Ksenija Milović, Kristina Šćepanović i Anđela Mijanović su tri mlade Nikšićanke. Zajedničko im je to što se sve tri bave politikom, odbornice su i bez obzira na različitu političku pripadnost sve tri se bore za što veću uključenost žena u društveno-politički život Crne Gore.
Ksenija Milović je predsjednica Demosa, Kristina Šćepanović je članica Demokratske partije socijalista i potpredsjednica Mladih evropskih socijalista, a Anđela Mijanović je potpredsjednica Opštinskog odbora i članica Glavnog odboga Građanskog pokreta URA.
Ovoga puta predstavljamo ih na malo drugačiji način - pričom o praznicima, rodnoj ravnopravnosti, ženama i politici, političkim uzorima.
Zbog čega ste odlučile da se bavite politikom i da li ste se pokajale zbog toga?
Milović: Bavljenje politikom je priča o empatiji, s tim što vaše zabrinutosti za društvo i pojedinca pretačete u konkretne političke poteze, predloge i zakone. Kao mlada bila sam članica volonterskih udruženja koja su se bavila omladinskim politikama, pravima ugroženih, a i u porodici njegujemo slobodnu misao i zdrav bunt, pa je moja odluka o ulasku u politiku, sa ove distance, spontano došla. Takođe, sve vrijednosti koje nosite u sebi zahtijevaju i da pronađete platformu na koju možete da se “nakačite”, a za mene je to bila politička partija DEMOS, sa programom koji nije superioran, niti pretenduje da bude, ali ga svaka iole pristojna osoba podržava, a program partije osnažuju ljudi koji su u njoj, i to je ukratko priča o mom ulasku u politiku. Nijesam se pokajala, ali je bilo teških epizoda. Govori mržnje, neistomišljenici bez dovoljno kapaciteta da poštuju različitost, rodno zasnovani govor mržnje, anonimni komentari, uznemiravanja na mrežama, putem telefona... Ali, i ta iskustva nijesu eksluzivno moj problem, već kroz to prolazi većina žena u politici, stoga je dio mog političkog djelovanja posvećen tome i tu imam relevantne saveznike, pa se nadam da u bliskoj budućnosti nijedna žena neće morati da prolazi kroz slično. Poseban dio aktivnog bavljenja politikom jesu politički pregovori, gdje ulazite iskreno, a sa druge strane vas čeka potencijalni politički saborac koji će sve učiniti da do dogovora ne dođe (konkretno mislim na pregovore o formiranju vlade na čelu sa Miodragom Lekićem: jedan politički proces koji nije imao dovoljno publiciteta jer smo mi tako željeli, ali je pokazao sve anomalije našeg političkog sistema, način shvatanja politike od strane nekih pojedinaca, i možda bi mogli da napravimo neku brošuru koja će biti od koristi).
Šćepanović: Uz mog đeda, koji je moja vječita inspiracija i uzor, od malih nogu sam upoznavala političke prilike u Crnoj Gori i regionu. Prenio mi je ljubav prema našoj zemlji i dao mi vjetar u leđa da se bavim politikom, iako to možda nije uobičajen izbor za mlade djevojke. Nikada nisam bila ona koja želi da ostane po strani i ne utiče na procese koji oblikuju naše društvo. Smatram da je naša obaveza da pružimo otpor onda kada je potrebno, ili da budemo glas onih koji se možda ne čuju dovoljno. Nikada se nisam pokajala zbog svog političkog angažmana. Kada naiđem na teške trenutke, uvijek tražim podršku u svojim prijateljima, kako iz partije, tako i izvan nje. Posebno me motivišu izazovi koji dolaze jer sam mlada žena u politici – upravo oni mi daju dodatnu snagu da ih prevaziđem i nastavim da se borim za društvo u kojem su jednakost i pravda stvarni, a ne samo ideal.
Mijanović: Politikom sam se počela baviti jako mlada smatrajući da promjene dolaze od onih koji su spremni preuzeti odgovornost. Nikada se nisam pokajala, jer sam uvjerena da samo kroz posvećen rad i borbu za principe možemo učiniti našu zajednicu boljim mjestom. Svaki izazov me motiviše da nastavim raditi na pozitivnim promjenama i doprinositi stvaranju boljeg društva.
Koliko je teško ženama u Crnoj Gori, još ako su mlade, da izgrade političku karijeru?
Milović: Kao što sam već rekla, morate imati adekvatne saborce, koji dijele iste vrijednosti kao i vi, pa onda i nije teško. Dakle, nađete ono što ste tražili. Zato, savjetujem mladim osobama da prije ulaska u politiku budu iskreni prema sebi, šta zaista žele i šta su tzv. crvene linije, odnosno situacije preko kojih se ne prelazi i koje zahtijevaju drugačiji pristup, u suprotnom postaju dio mase koji partijska mašinerija melje i smanjuje kapacitet za pojedinačan društveni doprinos.
Šćepanović: Izgraditi karijeru u politici kao mlada žena znači stalno dokazivati svoju vrijednost u društvu koje često ne vjeruje da naš glas može biti snažan. Ali upravo ta borba nas jača. Svaka prepreka, svaka sumnja drugih, pa i trenutak kada vas žele utišati, podsjeća me koliko je važno da budemo glasne, istrajne i nepokolebljive. Za mene, bavljenje politikom nije samo posao, već odgovornost – da pokažem da žene ne traže priliku, već je stvaraju. Da naš glas ne mijenja samo sto za kojim sjedimo, već oblikuje budućnost za sve koji dolaze poslije nas. Vjerujem da svaka žena koja uđe u politiku nosi ne samo svoje snove, već i težnju da otvori vrata za druge. To je moja motivacija – ne da budem izuzetak, već da postanem dio promjene koja ravnopravnost čini stvarnošću.
Mijanović: Negativno me iznenadilo što u aktuelnom sazivu Parlamenta imamo samo 17 poslanica, dok su u Vladi, od ukupno 23 ministarstva, na čelu samo četiri žene. Iako zakonski postoji obavezna kvota za zastupljenost žena, stvarna praksa pokazuje da su žene u politici i dalje suočene s mnogim preprekama. Ipak, važno je da ne odustajemo. Svi se, bez obzira na pol, trebamo boriti za ravnopravnost i jednakost, jer samo kroz upornost i međusobnu podršku možemo izgraditi društvo u kojem će glas svakog pojedinca biti uvažen.
Zbog čega se, prema mnogim istraživanjima, sve manje žena odlučuje za bavljenje politikom?
Milović: Zbog rodno zasnovanog govora mržnje, sveopšte klime u društvu, anonimnih individua i partijskih botova koji blate, i to je nekada teško za podnijeti. Takođe, dosta žena nema podršku u svojoj zajednici za bavljenje politikom jer je neko rekao da je politika prljav posao. Prljav će biti ukoliko je prljavština vaše oruđe i to je jedina istina.
Šćepanović: Zbog prepreka koje su duboko ukorijenjene u našem društvu i institucijama. Društveni stereotipi i očekivanja da žene nose primarnu odgovornost za porodicu često im ograničavaju prostor za politički angažman. Kao odbornica u lokalnom parlamentu svjedočim koliko je važno da ne odustanemo od borbe za ravnopravnost. Moramo stvarati okruženje u kojem će se žene osjećati podržano i sigurno da ulaze u politiku. To znači borbu protiv predrasuda, promjenu institucionalnih politika i pružanje podrške ženama na svakom nivou vlasti. Samo kroz zajednički trud možemo osigurati da glas žena postane ravnopravan i neizostavan dio političkog odlučivanja.
Mijanović: Smatram da je trenutna situacija u društvu takva zbog duboko ukorijenjenih predrasuda, nejednakih prilika i tradicionalnih stavova prema ženama. Takođe, nedostatak mentorstva i podrške za žene na početku političke karijere čini da mnoge odustanu. Kroz svoj politički rad želim doprinositi promjeni ovog stanja stvarajući uslove u kojima žene neće biti samo broj na listama, već će imati pravu priliku da rastu, napreduju i utiču na važne društvene odluke.
Crna Gora je ženskog roda, ali u njoj muškarci i dalje “kolo vode”. Vjerujete li da će se ta situacija u doglednoj budućnosti promijeniti?
Milović: Svaki svoj nastup koristim da pozovem žene da se uključe aktivno, da pronađu program koji je blizak njihovoj ideologiji. Takođe, sve je više organizacija koje se trude da osnaže žene da uzmu aktivnije učešće. Moraju imati više samopouzdanja, a kroz pomenute sisteme i organizacije mogu pronaći i podršku koja nedostaje. Većim ulaskom žena mi imamo i veću mogućnost da biramo najbolje među nama, da nijesmo ona brojka za ispunjavanje kvota na izbornim listama već ravnopravna snaga na političkoj sceni Crne Gore. Moram napomenuti da je u političkoj partiji koju predstavljam procenat žena u svim organima partije preko 50 odsto.
Šćepanović: Crnogorke su kroz istoriju bile simbol hrabrosti i nepokolebljivosti, naročito u trenucima kada je naša država bila na ivici opstanka. One su ratovale rame uz rame s muškarcima, podnosile neizmjerne žrtve, čuvale dom i odgajale generacije koje su sanjale slobodu. Danas, te iste heroine žive među nama. To su žene koje svakodnevno vode svoje tihe, ali ne manje važne bitke – u porodicama, na poslu, u društvu koje i dalje nerijetko ograničava njihov glas. Ali one se ne predaju. One stvaraju, grade, bore se za pravdu i ravnopravnost, i prije svega, ne odustaju od svojih uvjerenja. Vjerujem da je promjena već počela. Svaka Crnogorka koja se usudi da bez straha iskaže svoj stav, koja ne pristaje na nametnute uloge i koja hrabro korača putem slobode, dio je te promjene. Vjerujem da će žene Crne Gore zajedno oblikovati budućnost – hrabre, nepokolebljive i ponosne, baš kao što su to bile i naše pretkinje.
Mijanović: Vjerujem da promjene neće biti jednostavne, ali kada pogledam koliko hrabrih, pametnih i obrazovanih žena imamo u Crnoj Gori, sigurna sam da možemo napraviti pomak. Iako još uvijek imamo puno posla, uz više međusobne solidarnosti među ženama i podrške, sigurna sam da ćemo uspjeti u tome. Naš zajednički rad može stvoriti društvo u kojem će žene imati ravnopravno mjesto u svim sferama života, uključujući i politiku.
Kom političaru ili političarki se divite i koji je to moto kog se pridržavate?
Milović: Ne vjerujem u idole. To je dio mog vaspitanja, ali osoba koju uvijek sa posebnim pijetetom pominjem, a nijesam imala priliku da je upoznam, je Miroslav Vicković. Uvažavao je različitost, sa neistomišljenicima je uvijek mogao doći do dijaloga i bio je evropski političar u vremenu kada je Crna Gora bila mnogo dalje od Evrope i po retorici i političkim prilikama. Mogla bih navesti još nekoliko imena, ali neka to sada bude Vicković, da se držimo domaće političke scene. Moto kojeg se pridržavam: Očekuj manje od drugih, a najviše od sebe. To je recept za sreću.
Šćepanović: Uvijek se vraćam Simon de Bovoar, jednoj od najsnažnijih revolucionarki 20. vijeka. Iako nije bila političarka u klasičnom smislu, njena filozofija i borba za ravnopravnost žena i slobodu pojedinca uticale su na mnoge političke i društvene pokrete širom svijeta. “Postojala sam kroz sebe i za sebe. Moj put bješe jasno označen; usavršiti sebe, obogatiti se znanjem i izraziti se u djelu koje će pomoći drugima da žive” - Simon de Bovoar. Vjerujem da svaki pojedinac ima odgovornost da radi na svom ličnom razvoju, ne samo radi sopstvenog dobra, već i kako bi doprinosio zajednici i inspirisao druge da učine isto. To je put kojim nastojim da idem, obogaćujući sebe, kako bih bila korisnija i drugima.
Mijanović: Mnogo je žena koje su kroz istoriju svojim političkim angažmanom rušile stereotipe i mijenjale društvo na bolje. Možda najpoznatiji primjer je Indira Gandi koja je ostala upamćena kao prva premijerka Indije i beskompromisna borkinja za progres svoje zemlje, ali i cjelokupne međunarodne zajednice. Od dama koje su danas aktivne na javnoj sceni, meni lično imponuje Rumunka Laura Koveši, žena koja je praktično iskorijenila korupciju u svojoj zemlji, a sada isto radi i na evropskom nivou. Radi se o tihoj i skromnoj ženi iza koje stoje nikad ranije zabilježeni rezultati u iskorjenjivanju korupcije i pred kojom od straha drhte korumpirani političari širom Evrope. To je pravi primjer za sve nas šta sve može da se postigne i dokle da se stigne ako se držite svojih principa i ne dozvolite da vam ih iko naruši. Pa evo možda da izaberem za moto koga se pridržavam upravo riječi Indire Gandi. “Postoje ljudi koji rade, i postoje ljudi koji uzimaju zasluge za tuđi rad. Uvijek budite među ovim prvima.”
Šta biste voljele da zaboravite iz 2024. godine, a koja su to djela na koja ste posebno ponosne?
Milović: Femicidi, saobraćajne nesreće u kojima je nestao veliki dio crnogorske mladosti, to bih, ukoliko je moguće, zaboravila. Ponosna sam što vidim da naše društvo ipak sazrijeva, a to se vidi po povećanoj svijesti o tome da svako od nas može imati određen uticaj na promjene, da su građani slobodniji, da mogu slobodno da iskažu nezadovoljstvo, da nemaju svoje “šefove” koji siju strah i da idolopoklonstvo jenjava.
Šćepanović: Ako govorimo profesionalno, voljela bih da zaboravim sve poteze vlasti koji su degradirali Crnu Goru – od urušavanja institucija, do zanemarivanja interesa građana. Posebno je važno da posljednja dešavanja u Skupštini Crne Gore ostanu u 2024. godini. Ne da se zaborave, već da ih građani dobro zapamte – da zapamte ko im vrijeđa inteligenciju, ko gazi Ustav Crne Gore i samim tim urušava Crnu Goru, i što je najgore, ko tom istom državom upravlja bez ljubavi i poštovanja prema njoj. Međutim, ono na šta sam izuzetno ponosna jeste činjenica da se crnogorsko društvo budi. Građani sve realnije sagledavaju stanje u kojem se nalazimo i sve glasnije zahtijevaju promjene koje će voditi ka boljoj, pravednijoj i evropskoj Crnoj Gori. To buđenje svijesti i spremnost građana da se bore za zajedničko dobro ulivaju mi nadu da će naredna godina biti godina značajnih iskoraka za našu državu i društvo. Vrijeme je da Crna Gora stane na noge i krene naprijed, onako kako zaslužuje.
Mijanović: Ne bih voljela ništa da zaboravim iz 2024. godine, jer smatram da svaki trenutak, bilo dobar ili loš, nosi važnu lekciju. I kroz teške trenutke sam naučila mnogo i o sebi i o životu. Ponosna sam na svoj angažman, kako u političkom životu Nikšića, tako i kroz volonterski rad. Trudila sam se da doprinosim zajednici, bilo kroz podršku važnim promjenama, bilo kroz direktnu pomoć onima kojima je najpotrebnija.
Da li je priča o rodnoj ravnopravnosti utopija za Crnu Goru ili su pomaci vidljivi?
Milović: Postoje pomaci i postoji volja da se nepravda prema ženama ispravi. Međutim, voljela bih da su ti impulsi jači, jer neuključivanje žena u procese donošenja odluka na bilo kom nivou košta društvo.
Šćepanović: Sve dok postoji i jedna žena koja se ponosno i dostojanstveno bori za ravnopravan status u društvu, priča o rodnoj ravnopravnosti nije iluzija. Ponosna sam što u politici poznajem takve žene – one koje svojom hrabrošću, posvećenošću i znanjem razbijaju stereotipe i pomjeraju granice. Pomaci postoje, ali posao nije završen. Ravnopravnost ne smije biti parola, već suštinska vrijednost. Dokle god ima žena i muškaraca koji se za nju bore, ona nije utopija, već dostižan cilj.
Mijanović: Pomaci u rodnoj ravnopravnosti u Crnoj Gori su vidljivi, jer je zabilježen napredak u različitim oblastima u poslednjim godinama. Iako se situacija poboljšava, još uvijek zaostajemo za prosječnim nivoom rodne ravnopravnosti u Evropskoj uniji. Ipak, to ne znači da napredak nije moguć. Ako svi zajedno radimo na podizanju svijesti, obrazovanju i implementaciji stvarnih promjena, možemo postići ravnotežu i smanjiti preostale razlike u političkoj i ekonomskoj ravnopravnosti.
Za vrijeme praznika se treba vratiti suštnskim vrijednostima
Šta za vas predstavljaju novogodišnji praznici i Božić?
Milović: To su prvenstveno porodična okupljanja, ali i momenat da se zaokruži prethodna godina, šta smo uradili, šta je moglo više i da se naprave planovi (u glavi) za narednu godinu. Praznična atmosfera za mene je spoj djetinjstva i sadašnjeg trenutka - ukrasi, lampice, sjećanje na velike snjegove u Nikšiću i sada sve to nanovo proživljavam sa mojim sinom Vukanom (samo što smo sa snijegom u deficitu). Nastojim da praznike obilježim u krugu porodice, sa što više lampica, ukrasa, kako bih takvom energijom rastjerala monotoniju zime i spremnija ušla u nove izazove.
Šćepanović: Novogodišnji i božićni praznici za mene predstavljaju najljepši period u godini. To su trenuci kada se porodica okuplja i kada zajednički dijelimo radost praznične atmosfere. Posebno mi je značajno jer su neki članovi moje porodice u inostranstvu, pa nam upravo ovi praznici pružaju priliku da budemo zajedno, što dodatno doprinosi toplini i ljepoti ovog vremena. Porodica mi je izuzetno važna i u njoj uvijek pronalazim podršku, snagu i motivaciju za sve što radim, bilo privatno ili profesionalno. Njihova ljubav i razumijevanje su mi neiscrpan izvor energije u svakodnevnim izazovima, uključujući i rad u lokalnoj skupštini. Ovaj praznični period me uvijek podsjeti na značaj zajedništva, podrške i međusobnog razumijevanja – vrijednosti koje smatram ključnim ne samo u porodici, već i u zajednici u kojoj djelujem.
Mijanović: Novogodišnji praznici i Božić za mene su trenuci kada se vraćam suštinskim vrijednostima – ljubavi, solidarnosti i zahvalnosti. Nakon gubitka roditelja, ove praznične dane doživljavam s posebnim značajem, jer mi je sada, više nego ikada, važna duhovna povezanost, ljubav i zahvalnost za sve što imam. To je vrijeme kada se povežem sa svojim voljenima i nastojim pružiti pomoć onima kojima je najpotrebnija, jer istinsko bogatstvo leži u davanju i zajedništvu.
Bonus video:
