stanice i razdaljine u rimskim miljama (oko 1480 metara). Za našu priču važna je dionica rimske putne mreže, koja je od Skadra (Skodre) vodila preko Zetske ravnice (stanice Cina, Birziminijum i Alata), kroz Bjelopavliće (Salunto i Varis), pa preko Nikšićkog polja (Anderba), odakle je jedan krak puta skretao ka jugozapadu i preko Riječana (Saltua) nastavljao ka primorju.
Nijemi srednjovjekovni spomenici
Na Brdu Riječanskom dočekuju me stećci. Oboreni i nakrivljeni, moćni u svojoj monumentalnosti. Ostavljaju me bez riječi. Potpuno sam smetnuo s uma da ih ovdje ima. Stojim zatečen i zadivljen tom nerasvijetljenom tajnom.
Grupa stećaka kod kapije
Nijemi svjedoci prošlosti koji nijesu zaštićeni na zadovoljavajući način. Na brdu sam ih izbrojao oko dvadeset pet, čemu treba dodati i onaj koji je prošle godine odnešen na Cetinje radi stvaranja lapidarijuma. Odmah iza kapije, pored kamene ograde leži grupa od pet stećaka, malo dalje ispred seoske škole tri, iza škole još pet – jedan je ugrađen u ogradu.
Stećak ugrađen u ogradu
Ko zna gdje su isprva stajali i koliko ih je odnešeno ili uništeno tokom vjekova? Na stotinak metara niz brdsku stranu, u šumici, nalazi se još šest stećaka, dobro pritisnutih šikarom. Tu se nalaze i dvije prave enigme. Na jednom stećku uklesan je ornament cvjetolikog oblika, sa uvijenim viticama. Na drugom, velikih dimenzija, nazire se latinski natpis!? Moguće je da natpisa bilo je i na drugim stećcima, ali jedino što se može vidjeti su rubni ornamenti.
Stećak sa cvjetolikim ornamentom u šumici
Nedaleko od tog mjesta, leži ograđeno seosko groblje. Upada u oči da nema crkve. Moguće je da se u srednjem vijeku uzdizala negdje u blizini i da je porušena vrlo davno, kao i da je trag o njenom postojanju zatrt mnogo prije doseljenja sadašnjih stanovnika.
„Bracki pozdrav“
Sa brda puca lijepi pogled na dolinu Suntuliju, gdje se nalazi glavnina Lutovčevih otkrića. Između ovog i susjednog uzvišenja postoji usjek kojim se najvjerovatnije spuštao rimski put ka dijelu udoline gdje su otkrivene tri mauzolejske grobnice. Drevni putnik je izgleda prolazio tačno pored natpisa posvećenih dokleatskim prvacima Gaju i Agiru. Drum je odatle nastavljao ka istočnoj strani, gdje se danas uzdiže kuća Spasojevića. Prolazio je iznad njihovog imanja. Današnji seoski put koji iz pravca škole vijuga ka kućama Milovana i Ljuba Spasojevića, najvjerovatnije dijelom ide preko trase rimskog – na to ukazuje i miljokaz koji je nađen u blizini, na jednoj livadi.
Predrag Lutovac nad ostacima mauzolejskog kompleksa
Spuštam se u udolinu i zatičem arheološki tim oko sonde na njivi Krivači, podno kuća Spasojevića. Pozdravljam se s Magdalenom, ubrzo nam se pridružuje i Predrag Lutovac. Dočekuju me „s brackim pozdravom“ - da se poslužim riječima Maksima Šobajića. Ostatak ekipe je oko sondi - tu su arheolog Čedomir Marković, dokumentarista Slobodan Obradović i apsolventi arheologije Vlado Lutovac i Nemanja Radunović. Tu su i mještani angažovani na istraživanjima - Milovan Spasojević i Radoje Spasojević (pored njih su učestvovali i Milovan Andrijašević, Novica Spasojević, Mlađen Spasojević, Ljubiša Spasojević, Andrija Spasojević, Branislav Kilibarda i Ratko Vujačić).
Magdalena i Predrag ne mogu biti neposredniji. Lutovac odmah počinje da opisuje i objašnjava otkrića, što, s obzirom na njihovu brojnost, nijanse i nepoznanice nije lako pratiti. Slušam pažljivo i pokušavam da iza svih tih podataka uđem u trag složenoj slici, koju ovaj stručnjak godinama stvara o Riječanima. Posjetio ih je prvi put prije jedne decenije, sa grupom arheologa. Od tog je vremena počeo da obilazi i istražuje riječanski kraj i širu okolinu. Kaže da je pješice prešao sve od Trubjele prema Riječanima. I šire. Trebalo je upoznati oblik terena i eventualnu trasu rimskog puta od Anderbe ka Saltui, položaj kamenih gomila, utvrda-osmatračnica, lokacije starih ublova. Sve su to bili preduslovi za pravilno razumijevanje onoga što se nalazi u samim Riječanima. Bio je to jedini način za stvaranje suvisle slike o toj prostranoj udolini okruženoj kamenitim uzvišenjima, na prekrasnom mjestu, koje su ljudi naseljavali još od ranog bronzanog doba, dakle još prije oko četiri hiljade godina.
Energija i entuzijazam
Pratim netremice Lutovca. Vidi se da u svemu ovome uživa i da ga energija i entuzijazam ne napuštaju ni nakon tri i po decenije, od kada je 1978. prvi put bio na terenu, negdje kod Novog Pazara. Nedavno sam na ovim stranicama pisao o njegovim istraživanjima kod Bijelog Polja, na rječnoj terasi, gdje su otkriveni tragovi neolitskog naselja. Ubrzo krećemo ka drugom kraju udoline. Sa nama je cijelo vrijeme i Magdalena. Zapanjuju me temelji velike građevine u dijelu Suntulije koji se zove Prodo. Bila je podignuta od masivnih kamenih blokova – nije pretjerano govoriti o megalitskoj gradnji. Dok obilazimo sonde, dotičemo se raznih tema, uz hiljadu razjašnjenja i digresija. Ne propuštam priliku da Lutovca priupitam za svaki detalj i nijansu koja može unijeti svjetlost u riječansku enigmu, kao i sve druge nepoznanice vezane za početno rimsko doba na ovom tlu.
Magdalena Radunović
Uzvraća mi obilato. Iz svake rečenice izbijaju veliko znanje i dugogodišnje iskustvo. Trebalo bi da ga vidite dok nad mauzolejskim kompleksom bukvalno „crta“ konstrukciju grobnica, pojašnjavajući i najmanji detalj. Tu ostajemo još neko vrijeme, a onda nastavljamo ka školi na uzvišenju, gdje je smještena istraživačka baza. Magdalena, koja je ovdje u ulozi konzervatora-restauratora, mi pokazuje otkriveni materijal. Najviše je keramike, različitog tipa. Ima i fragmenata stakla, eksera, nekoliko fibula, djelova lobanje. Tu je i raskošni korintski kapitel, nađen pored mauzolejskog kompleksa. Predrag ga zbog boljih fotografija iznosi u dvorište na sunčevu svjetlost. Stavlja ga pored elegantnih kaneliranih stubova, takođe otkrivenih nedavno. Od jednog je nađen samo dio. Drugi je polomljen napola, ali su pronađena oba dijela, pa se lako može izraditi replika prilikom rekonstrukcije grobnice - u vezi čega Magdalena i Lidija Ljesar, koja je takođe konzarvator-savjetnik, već uveliko razrađuju projekat.
Ostaci stubova i korintski kapitel
Spuštamo se i do šumice i probijamo kroz šikaru, da bismo stigli do onih 6-7 stećaka. Lutovac nekoliko puta pominje kafu, ali je elan na tolikoj visini da na to prosto zaboravljamo. Tek u kasno popodne odlazimo kod ljubaznih Miljanića gdje nastavljamo razgovor. Lutovac ni nakon svega ne pokazuje znake umora. I dalje je raspoložen za objašnjenja. Ko zna koliko bi to potrajalo da se nije približio mrak i čas za rastanak. Pozdravljam se i krećem za Podgoricu. Druženje sa ovim ljudima bilo je istinski praznik.
Novi odlazak u Riječane
Bilo je to u srijedu 6. novembra. Po povratku sam sebi dao par dana za sređivanje utisaka. Nakon toga slijedilo je „prosipanje“ prve verzije teksta. Potom sam se, u petak kasno uveče, posvetio izvještaju sa prošlogodišnjih istraživanja. I opet sam bio na nogama! U obilju podataka i nijansi, promaklo mi je nekoliko detalja vezanih za Budetinu gradinu koja se uzdiže nad riječanskom udolinom. Zbog skoncentrisanosti na objekte iz početnog rimskog doba, izgubio sam iz vida da je to uzvišenje nad Riječanima od praiskona služilo kao pribježište (refugium). Dakle, ljudi su tu nalazili zaklon još u ranom bronzanom dobu, prije oko četiri hiljade godina. S tim, što se na istom mjestu moglo nalaziti i obredno, kultno mjesto. A, izvještavanje o nečemu što nijesam vidio i „izmjerio“ nogama bilo bi jednako prevari...
Pogled na Budetinu gradinu sa magistrale - Riječani su s druge strane u udolini
Osvanulo je subotnje jutro. Ubrzo sam opet bio na putu za Riječane. I opet sam našao ekipu na istom mjestu. Isprva sam na rubu njive Krivače podno kuće Spasojevića zatekao Magdalenu a onda i ostale - u finom raspoloženju. I iznova je uslijedio „bracki pozdrav“. Stigao sam u pravom momentu, jer su maločas u sondi pronašli srebrnu fibulu. Kažu da sam im taličan...
Predrag Lutovac je i ovog puta raspoložen za beskrajna razjašnjenja i nijansiranja. Vratio sam se ponajviše zbog Budetine gradine, jer bez nje se malo toga može razumjeti. Još prilikom prve posjete uočio sam njen dominantan položaj nad okolinom. Ali tada nijesam ni slutio da se selo nalazi u neposrednoj blizini i da ću odmah iza krivine naići na skretanje za Velimlje i Riječane. Prilikom druge posjete zaustavio sam se i dugo osmatrao kameniti krajolik, kroz koji prolazi stari željeznički nasip, tik ispod Budetine gradine.
Ovuda su oduvijek prolazile saobraćajnice. Željeznička pruga uskog kolosijeka, podignuta u prvoj polovini prošlog vijeka dijelom se poklapala sa trasom rimskog puta. Danas tim pravcem, sa manjim ili većim odstupanjima vijuga i magistralni put. Sa magistrale se dakle lijepo vidi kako Budetina gradina dominira nad okruženjem. Posmatrano iz tog pravca, Riječani se nalaze sa suprotne strane, u udolini, koja je, kako rekosmo, bila naseljena dvije hiljade godina prije nove ere, otprilike hiljadu godina prije nego što su takozvani „Iliri“ naselili ove prostore. Na istom je mjestu, mnogo kasnije, na prelazu iz stare u novu eru, niklo naselje čiji su se tragovi nedavno ukazali.
(Treći nastavak u narednom nedjeljnom broju)
Galerija
Bonus video:
