Niko nije mogao očekivati da će rat biti onako strahovito surov i da će oni koji su planirali i izvodili ratne operacije preći sve moguće granice, ne samo vojničkog, nego i ljudskog ponašanja.
Ovako danas, 20 godina od početka napada vojnika iz Crne Gore u sastavu bivše JNA na Dubrovnik i Konavle, na tu sekvencu novije crnogorske istorije gleda ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić.
“Brutalnost napada, njihova surovost, palež, pljačka na terenu, višemjesečna opsada Dubrovnika, iživljavanje nad civilima bez vode, struje, telekomunikacijskih veza..., to je nepojmljivo. I to je bilo ono što je na neki način ipak iznenadilo sve nas u dubrovačkom kraju i ostatku zemlje. Ali, da će se pokušati osvojiti dobar dio Hrvatske, uključujući i Dubrovnik, to je bilo jasno, osobito u ljeto '91”, kaže Poljanić, koji je bio i prvi poslijeratni konzul Republike Hrvatske u Crnoj Gori.
Tobož su rušili u borbi
Danas je, kako tvrdi, u fizičkom pogledu Dubrovnik praktično zaliječio rane: “Međutim, ostale su rane u dušama ljudi i one će ostati još dugo”.
Rane su otvorene nakon napada pripadnika JNA i Teritorijalne odbrane Crne Gore, potpomognute specijalcima crnogorskog MUP-a, 1. oktobra 1991. U pohodu koji je ukaljao obraz Crne Gore, učestvovalo je od 7.500 do 20. 000 vojnika.
Agresija, koje se Crna Gora danas stidi, koštala je života 166 crnogorskih građana, 92 hrvatska civila i više od 430 branitelja.
Agresija, koje se Crna Gora danas stidi, koštala je života 166 crnogorskih građana, 92 hrvatska civila i više od 430 branitelja (vojnika, mornara i policajaca).
Tokom opsade, koja je trajala do maja 1992, na njega su pale na hiljade granata. Dubrovčani su mjesecima držani bez vode, struje i telefonskih linija, dok su, s druge strane, pljačkane kuće i imanja u okolini grada i Konavlima.
Bivši crnogorski ministar spoljnih poslova Nikola Samardžić, svjedočeći pred Haškim sudom, ispričao je da je bilo i poštenih vojnika, nasilno mobilisanih, koji su se stidjeli svega što se dešavalo: “Oni su mi pričali da su vojnici JNA ulazili nasilno u te kuće, pljačkali sve što se moglo opljačkati, a zatim bazukama palili i rušili te kuće da bi se sakrili i uništili tragovi pljačke. Tobože, kuće su srušene u borbi”.
Slobovi pioniri tvrdili da čuvaju Crnu Goru
Pohodu na Dubrovnik prethodili su mjeseci medijske i političke pripreme. RTCG i “Pobjeda” izvještavali su o navodnim oružanim provokacijama oko Prevlake i namjeri da se napadne Crna Gora. Baratalo se sa cifrom od “tridesetak hiljada Tuđmanovih ustaša”.
“Moguće ga je bilo zaštititi silom, jer je sila na mir napala i krenulo zlo”, objašnjavao je tvorac krilatice “rat za mir”.
Marović, tada član državnog Predsjedništva i generalni sekretar vladajuće stranke govorio je da drugačije nije bilo moguće obezbijediti mir. “Moguće ga je bilo zaštititi silom, jer je sila na mir napala i krenulo zlo”, objašnjavao je tvorac krilatice “rat za mir”.
Uz napomenu da se u slučaju secesije Hrvatske unutrašnje granice Jugoslavije moraju korigovati, Đukanović je isticao kako je došlo vrijeme da se povuku demarkacione linije prema Hrvatima jednom za sva vremena i obećao građanima Crne Gore da će te nove granice biti logičnije i pravednije od onih koje su iscrtavali “priučeni boljševički kartografi”.
Priznanje Veljka Kadijevića
Ova trojka je sprovodila plan pretvaranja dubrovačke regije u “Dubrovačku republiku” koja je trebalo da se priključi “velikoj Srbiji”. O tome je svjedočio general armije i savezni ministar za odbranu bivše SFRJ Veljko Kadijević.
On je, u knjizi “Moje viđenje raspada - vojska bez države” (Politika, 1993), priznao da se radilo o stvaranju Velike Srbije, i to okupacijom dobrog dijela hrvatske teritorije, zbog čega su političke vođe u Beogradu i Podgorici povjerili vojnom vrhu da od dubrovačke regije oružjem stvore “Dubrovačku republiku”.
Za prof. Iliju Vujoševića, prvog predsjednika antiratne Socijaldemokratske partije, 90-tih Crnom Gorom “diletantski, ali veoma arogantno upravlja marionetska velikosrpska vlast”.
“Čak i da su smjeli, oni nijesu mogli imati zavidniju političku pismenost i vizuru od one da su Crna Gora i Srbija "uvijek zajedno i bratski" pomagale jedna drugu, ili da je Crna Gora samo folklorna posebnost, ali u svemu drugom organski dio Srbije. Granice nove države trebalo je ovjeriti tenkovskim gusjenicama JNA. Pjevalo se Hercegovinom: Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva”, kaže za “Vijesti” Vujošević.
Đukanović i Marović su zadnjih godina u više navrata zapaljivu retoriku sa početka 90-tih pravdali navodnom neobaviještenošću.
Zašto nema nijedne istrage?
Akcija za ljudska prava podsjetila je da do danas u Crnoj Gori nije pokrenut nijedan krivični postupak protiv bilo koga zbog ratnih zločina prilikom opsade Dubrovnika.
“Državno tužilaštvo je na kraju 2009. godine u odgovoru Akciji za ljudska prava saopštilo da ne vode nikakav postupak jer niko nije podnio krivične prijave u vezi sa dešavanjima na dubrovačkom ratištu. Drugim riječima, tužilaštvo smatra da su sve navedene informacije, koje su im javno dostupne, nedovoljne da bi otvorili istragu za bilo koji oblik kršenja međunarodnog humanitarnog prava. To sve i uprkos tome što su crnogorski državni zvaničnici javno prihvatili odgovornost za štetu od organizovane pljačke u kojoj su učestvovali crnogorski državljani. Pljačka za vrijeme oružanog sukoba takođe predstavlja radnju izvršenja ratnog zločina”, kazala je Tea Gorjanc Prelević.
Tako su govorili Milo i Sveto
Milo Đukanović: “Na dezertere treba primjenjivati zakon, ali ne nikakav novokomponovani, prema kome se ljudi tjeraju s posla”. (Pobjeda, 18. septembar 1991)
“Ne može se mahati grančicama mira dok se srpski narod u Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće, uništavaju imanja, samo zato što su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. (Pobjeda, 22. oktobar 1991)
Svetozar Marović: “Uzroci jugoslovenske krize su u kontinuitetu agresivnog imperijalističkog katolicizma koji je Jugoslaviju doživljavao i doživljava kao jednu od staničnih i usputnih epizoda za ostvarivanje većih prostora vladavine, katoličkog interesa - vatikanske suverenosti i dominacije tog interesnog bloka”. (Pobjeda, 5. avgust 1991)
“Hrvatska istorija nije bila tako značajna za evropske narode. Ona se, zato, morala dodatno proizvoditi u glavama njenih militantnih nacionalista. Zarobljenost nepostojećim činjenicama i velikim iluzijama temelj je hrvatskog državnog prava. Pozivanje ili pristajanje na stranu dominaciju u hrvatskoj istoriji, nazivalo se i naziva ‘poviješću’ njihove ‘nezavisne državnosti’”. (Pobjeda, 12. avgust)
Opširnije u štampanom izdanju
Galerija
Bonus video:
