“Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad!”, pjevalo se u zanosu na prvomajskim urancima širom drage nam domovine.
Prvi maj je zvanični državni praznik u mnogim zemljama gdje se masovnim demonstracijama, mitinzima i marševima izražava radnička solidarnost i proslavljaju radnička prava .
Od Marksa i Engelsa ostao im je samo kapital
Kod nas Prvi maj mnogima čak nije ni neradni dan, a kapitulacijom pred korporativnom sviješću trulog kapitalizma nepovratno je kao praznik otišao u sjećanja. Jedni su ga se odrekli, jer im se umjesto rada više isplatio nerad, drugima vrijednosti koje on promoviše izgledaju danas kao utopija.
Utopija koja je donedavno bila naša stvarnost na kojoj nam je zavidio čitav svijet.
Nema više majskih uranaka, centralnih proslava, sindikalnih druženja, crvenih karanfila u reverima, prkosnih crvenih zastava. Nema više ni radničke klase. Prodata je zajedno sa svojim fabrikama i podijelila je sudbinu sa našom socijalističkom zajednicom. Akcijaši preko noći postadoše akcionari, zaboravljajući na ideale radničke klase.
Danas nije sramota ukrasti, sramota je nemati
Od Marksa i Engelsa ostao im je samo kapital. Moralno-politički podobni transformersi iz radničkog savjeta prešaltaše se u bordove direktora. Umjesto na radne, omladina se upućuje na berzanske akcije, crnu berzu i berzu rada, a najčešće na drogu kao jedini i ulaz i izlaz.
Nema više ni svečanih otvaranja, ali ima zatvaranja brojnih ponosa naše privrede, štrajkova, neiplaćenih zarada, neispunjenih obaveza. K ao prijetnja zvuče obećanja o svijetloj budućnosti. Danas nije sramota ukrasti, sramota je nemati.
Nekadašnjim suverenim gospodarima svojih sudbina, sada je sudbina u rukama gospodara.
Nekada vladajuća klasa sada je jeftina radna snaga koja dobro osjeća šta znači ona narodna “dabogda imao, pa nemao".
Nekada radni ljudi i građani, sada su gladni ljudi “izrađeni” koji su preko “povoljnih” bankarskih kredita dovedeni u dužničko ropstvo. Rječnik kojim se opisuje "tranziciono" postupanje prema radnicima isuviše podsjeća na Stari vijek i odnose koji su vladali u njemu. Tako smo mi istoriografskoj nauci dali izuzetan doprinos u vidu očitog dokaza o kružnom kretanju istorije.
Gdje su sada oni mladi radnici samoupravljači, junaci socijalističkog rada, višestruki udarnici? Dobijaju li stanove i regrese za godišnji odmor? “Radnička odmara se klasa, plavi se Jadran talasa” je pjesma iz srećnih vremena kada su naši radnici bili klijentela najveće platežne moći.
Sada su ostali i bez radničkih odmarališta i bez odmora na moru, a godišnje odmore koriste za dopunsku zaradu da prežive.
Podignite uvis čela, vi junaci rada svog! Od one tri osmice proklamovane u Čikagu 1886.g. nije vam ostalo ništa, osim sjećanja na nešto teško stečeno i olako izgubljeno .
Proleteri svih zemalja, uozbiljite se!
Bonus video:
