Iz dana u dan, sve više ljudi okuplja se oko Pokreta EVROPA SAD, jer su prepoznali plemenitu ideju koja je jedina karta za bolju budućnost.
Ljudi su se udružili da pomognu svom gradu i svojoj zemlji, da urade nešto dobro, da pokrenu Podgoricu i Crnu Goru.
U vazduhu se osjeća ogromna energija, nada i polet.
Bez interesa i bez straha nam pristupaju ljudi.
Prepoznajem iskrene namjere, hrabre, talentovane i ostvarene ljude i oči željne promjena.
Vidim da ljudi žele da žive, a ne da preživljavaju.
Vidim da ljudi žele da ostanu, a ne da traže kartu u jednom smjeru za inostranstvo.
Nama su govorili “Nijeste valjda ludi da se vratite?!“.
Kao da ovdje sunce više nikad neće zasijati.
Ali šta ima čudno u tome da se neko vrati u svoj rodni grad, u svoju zemlju?
Zar to nije prirodno?
Zar se nijesu naši preci vraćali brodovima iz Amerike da brane ovu zemlju?
Žrtvovali svoj život, a nama ostavljali slobodu!
Jedan od njih je i moj pradjed, prvoborac i učesnik bitke na Sutjesci, koji je u borbi za slobodnu Podgoricu dao svoj život.
Nije li logično da se sa stečenim znanjem i iskustvom vratimo iz inostranstva i učinimo sve što možemo da ozdrave naši gradovi? Da ozdravi Crna Gora
Vratili smo se i Milojko, Filip, Anđela, Vasilije i ja.
Ima nas mnogo, a sve je više onih koji su spremni da se vrate i pomognu.
Toga se i plaši ovaj režim koji se kao hobotnica, puštajući svoje pipke - drži, ne ispušta vlast. Ali toga se plaše i oni koji su samo htjeli zamjene, a ne i suštinske promjene!
Svi se plaše novih iskrenih ljudi, koji se konačno ujedinjuju.
Plaše se jer smo se vratili i za kratko vrijeme obesmislili sve njihove prevare.
Nijesmo odustali.
Nijesmo unovčili pozicije i pretvarali javno u privatno – u njihovo – kao mnogi prije nas.
Uspjeli smo da pokrenemo ekonomiju.
Uspjeli smo da povećamo plate i penzije.
A možda značajnije od povećanja plata i penzija, ekonomskog oporavka i ozdravljenja javnih finansija, je to što smo ljudima vratili nadu da u Crnoj Gori postoje hrabri, sposobni i pristojni ljudi koji rade za svoj narod i za sve građane naše Crne Gore.
Nije patriotizam jednom rukom držati zastavu, a drugom grabiti za sebe iz gradskog ili državnog budžeta!
Patriotizam je dati sve od sebe za svoju zemlju.
Ovo je vrijeme za nove ideje, za nove ljude, a ne za stara huškanja!
Vi ste zaslužili šansu, kao što je zaslužila i Crna Gora da je ostave već jednom na miru, da nakon tri decenije krene stazom oporavka. Da sjašu – da ih izbacimo iz sedla i sa grbača svih nas.
Vrijeme je da poručimo iz Podgorice, iz našeg glavnoga grada,
DA! – moguće je krenuti sa Starog aerodroma i škole Pavle Rovinski, moguće je pokupiti znanje u podgoričkoj Gimnaziji, moguće je prvo studirati ovdje “Preko Morače“ pa odatle preko Amerike, Italije i Austrije, stići do Oksforda, do najboljih univerziteta i najvećih međunarodnih banaka i kompanija.
Ali ne može se nikad otići daleko od mjesta i doživljaja koja nosiš stalno u srcu. Stara varoš, Kino Kultura, Gorica, Njegošev park, bulevari Preko Morače, lipe ispred Gimnazije, sjever i vreli asfalt ljetnji, svi ti podgorički toponimi za mene su čista emocija.
Zato nikad ne zaboravite da glavna ulica u Podgorici nosi naziv ULICA SLOBODE!
Iako smo prethodnih decenija bili taoci domaćih političara i njima bliskih tajkuna - iskra slobode živi u svakom od nas.
Ono što su trideset godina govorili da je nemoguće, mi smo postigli za samo godinu dana.
Moguće je da naši ljudi budu najbolji od najboljih.
Koliko je samo vrijednih ljudi iz Crne Gore navelo direktore kompanija, dekane i profesore širom svijeta da sa poštovanjem izgovaraju ime naše zemlje?!
To je naš cilj, da ime Crne Gore opet bude uzvišeno, tamo gdje zaslužuje, a ne da bude sinonim za zemlju povezanu sa organizovanim kriminalom, korupcijom, nepravdom i siromaštvom.
Pune tri decenije učili su nas da sumnjamo u sebe.
Mi poručujemo da vjerujete, u sebe, u uspjeh i napredak!
Jer je MOGUĆE!
Ovaj grad leži na pet predivnih rijeka, i još uvijek nije dobio čuvenih “pet bazena“ koje je olako obećao nekadašnji, a uvijek isti – njihov gradonačelnik.
Dobio je mugiće i betonirane površine.
Dva njihova gradonačelnika su procesuirana.
Posljednji je samo pion, glasnogovornik koji se pojavi da otvori usta i pozeleni po neki park.
Vratio sam se na početak, u Podgoricu.
Ovo je tačka odakle ponovo krećem. Ali sada – nijesam sam!
Daću sve od sebe da zajedno preporodimo ovaj grad, naš grad, našu Podgoricu.
Jer ovaj grad je mnogo puta rušen, pa se dizao iz pepela, kao veliki pobjednik!
Jeste i biće Podgorica otvoren grad, spreman za velike promjene.
Stavićemo veliko ogledalo pred DPS.
Da vide što su radili. Da svi vide, kako se divljalo i ugrađivalo.
Jer Podgorici je dosta dilova! I nestručnih ljudi koji je vode.
U Podgorici sam zbog uporne privrženosti rodnom gradu, a ovaj grad, to su ljudi koji se u njemu rađaju, u njega dolaze, ovdje uče i rade, u njemu staraju, vole, druže, smiju se i raduju.
Želim da ovaj grad zajedno promijenimo na bolje. Želim da ovdje rastu naša djeca, moji Sara i David, i djeca svih vas.
I kad se vrate sa studija, da ih više niko nikad ne pita “jesu li normalni, zašto se vraćaju u Podgoricu“?
Već da im svi kažu DOBRODOŠLI KUĆI!
Jedno ću svima da obećam, stojim iza ovih riječi i djela! Sad i zauvijek.
I kad prođu godine, okrenućemo se i sjetićemo se ovih izbora, kao prelomne tačke, kad smo krenuli u borbu za ozdravljenje Podgorice, ovog našeg divnog grada.
Jer Podgorica je zaslužila najbolje!
Do pobjede, za tvoju Podgoricu!
Jakov Milatović
