Veliki dio javnosti i odgovornih političkih i državnih činilaca morao bi biti ozbiljno zabrinut zbog rapidnog povećanja javnog duga i spoljne zaduženosti zemlje, ocijenio je bivši predsjednik Savjeta Pokreta za nezavisnu Crnu Goru Branko Lukovac.
On je u razgovoru za “Vijesti” povodom devet godina od vraćanja crnogorske nezavisnosti upozorio da najveći dio nagomilanog duga nije rezultat investicija u nove proizvodne "green field" projekte koji stvaraju novu proizvodnju.
“U njemu su sadržani mnogi promašaji, od privatizacionih poduhvata, nepotrebnih garancija ili budžetskog deficita. Ne vidim kako će se buduće generacije nositi sa tolikim obimom duga koji će im ostaviti ova generacija. Osim, ako se ne stvori neki novi Londonski ili Pariski klub kreditora koji bi otpisao dio dugova, kako je to učinjeno prije 10 ili 12 godina”, kazao je Lukovac odgovarajući na pitanje kako komentariše činjenicu da je javni dug Crne Gore na kraju 2006. iznosio 38,3 odsto, dok je sada 60 procenata iako se u međuvremenu slilo preko pet milijardi eura.
Kako biste u najkraćem opisali Crnu Goru devet godina nakon obnove nezavisnosti?
Crna Gora je, konačno, 2006. na miran način izašla iz neodrživog i neželjenog braka i obnovila svoju nezavisnost. Kasnije nego je mogla i trebala. Ali je to učinila zahvaljujući velikom angažovanju najširih snaga Crne Gore i njene dijaspore. A ne samo DPS-SPD kako iz ovih partija vole da nekorektno sve zasluge pripisuju sebi, a da zaborave ili marginalizuju ogroman trud i ostvarenja desetine hiljada drugih. Time je Crna Gora preuzela da sama kroji svoju sudbinu, stara se o svom razvoju i pripadnosti međunarodnoj zajednici. Kako to čini ovih 9 godina? Mnogo uspješnije u odnosima sa susjedima i integracijama, nego u unutrašnjem političkom, društvenom i ekonomskom razvoju. Iako je ostvarivanje ciljeva na unutrašnjem planu mnogo teže, zahtijeva znatno duže vrijeme, moglo se i moralo u ovom vremenu postići mnogo, mnogo više.
Domaća javnost, ali i izvještaji EK i međunarodnih institucija ukazuju na zarobljene institucije koje su pod jakim političkim uticajem, nema pravosnažnih presuda za korupciju na visokom nivou... Koliko danas stoji predreferendumska teza unionističkog bloka da je Milo Đukanović pravio privatnu državu?
U tu tezu nijesam vjerovao ni tada ni sada. Činjenica je, međutim, da su institucije naše mlade i male države slabašne, da su njihovi kadrovi u najvećem dijelu regrutovani na osnovu partijske pripadnosti, da je naše društvo duboko ogrezlo u nepotizmu, te su otuda institucije i ljudi u njima veoma podložni političkom i svakom drugom uticaju partijskih vrhova. To će, nažalost, još dugo biti dominantna crta institucija naše države koju bi željeli što prije vidjeti kao uređenu, pravnu i pravednu državu.
Čini se da se vlast jedino može pohvaliti međunarodnim uspjesima, kao što su dobra regionalna saradnja i EU i NATO integracijama... Sve više je utisak da je napredak Crne Gore rezultat spoljnopolitičkih interesa Vašingtona i Brisela nego stvarnih rezultata. Kako gledate na spoljnu politiku i unutrašnju dinamiku procesa?
Interes Vašingtona i Brisela je da Crna Gora nastavi da bude pozitivan primjer, kada je riječ o miru i stabilnosti u ovom dosta nestabilnom regionu, podložnom potresima. Raskorak postoji između planova, novih zakona i prakse, kao i u državama članicama EU. Ali je za njih dominantan politički značaj stabilnosti u Crnoj Gori, dobrih odnosa sa susjedima i u regionu, te dosta široka politička volja kada je riječ o EU i NATO.
Postoje ozbiljne snage posvećene Crnoj Gori i van koalicije na vlasti, udružene mogu voditi u napredak
Smatrate li da bi ozbiljne promjene u Crnoj Gori mogla da pokrene sve jača podjela u nekadašnjem independističkom bloku, oko načina vođenja države i upravljanja njenim resursima?
Promjene su nužne, ali je vlast sa uspjehom igrala na kartu raspirivanja straha od promjena jer bi opozicija, kakvu je predstavljala građanima, nereformisana i ne baš istinski privržena interesima države, ako bi se kako domogla vlasti, učinila sve da što prije ukine nezavisnu Crnu Goru.
Postoje ozbiljne snage duboko posvećene dobru Crne Gore i van koalicije na vlasti koje bi, vremenom, udružene, mogle zadobiti povjerenje građana da su istinski odane dobrobiti Crne Gore, te da imaju znanja, sposobnosti i snaga da uspješnije vode Crnu Goru putevima napretka, nego što je to pokazala vlast u ovih četvrt vijeka, uključujući i period od obnove nezavisnosti.
Koliko su se za devet godina promijenile partije koje su nekad bile u bloku za zajedničku državu?
Ako ljudi vide više-manje ista lica, pa čak ako ona unekoliko promijene retoriku, a ne izvrše neophodne reforme osnovnih dokumenata partija, onda je upitno povjerenje širih sredina u kvalitet izvršenih promjena. Meni se čini da je došlo do određenih promjena i pomjeranja ka prihvatanju Crne Gore kao samostalne države ("da je vječna Crna Gora"). Ipak, bilo bi dobro da se podvuče crta u odnosu na raniju politiku, okrene nova stranica i odnos prema Crnoj Gori kao svojoj državi.
Bonus video:
