Sigurna sam da će se na primjeru Crne Gore analizirati i izučavati fenomen uticaja tako dugotrajne vlasti jedne partije na nezavisnost sudstva i druge državne institucije.
To je u intervjuu za nedjeljnik Monitor ocijenila aizvršna direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević.
Objavili ste Istraživanje javnog mjenja koje govori o stavovima građana Crne Gore o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i procesuiranju ratnih zločina. Šta su, ukratko najvažniji nalazi istraživanja, i da li Vas je neki od njih iznenadio?
"Većina je prepoznala da vlast ne želi procesuiranje ratnih zločina, i da tu želju sprovodi zahvaljujući uticaju na sudije i tužioce. Iznenadilo nas je da je čak dvije trećine reklo da u političkom životu ne treba da učestvuju oni koji su vršili vlast ’90-ih, s obzirom na to da je predsjednik države prva osoba koja pada na pamet u tom kontekstu. Ohrabrujuće je to što većina prepoznaje značaj utvrđivanja činjenica o zločinima za bolje odnose u regionu, dok velika većina, preko 70 odsto smatra da je za bolju budućnost potrebno njegovati sjećanje na događaje koje bismo svi najradije zaboravili. Isto, iako opstaje negativan stav prema Haškom tribunalu, ipak su podijeljeni stavovi oko toga da li je ili nije doprinio saznavanju istine o ratovima i zločinima. Genocid u Srebrenici je prva asocijacija na ratni zločin i postoji dosta dobro prepoznavanje drugih slučajeva ratnih zločina u regionu i Crnoj Gori. Sve u svemu, rezultati obavezuju nove vlasti na aktivno suočavanje sa prošlošću, i u nekim aspektima su i pozitivniji u odnosu na slična istraživanja sprovođena u Srbiji".
Jedan od Vaših zaljučaka je i da postoji nerazumijevanje ispitanika o ulozi Crne Gore u ratovima devedesetih. Stavovi idu od toga da se branila, da je bila agresor do toga da uopšte nije učestvovala. Šta je po Vama razlog tome?
"Jedna te ista vlast, od tad pa do danas, kao zvaničnu istinu promoviše neistinu da Crna Gora nije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini, iako bar to što su deportovali izbjeglice iz BiH u pod nož bosanskim Srbima svjedoči o tome da ipak jeste. Mnogima nije poznato da je Vrhovni savjet odbrane (VSO) u kome su odluke donošene konsenzusom, i čiji je član bio predsjednik Republike Crne Gore, intenzivno podržavao Vojsku Republike Srpske u platama, oružju, municiji, gorivu, to je utvrdio Haški tribunal. U vezi sa Dubrovnikom, iako predsjednik Đukanović jeste izrazio "žaljenje za bol, stradanja i materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u JNA“, i on i nekadašnji predsjednik, Momir Bulatović, su izjavljivali da su u vezi sa potrebom za tim napadom izmanipulisani od strane vojnog vrha u Beogradu, koji im je navodno davao pogrešne informacije. S druge strane, ostale su zabilježene Đukanovićeve mrziteljske izjave o Hrvatskoj, pretenzije ka Prevlaci, kao i ponos na saradnju sa Miloševićem, koga su još tada prozreli studenti, mlađi od Đukanovića, na antiratnim protestima u Beogradu, kao i Liberali i SDP u Crnoj Gori".
Preko dvije trećine ispitanika smatra da političari koji su bili na vlasti u vrijeme ratnih zločina ’90-ih ne treba da učestvuju u političkom životu. Jedan od njih, najdugotrajniji i u regionu, upravo je izgubio vlast, ali je i dalje na poziciji predsjednika države. Istovremeno, ima onih koji smatraju da je upravo on garancija ,,mira i stabilnosti” regiona, a njegov odlazak definišu kao "povratak devedesetih". Kako to vidite?
"Kao jednu, u suštini, očekivanu pojavu. Ljudi po pravilu stvari posmatraju iz lične perspektive i najčešće nisu empatični. Ova država ima armiju ljudi koja je interesno umrežena s vlašću i logično je da pokušavaju da opravdaju strah od gubitka privilegija. Takođe, i regionu i široj međunarodnoj zajednici je neuporedivo važnija stabilnost regiona nego demokratija i to kako žive ljudi u Crnoj Gori, što je davno objasnio profesor Florijan Biber. Tačno je da je Đukanović još 1997. napravio zaokret prema Miloševiću, spašavao Đinđića i Ćuruviju pred kraj Miloševićeve vladavine, uveo državu u NATO i priznao Kosovo i održavao dovoljno dobre odnose sa svima u regionu. Međutim, on je isto tako na vlasti odradio sve ratove, enormno se obogatio i sve vrijeme politiku podređivao održavanju na vlasti, umjesto višem cilju demokratizacije društva i vladavini prava. Lideri nove skupštinske većine sad promovišu nešto novo, nesebičnu saradnju u opštem interesu prevazilaženja podjela u crnogorskom društvu, koje je pažljivo podsticala dosadašnja vlast. Veliko i pozitivno iznenađenje je, za sada, držanje koalicije u kojoj dominira Demokratski front, koja, kako izgleda, odustaje od ekstremnih ideja promjene spoljne politike Crne Gore. To je pametan potez, izgleda da se bar to naučilo od Đukanovića".
Pa da li Crna Gora sada, nakon prve demokratske smjene vlasti, ima šansu da izađe iz devedesetih, ili, kako neki tvrde, "opet ulazi u devedesete"?
"I te kako ima šansu da izađe iz devedesetih. Prvo, ako za tren zanemarimo ratove i zločine, devedesete su više-manje svuda u regionu bile nastavak jednopartijske vladavine, uz veću ili manju toleranciju dekorativne opozicije. To se, nažalost, u Crnoj Gori nastavilo do danas. Sigurna sam da će se tek na primjeru Crne Gore analizirati i izučavati fenomen uticaja tako dugotrajne vlasti jedne partije na nezavisnost sudstva i druge državne institucije. Tužno je, ali i ljudski, da se u takvom sistemu trudiš samo da si odan, ćutiš, ne moraš ništa ni da učiš. Totalni nedostatak lične odgovornosti doveo je do stagnacije društva koje skoro da je povjerovalo da Crna Gora uopšte ne može drugačije. Sada tek za državu počinje novi vijek. Počinju promjene, koje će se, nadam se, odvijati u kontinuitetu, i zbog kojih će se ljudi na funkcijama mnogo više truditi i zbog realnog straha da mogu da budu razriješeni ili i završe u zatvoru".
(MONITOR)
Bonus video:
