U pjesmi, “U kazalištu” Miroslav Krleža veli “Riječima ko na oštrici noža/ lebde ukleti glumci kao čarobnajci.” Bio sam u škvadri “Gospoda Glembajevi” više od dva mjeseca i uvjerio se u tačnost Krležinih stihova. U posvećenost i dar tima. Ovaj brod ludaka vodio je kroz scilu i haribdu Danilo Marunović. U tutnju muzičke kavalkade, u ritmu truda i čuda. Bilo je na probama leda i plama ali to je jačalo hor zavjerenika. Tercirali su Marunoviću Valentin Svetozarev (scenograf), Danilo Malović (svijetlo), Vanja Ciraj Džudža (kostimograf), Tamara Vujošević-Mandić (scenski pokret i dobri duh predstave), Bojana Mijović (dramaturg). Lebdjela je likovna magija na sceni, preciznost u pokretu i kostimu. Talas i horizont. Koreografija kao iskrenost. Kostim vaja tijelo, a tijelo kostim. Na sceni - svedena raskoš. I detalji koji podsjećaju na Krležino doba. A u daljini, zvuci Leonard Koena i Grinvud.
U velikom opusu Miroslava Krleže nalazim najbolji komentar života obitelji Glembaj: “O prokletstvo krvi, ludila i ploti”. Leone Glembaj sam kao Hamlet. “U nervima mu glazba luduje i poju nervi kao napete strune.” “Od ranog djetinjstva grozio se porodičnog života, grozio od mržnje koja vrtloži u obitelji.”
Taj porodični inferalni pakao, obiteljski i društveni je kao kod Henrika Ibzena u drami “Divlja patka”. Ovaj savremeni pakao na tlu Jugoslavije nema nitko ili nema tko, među dramskim piscima da opiše. Niti u Jugoslaviji, niti u Crnoj Gori. Očekujem to od Bojane Mijović. Ova adaptacija, ovo tumačenje Krleže u CNP-u ima tu namjeru, taj cilj. A koliko smo uspjeli vidjećete 17-og decembra 2024. Energija predstave “Gospoda Glembajevi” počiva na stopalima, plećima i plućima Miša Obradovića. Od prve melanholično-filozofske scene sa sestrom Anđelikom, do posljednje scene ubistva barunice Kasteli.
Mišo Obradović igra dupli pas sa sestrom Anđelikom, dupli pas sa duhovnikom Zilbebrantom. Dupli pas na život i smrt sa starim Glembajem a u finalu predstave do posljednjeg daha sa barunicom Kasteli.
U ulozi Zilbebranta Stevan Vuković. Kakav raskoš dara mladog glumca. Raskoš kao svedenost. Kao olimpijski narcis. Scena između Leonea i Zilberbranta jedna je od najboljih etida koje sam vidio u pozorištu. Stevan Vuković biće za petnaest godina u Hrvatskom narodnom kazalištu Leone Glembaj.
Kakve su to partiture Miša Obradovića, od stanke, od tihosti, do furioznosti, od vapaja do urlika, od ljubavi do mržnje. Najkrhkiji ljudi su najhrabriji, pamti i plamti. Pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj. S pogledom oči gvozdenijeh kaže to Mišo Obradović u lice publici. To je moralni stav ove predstave. A ja bih rekao da podstakne na pobunu. Jamčim životom zavjerenika u ovoj predstavi…
Aktuelnost drame “Gospoda Glembajevi” je u svakoj replici, dijalogu, monologu, didaskaliji. Krležina dijagnoza savremene Evrope precizna je kao pješčanik: “Evropa je danas kuća samotna u kojoj zločin spi.” Tu dijagnozu na žestok način definiše Leone u izvedbi Miša Obradovića.
U ulozi starog Glembaja Svetozar Cvetković, bard jugoslovenskog teatra. Koliko valera, sinkopa Svetozara Cvetkovića kao Glembaja. Surovost, brutalnost, moć, mržnja, ljubav, alavost, lukavost. Sve te igre Cvetković je odigrao bez reza sa dobrim osjećanjem prostora, sa velikim sluhom za partnera. U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kobca. Taj surovi obračun završio je smrću Glembaja. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi Pijeta. Scenu Pijeta smislio je Danilo Marunović.
Krleža je mislio na Marlen Ditrih kad je pisao o barunici Kasteli. Treba odbraniti barunicu Kasteli na sceni. Leone i Barunica Kasteli sreli su se nakon sedamnaest godina. ‘’Ja nisam provela svoje djetinjstvo kao vi igrajući se Tisuću jedne noći na kirmanskom terzijskom sagu! Sa dvanaest godina ja sam ostala na ulici, Leone. Moj Glembajski brak bio je financijalna transakcija, ja to priznajem. Ja sam tu svoju Glembajevsku transakciju vrlo skupo platila! Krvavo!’’
Sve lirske, sve tragične, sve melanholične ljubavne, nesenzualne tonove odigrala je Kristina Obradović. Uspjela je da dočara nevinost bez zaštite. Odigrala je jednu jedinu ljubav svog života, ljubav prema studentu sa Kembridža, sa svim valerima melodrame u receptu velikog majstora Vernera Fasbindera. Posljednji susret u strasnom zagrljaju na pljusku u rano jutro Leonea i barunice Kasteli vrijedi cijeli jedan život. Uz veličanstvenu muziku Džonija Grinvuda.
Nema malih epizodnih uloga, pogotovo kod Miroslava Krleže. Una Lučić kao sestra Anđelika. Kako Lučić igra taj tihi eros, prijaju joj ludorije brata njenog mrtvog supruga. Uživa u sceni kao njegov slikarski model. Eros u trećem činu dovešće je do trona novoustoličenog vladara Glembaja. Scena koja otvara prvi čin, na proscenijumu sestre Anđelike i Leonea dok razgovaraju o suštinskim načelima života, razumu i osjećajnosti, jest antologijska. Vidim mladu Unu kao Euripidovu Elektru.
Sa koliko temperamenta, preciznosti i neodoljivog scenskog šarma Lazar Dragojević igra Pubu, juridističkog zastupnika obitelji Glembaj. Puba u protivizjavi pokazuje naličje pokvarenosti, licemjerstva, falsifikat istine našeg današnjeg crnogorskog društva. Vidim ga za neku godinu u ulozi Šekspirovog Puka.
Danilo Čelebić kao Fabrici. Ulazi na scenu sa toliko ceremonijalnog iskustva, i osvaja je. Zablista i scena i gledalište. Sa koliko ubjedljivosti govori o tradiciji, o poslovnom uspjehu Glembajevih. Sa koliko vatre u očima se suprotstavi Leoneu kad on povrijedi njegovu porodičnu čast. I kakav stav, kakva relativizacija smrti iznad počivšeg Glembaja u trećem činu. Vidim Čelebića za neku od sledećih sezona kao Prospera u Šekspirovoj Buri.
Nikola Perišić kao doktor Altman, tihi mudri konsiljere starog Glembaja. Kakav je odigrao spektar smrti, kakve definicije smrti, sve to odigra sa neosjetnim prelazima i neodoljivim scenskim šarmom. Vidim Šeku kao veličanstvenog Šajloka.
Kristina Mrkić kao Anita otvara i zatvara ovu Krležinu dramu gotovo spektakularno, a kako - vidjećete na premijeri.
Predrag Pavićević kao Franc svojim hodom i košarkaškom visinom dominira scenom. Očekujem horog u poslednjoj sekundi predstave.
Veliki doprinos ovoj predstavi dala je lektorka Dubravka Vukotić, izvrsna glumica.
Gorica Šuškavčević nije samo suflerka. Ona ima najbolji sluh za ritam predstave. Ali ništa bez sveprisutnog rekvizitera Vlada Martinovića. I Nela Otašević, koja drži ekipu na okupu i u vojničkoj disciplini.
Krleža je od rođenja znak uzvika. Znak pobune. Pa pobuni mu se. Svaki dan u Crnoj Gori mora biti 13. jul. Sloboda se svaki dan osvaja.
Pa nazdravimo kao što bi Šajlok nazdravio za premijeru 17. decembra. Živjeli.
Bonus video:
