Ona je svoj život posvetila glumi, a karijera joj se dogodila. I poslije više decenija igranja raznih uloga, jedna od najvećih i najpoznatijih glumica sa jugoslovenskih prostora, Mirjana Karanović, kaže da je pojavljivanje na sceni uvijek čini živom. Osvojila je mnoge nagrade koje joj danas, kaže, služe samo da se podsjeti da je nešto (u)radila u životu.
Ona će u martu posjetiti Crnu Goru kada će naša publika, u okviru “Beo art revije” koja će biti održana u Podgorici i Budvi od 8. do 11, biti u prilici da vidi četiri predstave sa repertoara ove nezavisne produkcije. Mirjana Karanović igra u novoj predstavi “Balava” koja je na programu u Podgorici 10. marta, a dan kasnije u Budvi, u hotelu Mediteran, u Bečićima. Pored Karanović, ekipu predstave čine: scenaristkinja Dunja Matić, reditelj Andrej Nosov i glumice: Jasna Đuričić, Isidora Simijonović i Jovana Belović.
Tim povodom, Karanović za “Vijesti” najavljuje predstavu, govori o aktuelnim projektima, prisjeća se svojih početaka i sada već “kultnih” projekata, ali i najavljuje nove, te otkriva u čemu bi još voljela da se oproba na filmu.
U Crnoj Gori ćete u martu igrati predstavu “Balava”. Šta će nova produkcija “Beoarta” i “Hartefakta” donijeti crnogorskoj publici?
To je baš nova predstava. Igrali smo premijeru i reprizu, dakle život predstave je tek počeo. Mislim da predstava neće donijeti baš neke odgovore, mislim da će više zapravo publiku podsjetiti na nešto što je dio naših života, a na šta smo odrastanjem zaboravili. Meni tako izgleda iz mog ugla. Ja igram majku i taj odnos majke prema kćerima je nešto što postoji kao obrazac, kao matrica koja se ponavlja iz generacije u generaciju. Djevojčice, a kasnije i žene, prolaze kroz to i kada odrastu zapravo zaborave taj osjećaj koji su imali kao djeca u odnosima prema svojim majkama... Zaborave to kroz šta su prošle i onda postaju iste takve kao što su njihove majke. Vidjećete, tu ima mnogo nečega što je i gorko i smiješno i tužno. To je ono zbog čega ja jako volim ovu predstavu jer ima u sebi različite slojeve... Znate, predstava na koju ne možete da se nasmijete ili osmijehnete za mene nije dovoljno intrigantna, a sa ovom predstavom publika može sve - možete i da se smijete i da budete malo i sjetni i ljuti, a bogami da budete i tužni. O tome se radi. Ovo je predstava koju je napisala jedna mlada spisateljica i ipak, prije svega, nudi jednu vizuru mlade žene u odnosu na to ko je ona, šta ona želi da bude sa njom. To je priča o tome da li želiš da ostaneš dio neke beskrajne vrpce, nekog beskrajnog ponavljanja iz generacije u generaciju ili si spreman da iskoračiš iz toga i odeš, odeš nekim svojim putem.
Najavljena je i predstava “M.I.R.A.” u kojoj sarađujete sa Andrašom Urbanom. U tom komadu tumačite glavnu ulogu, i to ulogu žene koja je u sebi nosila duh revolucije, iz nama veoma bliske istorije. Napomenula bih da je u pitanju obilježavanje 30 godina Bitef teatra i to premijerom predstave koja je posvećena životu i radu osnivača ovog pozorišta - Mire Trailović. Šta publika da očekuje u martu, s obzirom na to da je tema predstave i lijepa i važna?
Pa, tema predstave je 30 godina BITEF teatra, pa će se baviti i Bitef festivalom i našim odnosom prema nasljeđu Bitefa, a Mira je naravno kao ličnost u centru svih tih tema. Mi kao ekipa smo još u procesu istraživanja. Pretpostavljam da ću u predstavi govoriti neke tekstove i predstavljati ulogu majke Mire, a pored mene igraju četiri mlade glumice koje su tek počele svoje karijere. Nećemo igrati klasične uloge u smislu dijaloga ili tako nekih realističnih scena. To će biti klasična predstava Andraša Urbana, mislim “klasična” - njegova, jelte. Biće puno, puno pokreta, puno pozorišta koje više daje smjernice i znakove nego što vam sve objašnjava i crta. Sigurna sam da će biti veoma zanimljivo gledati sve to što ćemo napraviti - biće puno pokreta i puno muzike.
Mirjana KaranovićJedna od predstava koja se dugo igrala i igra jeste i “Helverova noć”. Kakav je odnos Vas kao glumca, odnosno glumice, prema predstavi koja opstaje tolike godine? Da li se Vaš odnos prema njoj i ulozi u njoj mijenja s obzirom na početke i na to da je danas čitamo iz konteksta drugačije stvarnosti?
Ja sam se upravo vratila iz Sarajeva gdje smo proslavili 15 godina igranja te predstave i mislim da je bilo više od 250 izvođenja, ne samo u teatru, već i po festivalima širom svijeta. Bez obzira na period koliko igramo predstavu, moj odnos se nije nimalo promijenio. To je jedina predstava koju bih željela da igram do kraja svog života, a razlog za to je što sam dva sata na sceni u jednom vrlo uzbudljivom - rolerkosteru emocija, dešavanja i preokreta. Ta predstava je gotovo kao neki akcioni film. Ima preokrete koji su potpuno iz jedne krajnosti u drugu i ona, takođe kao i Balava, u sebi ima dosta komičnih trenutaka i jedno veoma emotivno finale. Bez obzira na snagu te emocije koju ona izaziva u velikom broju gledalaca, mi na sceni čujemo kako gledaoci u publici vade maramice i šmrcaju... Znam da mnogi dolaze i da je gledaju po više puta. To je jedna od rijetkih predstava koja publici izaziva tu antičku katarzu koja je bila osnovno obilježje velikog grčkog teatra, teatra koji je svoju popularnost vezivao na zajednički doživljaj glumaca i publike u odnosu na tekst. To se nama dešava ovdje sa publikom koja gleda Helvera. Zato je to predstava koja nas dugo drži i zato smo mi i vezani za ovu predstavu i danas.
Ne nastaju tako često predstave koje imaju tako dugi rok trajanja, isto kao što ne nastaju ni filmovi koji su kultni, kao recimo “Petrijin venac” u kojem ste započeli svoju karijeru, pa zatim “Otac na službenom putu” koji Vam je donio prepoznatljivost i van Balkana. Šta je to što bi danas moglo da obezbijedi jednoj dobroj predstavi, odnosno filmu, tu trajnost u vremenu? Šta je to što danas traži publika, a da bude stalno čitljivo i aktuelno?
Vjerujte mi da ne znam. To ne možemo unaprijed da odredimo jer da možemo onda bi svi producenti filmova ili reditelji znali da li će nešto da ostane trajno u glavama i čežnji publike. To je nešto što saznamo nakon nekolika godina. Ja se sjećam, na primjer, filma “Majstori, majstori” Gorana Markovića. On kad je izašao nije izazvao gotovo nikakvu pažnju i tek je nakon ne znam koliko godina počeo da biva kultni i osvaja svoje obožavaoce koji ga gledaju iznova. Ne znamo kada će se to prepoznati. Ima filmova koji su popularni jednu sezonu i kasnije se zaborave. Isto je i sa predstavama. Ne znam koje to vrijednosti i koje to osobine mora da ima takva neka predstava ili film. Mi radimo i samo se tako nadamo da će to biti dugovječno i da ljudi neće zaboraviti, ali zapravo nikada nijesi siguran i nikada se ne zna tačno.
Kada već govorimo o pozorištu nekada i danas, Mira Trailović je jednom izjavila: “Kada nas oni koji dolaze prevaziđu maštom, snagom i umijećem, biću srećna”. Kako Vi vidite rukopis mlađih generacija, i pozorište danas uopšte?
Srećna sam zato što sa ovih raznih dramskih i filmskih škola danas vidim nasljednike reditelja koji su bili veliki kada sam ja bila klinka. Vrijeme se promijenilo, naravno, danas su i teme drugačije, danas je mnogo teže dobiti sredstva za snimanje filma, nekada je to bila državna stvar i tada su prepreke bili političko-ideološki uslovi koji su morali da se ispune, ali mislim da je tada isto bilo ljudi koji su bili u politici a koji su bili u komisijama i znali su da prepoznaju prave stvari. Bez obzira što su neki kasnije bili i zabranjivani i što su se dešavali skandali, ali i to je na neki način uvelo neke filmove u istoriju. Danas, s obzirom na to da država nema baš mnogo para za kulturu, a svaka vlast nekako mora da misli na to da bude ponovo izabrana u sljedećem izbornom krugu, mnogo se novca troši da bi se glasovi obezbijedili i da ljudi ponovo izglasaju iste. Ranije je vlast bila sigurna, pa nijesu brinuli o tome. Malo se sve te djelatnosti koje nijesu direktno vezane za privredu, za ekonomiju, sve to što je neka vrsta, što bi rekla braća marksisti “nadgradnje” - duhovne nadgradnja, to je nekako prepušteno ljudima da se sami snađu, ako imaju volje i želje. Mislim da bez obzira na sve to, talentovani mladi ljudi traže prostora i načina da sve to bude ostvareno. Ono što je posebno značajno je da se sve više žena bavi, recimo, pisanjem drama. Vi danas imate puno uspješnih dramskih spisateljica čije se drame izvode širom Balkana, imate sve više rediteljki koje rade u teatrima i rade veoma uspješno i rade na filmu. Kako je svaka od nekadašnje Jugoslavije sada zasebna republika, tako svaka ima i neke svoje uspješne žene na tom polju i to danas nije više incident. Nekada smo imali samo Soju Jovanović...
Moramo spomenuti i Vaše brojne nagrade... Posebno aktuelno je priznanje Jugoslovenske kinoteke, pa i predlog da budete izabrani za počasnu građanku Sarajeva. Kakav je Vaš odnos nakon svih nagrada i priznanja koje ste dobili, kakvog su kalibra sada odgovornosti koje te nagrade i priznanja nameću u ovim godinama?
To je nešto što zapravo dođe i prođe i ostane tako na polici u sobi i u trenucima kada se pitate “Šta sam ja to u životu radila” pa pogledate i onda se podsjetite da to postoji, da to što radite nije ostalo neprimijećeno. Generalno, nagrade su dobre zato što daju mali podsticaj, kao neka vrsta podrške. Ja sam tu podršku dobila kada sam bila početnik sa “Petrijinim vencem” i evo mislim da sada kao glumica starijih generacija volim kada mi kažu “Tvoja karijera je bila dobra”.
Kako sagledavate svoj put od trenutka kada ste upisali Akademiju, pa kao entuzijastična djevojka, kroz put mnogih uspjeha koji su se ređali, koje bi bile važnene tačke, prelomni trenuci iz Vaše biografije?
To što jesam ja sam znala i prije “Petrijinog vijenca” i stvarno sam pokušavala bezuspješno da se upišem na Akademiju koja je tada u to vrijeme bila jedini način da se bavite glumom. I tada i sada se pitam šta bih radila u žiovotu da me nijesu primili, jer nijesu htjeli da me prime... Onda sam shvatila da bih se ipak bavila glumom, našla bih načina. Možda to ne bi bilo u Beogradu, možda bih otišla u neku provinciju i prošla na nekoj audiciji u nekom pozorištu i bavila se time. Za mene je samo bavljenje ovim poslom zapravo čini razlog i suštinu mog života. Ja nijesam pravila karijeru, meni se karijera dogodila. Ja sam živjela ovo što radim. I dan danas mene to što se pojavim na sceni čini živom i vitalnom.
Da li biste najavili i neki novi projekat koji imate u planu, ili neki koji priželjkujete?
Ja sada spremam novi film, trebalo bi da snimam u septembru. Radim na tome da pronađem producente, radim na razvijanju scenarija, a uporedo pišem i još jedan scenario. Vidjećemo kako će to da se razvija. Voljela bih do kraja svog života da se oprobam i u tom autorskom pristupu, da se malo tako bavim filmom, ne samo kao glumica, već i kao scenarista i reditelj. Mada, trenutno je u fokusu crnogorska premijera “Balave”.
Dopao mi se film “Roma”: Volim sve u čemu je fokus na sadržini
Šta preokupira Vašu pažnju kao gledaoca u svjetskoj ili evropskoj kinematografiji. Negdje sam pročitala da uživate u britanskim serijama... Šta pratite, šta gledate danas i šta cijenite u svijetu, Evropi ili pak kod nas?
Ja volim sve filmove i pozorište u kome zapravo forma ili ono što je vizuelno nije primaran cilj, već kada je sadržaj zapravo predstavljen kroz nekakvu neobičnu formu. U tom smislu volim reditelje i uopšte pisce koji posjeduju tu gotovo neku umjetnost, ne znam kako drugačije da nazovem. Recimo, Pikaso, ili uopšte kubizam je iznenadio publiku sa određenim formama, određenim načinom na koji su predstavljali ljudsko tijelo, oblike... Radili su to na jedan totalno drugačiji način. Mislim da se i u teatru i na filmu dešavaju takvi pomaci, da neki sadržaji mogu biti vrlo bitni, emotivni i slično. Pronalaze se novi načini snimanja, montaže i oni podržavaju i pojačavaju emociju koju glumac donosi u kadar. To je spoj koji osjećate, koji vidite. Recimo, jedan od posljednjih filmova koje sam gledala i koji posjeduju tu vrstu autentičnosti je Kuaronov film “Roma” i nije ni čudo da je izazvao toliko pažnje i da je već dobio toliko nagrada, a tek je i nominovan za toliko njih.
Oskar je američka nagrada, pa samim tim ima reklamu
Već ste spomenuli Romu... Smatrate li da je Oskar kao nagrada sačuvao svoj kredibilitet i da li te nominacije i priznanje stvarno imaju neku težinu danas ili je malo diskutabilno?
Za tog Oskara glasaju neki ljudi, a ljudi su uvijek ljudi. Kada pogledate kroz istoriju ko je sve dobio Oskara a ko sve nije, često se vide i neke nepravde... Velika grupa ljudi, kao što je to grupa članova Američke filmske akademije, nekada često po inerciji glasaju za nešto što je u trendu. Nekada i oni omanu, to se dešava. Ništa nije garancija ničega, kao i u životu. Nekada stvarno mislite da ste odabrali pravu osobu i za prijatelja i za supruga, ili pravi posao i srećni ste ali onda vidite, sa godinama, da nešto tu zapravo i ne štima pa morate da se korigujete. I to je sve ljudski.
Dalje, što se tiče Oskara... Oskar je zapravo američka nagrada, a pošto je to Amerika oni imaju tu svoju reklamu, pa je i najveći broj popularnih filmova uvijek dolazio iz Holivuda, i naravno da je ta nagrada postala jedna od najpopularnijih na svijetu. Ali to je nagrada koja gleda na Ameriku i na to kako Amerikanci doživljavalju filmsku produkciju, ono što se dogodilo u prethodnoj godini i samo ono što oni smatraju da je za njih značajno. Oni uopšte gledaju ono što je za njih dobro. Svaka država ovdje na Balkanu se još više usitnila i mi ne podnosimo jedni druge, a moramo da živimo tako blizu. Mi stalno gledamo šta rade komšije, šta rade političari, od toga gori i Srbija i Balkan... Amerikance nije briga šta rade Francuzi. A mislim i da se njihov običan građanin ni Oskarom ne bavi. Objektivno govoreći, Oskar je lokalna nagrada za američki kontinent, a mi smo ti koji uvijek moraju znati sve šta se gdje dešava, dok oni o nama ne znaju ništa.
Angažovanost me više ne zanima, osim na filmu ili sceni
Pomenuli ste i neke neumjetničke faktore koji utiču na umjetnost, filmove, finansiranje predstava, projekata... Društveni angažman umjetnika, odnosno (u) umjetnosti je veoma bitan. Vi ste uvijek bili angažovani, a nedavno ste i najavljivali učešće na protestima, pa se to nekako izjalovilo... Nakon filma “Grbavica” ste bili etiketirani i kao “izdajnik”, odnosno izdajnica, pa me zanima postoji li granica između pokretanja i analiziranja tema u okviru umjetnosti i istog toga van umjetnosti, svojim angažovanjem?
Ja već jako dugo nijesam u tom smislu vidljiva. Mene ta angažovanost više ne zanima. Ja se time više ne bavim. Zato što je to za mene bio jedan period u kom sam imala vremena i bila sam prinuđena time da se bavim. Ja se sada bavim isključivo svojim stvaralaštvom. Ono je društveno angažovano. Ono što ja radim na sceni i filmovi na kojima radim posjeduju sve što ja želim da kažem kada je svijet oko mene u pitanju. Bilo da radim u predstavama kojima sam sama autor ili da radim na predstavama koje imaju svog reditelja a ja sam “samo” glumica. To je teritorija u kojoj izražavam sebe, svoju ličnost koja ni u kom slučaju nije podijeljena na to da sam ja sa jedne strane umjetnik, a sa druge strane društveno angažovana osoba. Za mene to je jedna osoba. Ja sam jedna osoba. Zaokružena. Ja to radim u okviru onoga čime se bavim s tim što ja zaista mislim da je svaka predstava na kojoj radim društveno angažovana. Ona nije politički angažovana, mada nekih puta ono što radim ima veze i sa politikom, ali za mene politika više nije uopšte inspirativna tema da bih se ja njome bavila u mom stvaralaštvu. Društvo, ljudi, pojave, istorija i vrijeme koje prolazi je nešto što je moja tema do kraja života. Ja nikada neću raditi teme koje apsolutno nemaju veze sa tim ko sam ja i gdje živim. To je moja društvena angažovanost.
Bonus video:
