Nakon tačno 10 godina Crnu Goru čekaju izbori čiji će se rezultat iščekivati sa interesovanjem, iako nikakvi radikalni prevrati još ne djeluju realno.
Prvi put, nakon što su 2002. nekoliko mjeseci koalicija na čelu sa SNP-om i Liberalni savez imali većinu u Skupštini, pa je DPS na novembarskim izborima vratio, dešavaju se procesi koji bi mogli dovesti do toga da vladajuća koalicija izgubi apsolutnu vlast.
Osim što ima naznaka da se opozicija uozbiljuje i da bi nove političke snage mogle zauzeti značajan prostor, ključni iskorak zbog kojeg čelnike DPS-a treba da boli glava je da sada svi oni koji su nezadovoljni stanjem u državi imaju za koga da glasaju.
Ukoliko opozicija u kampanji izdrži da smirenim tonom uporno iznosi argumente, ne nagovještavajući nikakvu nestabilnost u slučaju promjene vlasti i ne upotrebljavajući teške riječi, ima dobre šanse da stekne simpatije značajnog broja apstinenata, a računica koju u nefomalnim razgovorima ne kriju ni u DPS-u je da izlaznost od preko 70 odsto najvjerovatnije znači da gube većinu.
Što se tiče DPS-a, kampanja im se za sada ogleda u posjeti Kini, pokušavajući da sugerišu kako će biti investicija
Tada ih može spasiti samo eventualna postizborna koalicija sa manjinskim srankama, ali bi to samo značilo da su krenuli silaznom putanjom koja često postaje nezaustavljiva.
Druga činjenica koja vlast treba da zabrine je sve slabiji standard i novi talas poskupljenja uoči samih izbora, te gubitak radnih mjesta umjesto kreiranja novih.
To implicira da DPS više ne drži konce čvrsto u svojim rukama, što se očitava i u nastupima ministara koji više djeluju kao da se pravdaju nego da imaju viziju razvoja i da znaju kako će je ostvariti.
Pozitivna raste na račun DPS-SDP
Naravno, ključ za promjene nije samo veća izlaznost nego stvaranje alternative za dosadašnje podržavaoce DPS-SDP koalicije, koji smatraju da vlast više nije sposobna da ozdravi ekonomiju, smanji socijalne razlike i državni aparat očisti od upliva mafije.
Pogodno pribježište za njih bi, kako pokazuju ankete, dominantno mogla biti Pozitivna Crna Gora jer se profilisala i kao partija kojoj je cilj čuvanje tekovina obnove državne nezavisnosti.
Svi izbori i istraživanja javnog mnjenja od referenduma do danas su pokazali da suverenisti koji su nezadovoljni vlašću ipak nijesu spremni da glasaju postojeću opoziciju, koju mahom smatraju prosrpskom, a da im je nova partija na čelu sa Darkom Pajovićem bliska vidjelo se iz julskog istraživanja agencije Defacto, po kojem je dolazak Pozitivne na blizu preko osam odsto korespondirao sa padom rejtinga DPS-a od oko pet odsto i SDP-a od oko tri procenta.
Ako Pozitivna u kampanji uspije da se nametne rješenjima, bude konzistentna u svojim stavovima i ne uđe u vatru pozivima na hajke i rušenje, mogla bi ostvariti iznenađujući rezultat.
Sujete prevaziđene?
Druga okolnost koja budi nadu oponentima vlasti je formiranje Demokratskog fronta. Ne toliko zbog udruživanja Nove srpske demokratije, Pokreta za promjene i dijela SNP-a, te okupljanja nestranačkih ličnosti, koliko zbog novog pristupa koji političkoj sceni daju novu vrijednost.
Prvo, Nebojša Medojević i Andrija Mandić pristali su da lidersku poziciju ustupe Miodragu Lekiću, što je do sada u Crnoj Gori bilo skoro nezamislivo.
Sljedstveno tome, na račun dijela svojih partijskih kolega mjesta na izbornoj listi i potencijalne poslaničke funkcije dodijeliće nepartijskim istaknutim javnim ličnostima, čime počinje raskid sa uvjerenjem u javnosti da je opozicionarima najvažnije da se uhljebe u parlamentu i kritikuju bez odgovornosti, a ne da dođu na vlast i konkretno pokažu što znaju.
Demokratski front je idealna formula za Novu da se profiliše kao konzervativna, a ne srpska nacionalistička stranka, znajući da je to jedini način da u perspektivi bude poželjan partner u bilo kojoj narednoj Vladi. Najzad, možda i najvažnije, Front na čelu sa Lekićem promoviše značajno umjereniji pristup, čime se polako može eliminisati strah da bi njihov ulazak u vlast značio početak hajki umjesto ozbiljnog i metodičnog rješavanja problema.
SNP na mukama
Osnivanje Fronta će vjerovatno nanijeti ozbiljnu štetu SNP-u jer pridruživanje Predraga Bulatovića, Milana Kneževića i ostalih iz organa te stranke Frontu ne znači samo prelazak dijela funkcionera, nego i aktivista na terenu kojima je Bulatović oko dvije decenije neprikosnoveni komandant.
Sada će Milić u kampanji morati da dokazuje da je SNP ostala istinski opoziciona stranka, a ne grupacija koja bi lako mogla postati pojas za spasavanje Đukanoviću. Od toga koliko uspjeha bude imao u tome zavisiće i rejting SNP-a poslije 14. oktobra, ali je teško očekivati da će zadržati status najjače opozicione partije.
Što se tiče DPS-a, kampanja im se za sada ogleda u posjeti Kini, pokušavajući da sugerišu kako će biti investicija, susretima sa stranim zvaničnicima, ali i akciji besplatnog mjerenja krvnog pritiska i šećera.
Nema otvaranja puteva i mostova, a dominaciju žele da zadrže uobičajenim namještenim konkursima i zapošljenjima aktivista u državnim preduzećima i opštinama, gdje je višak radnika već odavno problem. Kao i do sada, cilj im je da smanje izlaznost raznim suptilnim prijetnjama i ucjenama onih za koje znaju da su simpatizeri opozicije, kupovinom ličnih karata...
Može li DPS opet u iste kuće?
Jedini rezultat sa kojim izlaze na izbore je dobijanje pregovora sa EU, a u oblasti obračuna sa kriminalom, iako je bilo pomaka, teško da su uspjeli da promijene utisak da to čine selektivno i da su krupni igrači zaštićeni.
Pouzdaju se u rad na terenu, čija su čvorišta državni funkcioneri koji svoje privilegije moraju da plaćaju garancijama da će u njihovim mjesnim zajednicama obezbijediti potreban fond glasova.
Pitanje je koliko mogu biti uspješni kao ranije, što zbog toga što treba da dođu kod značajnog broja građana kojima ranija obećanja nijesu ispunili, što zbog raznih struja u samom vrhu DPS-a koje se međusobno bore za prevlast. Na okupu ih drže interesi i autoritet šefa DPS-a, ali to najvjerovatnije neće značiti ništa ako dominacija DPS-a iole bude uzdrmana.
Galerija
Bonus video:
