Predsjednički izbori zakazani su za 19. mart. Dakle, za petnaest dana. Međutim, svakome je jasno da će predsjednik Crne Gore biti izabran tek dvije nedjelje nakon toga, u drugom krugu.
Sva relevantna istraživanja govore da će u drugi krug ući vječiti predsjednik DPS-a Milo Đukanović, sa jedne strane, dok se, sa druge strane, gotovo podjednake šanse za ulazak u odlučujuću “rundu” daju Aleksi Bečiću, Jakovu Milatoviću i Andriji Mandiću. Ono što je malo poznato ili se nedovoljno potencira jeste da su upravo pomenuta istraživanja, u koja su poznata javnosti, saglasna u sljedećem: uđe li Aleksa Bečić u drugi krug, Milo Đukanović sa gotovo stopostotnom izvjesnošću gubi te izbore. Ništa manje važan zaključak pomenutih projekcija, koje su se u dosadašnjim slučajevima ispostavile tačnim uz mogućnost minimalne greške, jeste da ako Đukanovićevi protivkandidati u drugom krugu budu drugi pomenuti političari, vjerovatnoća za njihov trijumf nad šefom DPS-a pada u jednom, odnosno drastično pada u drugom slučaju. Zašto je to tako?
Bečić je, kažu analize, političar sa državničkim iskustvom na čelu Skupštine Crne Gore, što mu cijene građani ali, zbog načina na koji je obnašao drugu funkciju u državi, i najveći politički protivnici, koji su ga u momentima kad su ga smjenjivali obasipali hvalospjevima. Dakle, dokazao se kao državnik i građani lako mogu da ga zamisle na toj jednoj stepenici više – na mjestu predsjednika.
Takođe, Bečić je neko ko je po cijenu gubitka određenih glasova iz desnog korpusa svog biračkog tijela, izgradio imidž nesumnjivog lidera građanskog bloka. I građani to poštuju. Na kraju krajeva, Bečić već osam godina uspješno predvodi politički subjekt koji je kao prvi i najpoznatiji slogan imao “Pobjede, a ne podjele”. Ono što kod birača uliva dodatno povjerenje u njegovo iskreno zalaganje za te vrijednosti jeste činjenica da je u svakoj pirlici beskompromisno branio i isticao da je multietnički i multikonfesionalni sklad i suživot najveće bogatstvo Crne Gore i nešto za šta je spreman i život da da. Bečić je i na čelu subjekta koji ima ozbiljnu partijsku infrastrukturu koja može parirati partijskoj infrastrukturi DPS-a.
Bečić dolazi i iz političkog subjekta, koji se nikada nije iskompromitovao partijskim trvenjima, unutarpartijskim podjelama, neistinama ili iznošenjem paušalnih analiza i zaključaka. Demokrate su jedina partija na političkoj sceni Crne Gore koja se nikada nije cijepala i dijelila.
Sa druge strane, nešto tvrđe nekada opoziciono biračko tijelo nikada ne može da smetne sa uma da je Bečić preko 15 godina bio uporni borac protiv režima Mila Đukanovića, zbog čega je dijelio sudbinu više od pola Crne Gore u smislu da je zbog toga ispaštao i on i njegova porodica. No, cijeni se upravo to – nije se nikad pokolebao, nije digao ruke, nije pošao u svijet, iako je imao priliku, i nije svoju sudbinu ni na trenutak vezao za neku drugu državu, već je izdržao sve i sa svojim narodom odnio veličanstvenu pobjedu tog 30. avgusta 2020. godine.
Određen procenat glasova Bečiću će, kako se predviđa, sigurno donijeti i njegov rad kao poslanika i prvog čovjeka zakonodavnog doma, a naročito njegova ispunjena obećanja u pogledu povećanja životnog standarda građana putem usvajanja rješenja kojima se uvode dječiji dodaci, povećavaju plate i penzije, staračke naknade, vraćaju naknade majkama, obezbjeđuju otpremnine radnicima. Mnogi mu nisu zaboravili ni to što je sa svojim kolegama u okviru poslaničkog kluba zakonskim tekstom koji je usvojen ogromnom većinom Petru Drugom Petroviću Njegošu vraćeno mjesto koje mu pripada.
Sve ovo, kao i kapacitet da okuplja i miri, ocjena je analitičara, može biti od presudne važnosti da upravo Bečić bude taj koji će odnijeti prevagu i uspjeti da Crnoj Gori, prvo ulaskom u drugi krug, a onda i sigurnom pobjedom na kandidatom prošlosti, obezbijedi mnogo sigurniju i bolju i ljepšu budućnost Crne Gore.
