Slavni hrvatski novinar, pisac i reditelj, urednik čuvenog dvonedjeljnika “Feral Tribune”, Predrag Lucić smatra da nije pametno očekivati da Brisel smijeni premijera Mila Đukanovića. Ako neko treba da smijeni premijera, onda su to građani. Ali građane tako često uhvati apatija, napominje splitski satiričar koji vjeruje da se Đukanović uspješno prilagođava i novim zahtjevima vremena.
Crnogorski premijer jedini je političar ponikao u 90-im koji je još na vlasti. Kako komentarišete ocjene da je na vlasti jer je umio da se prilagodi novim političkim trendovima i udalji od mentora kada je pravo vrijeme?
Koliko se ja sjećam, Milo Đukanović je u političke vrhove lansiran još koncem osamdesetih, kad su tadašnji mentori tražili „mlade, lijepe i pametne“. Ni najmanje ne sumnjam da će uspjeti da se prilagodi i novim „pravim vremenima“, pa čak i ako se tada više ne budu tražili ovakvi kakav je on danas, dakle – zreli, spretni i bogati. Ako u tim vremenima budu igrali npr. neposlovni, skromni i parlamentarni ili ako dobitna kombinacija bude, šta ja znam, adolescencija, veganstvo i rastafarijanizam, mislim da se u svakom slučaju može ozbiljno računati na Đukanovića.
Smatrate li da mu ta taktika može pomoći u novim uslovima kada su balkanske zemlje sve više upućene na EU, koja politiku zasniva na birokratiji i principu štapa i šargarepe?
„Listaj goro, cvjetaj cvijeće, Crna Gora u bunt neće...“ Ne zvuči utješno, niti treba tako zvučati, ali ta apatija nije specifikum samo Crne Gore. Nije ona jedina gdje se ljudi uzdaju još samo u svoju sposobnost da izdrže i gore od ovoga što izdržavaju, a da pri tom nimalo ne precjenjuju te svoje trpilačke potencijale
Kako gledate na to da crnogorski građani, nakon što im je Vlada u kratkom roku nametnula nove poreze, zadužila ih 100 miliona eura i povećala PDV nisu iskazali bunt i krenuli u proteste? Šta smatrate da je razlog apatije crnogorskih građana?
„Listaj goro, cvjetaj cvijeće, Crna Gora u bunt neće...“ Ne zvuči utješno, niti treba tako zvučati, ali ta apatija nije specifikum samo Crne Gore. Nije ona jedina gdje se ljudi uzdaju još samo u svoju sposobnost da izdrže i gore od ovoga što izdržavaju, a da pri tom nimalo ne precjenjuju te svoje trpilačke potencijale. Nekad i negdje je dovoljno da pohlepna vlast nasrne na jedno stablo, pa da u ljudima proradi revolt, a negdje – kao, eto, u mom Splitu ili vašoj Podgorici – ozbiljan građanski otpor ne može izazvati ni bezočna pljačka građana ni ciljano uništavanje gradskih simbola. Stvarno ne znam koliko je, recimo, građanin Podgorice M. Đ. (51) trebao kafa popiti u hotelu „Crna Gora“ i koliko ugodnih sati s prijateljima tamo provesti da bi, nakon što je taj hotel srušen, izašao na ulicu i protestovao zbog uništavanja nečega što je, na kraju krajeva, činilo i njegov život.
Predrag Lucić: Sa Lovćena vila kliče, "Crna Gora" Hilton biće! >>>
Nakon naglo utihnulih građanskih protesta iz 2012. godine, aktivizam se u Crnoj Gori sveo na nekolicinu manjih grupa čije akcije imaju slab efekat. Šta je potrebno da bi se u Crnoj Gori probudio bunt?
Možda samo elementarna solidarnost i empatija prema ljudima što su u zlim i surovim vremenima nastradali gore od nas koji se pitamo šta je s njihovim buntom i zašto se ne budi. Časnije je kad se čovjek buni zbog nepravde koja se nanosi drugom čovjeku, nego kad vikne tek nakon što je i on sam brutalno nagažen. Tada je obično prekasno.
Postoji li kod Balkanaca svijest o tome da su političari tu zbog njih, a ne obrnuto?
Novinarstvo koje je bilo oslonac nacionalnih i lokalnih kleptokrata, koje su ekskluzivima hranile tajne policije, novinarstvo od kojeg su inteligentni čitaoci na vrijeme pobjegli da i njih ne bi prodalo, još nije doživjelo svoju zasluženu sudbinu. Na tako zagađenoj novinskoj teritoriji nije moguće izgraditi ništa, jer na njoj nisu opstale ni osnove zanata
Da li ulazak Hrvatske u EU vidite kao pozitivan razvoj, ili kao ukazivanje na to da balkanske države ne mogu funkcionisati samostalno i bez kontrole?
Nisam eurofob i mislim da bi se do neke dostojnije i pravednije budućnosti, ako je uopće ima, prije moglo doći u federaliziranoj Evropi građana i regija, Evropi koja sebe doživljava ne bogom danim centrom nego suodgovornim dijelom ovog okruglog svijeta, mnogo prije negoli u sadašnjoj Evropi koja još uvijek pothranjuje moć država-nacija i njihovih gramzivih financijaških elita. Iz tog razloga neke zajedničke borbe za bolji svijet, ulazak Hrvatske u EU smatram pozitivnim, iako sam siguran da su hrvatski političari zagovarali priključenje Europi iz posve drukčijih pobuda, mnogo bližih interesima iz kojih su sadašnji eurokrati primili Hrvatsku u članstvo.
A što se samostalnog funkcionisanja tiče, pa valjda je jasno da ove naše zemlje ne funkcioniraju samostalno ni u EU ni izvan nje. Zato su mi smiješne žalopojke hrvatskih eurofoba o suverenosti kojom smo navodno platili ulazak u Uniju. Gdje su oni vidjeli suverenost u prezaduženoj, rasprodanoj i devastiranoj zemlji, u kojoj klinci jedva čekaju da stasaju za odlazak što dalje od domovine?!
Koliko je EU zaista kroz proces pregovora promijenila Hrvatsku?
Sigurno je da Hrvatska bez presinga iz Bisela nikada ne bi promijenila ni mnoge svoje zakone, a ni običaje da ih izvrdava. Mislim da bi bez EU Hrvatska ostala zatočena u svojoj isfrustriranoj samodopadnosti i da bi se teže nosila s mračnjačkom ofanzivom klerikalaca, šovinista, obavještajnog podzemlja i neofeudalaca protiv svega slobodnomislećeg, otvorenog i emancipatorskog.
Hrvatska naprosto nije znala šta bi sama sa sobom, pa joj je ostalo da se ravna prema drugima i njihovim razvijenijim demokratskim i civilizacijskim standardima. Nažalost, u sadašnjoj apatiji izgleda da je ulazak u EU poticajniji za političarske i lovatorske stražnjice nego za mlade, nekorumpirane i pametne ljude, ali i na njima je da se izbore da se to promijeni, i u Hrvatskoj i u Evropi.
Šta mislite o trenutnom stanju u novinarstvu na prostorima bivše Jugoslavije?
Novinarstvo koje je bilo oslonac nacionalnih i lokalnih kleptokrata, koje su ekskluzivima hranile tajne policije, novinarstvo od kojeg su inteligentni čitaoci na vrijeme pobjegli da i njih ne bi prodalo, još nije doživjelo svoju zasluženu sudbinu. Na tako zagađenoj novinskoj teritoriji nije moguće izgraditi ništa, jer na njemu nisu opstale ni osnove zanata. Srećom, preživjeli su, tu i tamo, neki časni i vrhunski autori, te neke rijetke, vrlo rijetke novine za koje čitalac vrijedi puno više od novca što ga za njih plati na trafici i zbog kojih još uopće ima smisla govoriti o novinarstvu. A o novinarstvu bismo trebali govoriti ne zbog njih, već zbog mladih i talentovanih ljudi pred kojima se zatvaraju vrata redakcija pod izgovorom da vlasnici nisu pootpuštali ni postojeći višak, kao i zbog onih što od tih vrata bježe glavom bez obzira, vidjevši što se sve iza njih proizvodi.
Zašto u regionu više nema medija poput Ferala, uprkos činjenici da je u većini zemalja u regionu korupcija prisutna na svim nivoima u državi, političari nijesu previše emancipovani, što bi u suštini predstavljalo plodno tlo za funkcionisanje jednog takvog medija?
Novine ne nastaju iz loših ili katastrofalnih društvenih i kulturnih prilika, nego iz potrebe da se o njima progovori pišući baš za novine. Nije lako pokrenuti i održati novine, danas je to puno teže nego kad smo usred rata krenuli s Feralom, ali nije lako ni živ trunuti pitajući se što takvih novina nema i što ih netko ne pokrene. Što se štampanih novina tiče, teško da će ih i biti, ali se zato na Internetu otvaraju čudesne mogućnosti. Iako ja još uvijek mislim da će se prava stvar dogoditi tek kada se pojave štampane novine o kakvima govorite, naravno, u simbiozi s portalom.
Politika nije isto što i četništvo
Kako gledate na transformaciju Nikolića i Vučića u Srbiji koji su od radikalnih političara postali borci protiv korupcije i prijatelji Brisela?
Riječ politika je odavno poprimila pogrdno značenje, ali ipak ne toliko pogrdno da bismo za politiku držali i četništvo. A i Nikolić i Vučić su, kao što znamo, ne samo deklarisani četnici već je četništvo pune dvije decenije bilo sve i sja njihove takozvane politike. Ima neke božje, neću reći pravde nego pakosti, u tome što baš oni sada odrađuju ono zbog čega su prije samo nekoliko godina bili spremni na Terazijama vješati svakoga ko bi se to isto usudio i spomenuti, ali ja nisam zlurad da bih se tome veselio.
Njih dvojica (ili barem jedan od njih) će možda i uspjeti da odrade sve zadatke koje su dogovorili u Briselu i Vašingtounu, ako ih je pri tom aminovala i Moskva, ali za postizanje jedinog stvarnog uspjeha – izgradnju dešovinizirane, građanske i mirotvorne Srbije – oni će tu Srbiju morati da posvađaju sa svim onim na što su je godinama srozavali i čime su je zaluđivali, a to neće ići lako.
Od države prave poslovnicu
Kako Vi uopšte ocjenjujte politiku koju posljednje dvije decenije u Crnoj Gori vodi ista postavka ljudi? I zašto je politika kod nas ograničena samo na partijsku dogmu, partijske funkcionere, njihove odnose…?
Ma ovo u čemu mi živimo – i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i u ostalim tranzicijskim zemljama, a bogami sve više i u zemljama kojima smo mogli samo zavidjeti na stepenu uređenosti i socijalne izgrađenosti – to skoro da i nisu države. Kad kažem država, ne mislim na represivni konglomerat policije, vojske, partitokratije i finansijskih moćnika, već na civilizovanu društvenu zajednicu u kojoj je vlast odgovorna prema zajedničkom dobru slobodnih građana.
Ovo što se sada naziva državama, to su prije nekakve poslovnice čiji se poslovođe brinu samo da ne presuši dotok novca, bilo guljenjem vlastitog stanovništva, bilo navlačenjem investitora da donesu svoj kapital na oplodnju, bilo zaduživanjem kod renomiranih svjetskih kamatarskih institucija.
U takvim je okolnostima moguće da Đukanović u Crnoj Gori, protivno volji parlamenta, novcem građana isplati svoj aluminijski deal s Deripaskom, ili da u Hrvatskoj Milanović i Linić budžetskim parama, kao da su im ćaćine, kreditiraju turski Çalişkan da kupi posrnulu privatnu firmu Dioki i da se potom naprasno povuče iz posla, naravno, ne vrativši lovu.
I takvih primjera ima koliko god hoćete. Političko-partijske garniture, bez obzira na socijaldemokratski ili nacionaldemokratski predznak, pri tom samo služe da svojim poslovnim partnerima omoguće stjecanje novca kojim će izabrani tajkuni opsluživati svoje dobrotvore na vlasti.
Bonus video:
