Prošli su izbori. Nedelju dana kasnije, godinama smo daleko od njihovog suštinskog značenja. Kiša koja je u međuvremenu padala sprala je izborne plakate, a zaborav će se pobrinuti za sva politička obećanja koja su nam data uoči izbora. Još malo vremena da prođe, pa se nećemo više sjećati ni ovih terorista koji su nam za malo zarobili premijera. Dakle, reklo bi se, vraćamo se u kolotečinu svakodnevnog života. Pare koje smo dobili u zamjenu za naše lične karte, potrošili smo, a ti dragi Romi koji su bili važni u izbornom danu, opet će da sakupljaju željezo i prositi na ulicama. Naši šefovi na poslu, kojima je bilo važno naše mišljenje za koga mi glasamo i koji su nas srdačno pozdravljali tih predizbornih dana, danas nas i ne vide više. Ne sjećaju se prijetnji izrečenih uoči izbora. Opet su profesionalci posvećeni euro integracijama. Reklo bi se, ništa neuobičajeno.
Osnove moderne demokratije, koju baštini zapadna civilizacija, postavili su još stari Rimljani. Osnova njihove demokratije se ogleda u maksimi: “hljeba i igara“ za običnu sirotinju. Napunili bi koloseume sirotinjom, doveli gladijatore pred njih i demokratija može da počne. Gledaoci su, osim zabave u krvavoj borbi, mogli da izvuku najmanje dvije pouke. Prva je ta da njima, to jest rimskoj sirotinji, nije najgore i da su srećni zbog toga. Druga pouka je još važnija- stvarao bi se privid da i oni o nečemu odlučuju. Naime od njihove reakcije na kraju borbe zavisio bi život boraca u areni. To je onaj čuveni imperatorov palac gore ili dolje. Imperatoru je bilo sasvim svejedno, ali se na taj način stvarao privid odlučivanja širokih masa. Uz po neku vreću brašna koje su dijeljene i javne gozbe priređivane za sirotinju, imali su ugodnu i dugovječnu vladavinu.
Upravo u taj palac našeg premijera gledam ovih dana. Nedelju dana kasnije, a godinama daleko od zdravog razuma, prepoznajem rimsku demokratiju. Hljeba smo dobili u vidu socijale, privremenih zapošljavanja na mjesec dva u državnim firmama. Za naš glas (ličnu kartu) kupovana su nam drva , opraštani dugovi za vodu i struju. Imali smo i gladijatore u liku stranih i domaćih gladijatora. Samo još, nedelju dana kasnije, da premijer podigne ili spusti palac. Prodaće se Buljarica, namjestiće se sinovima, rodbini i prijateljima novi unosni poslovi, ali mi ćemo biti zadovoljni jer smo odbranili državu od četnika i Rusa. Godinama daleko od zdravog razuma.
Ja sam opozicioni glasač. Za njih glasam jer nemam za koga drugog. Vjerujem u riječi američkog politikologa Henrija Toroa: „Svaka vlast kvari ljude, apsolutna i dugovječna vlast kvari apsolutno i nepopravljivo.“ Iz tog razloga glasam za opoziciju, jer bih već sjutradan protestvovao i protiv njih. I protiv nekih drugih, iznova i iznova bih mijenjao vlast. Sve dotle dok obični građani ne zaborave ko im je premijer i dok ne zaborave na partizane i četnike i ostale priče za malu djecu koje nam servira ova nesmjenjiva vlast. Imam san da živim u normalnoj državi, gdje ljudi na izborima glasaju za svoj sopstveni interes. Da biraju vlast koja će vratiti osmijeh na lica građana i red u zakone ove države.
I na kraju, malo filozofije moga druga mesara. Mesar je avanzovao u analitčara vojne i teorije zavjere. Moj drug mesar kaže da je ponosan jer smo odbranili Mila, ne pušta njega narod. Svi iz okruženja su ljubomorni na njega i na nas što ga imamo. Naročito Rusi. Zbog toga nam i šalju ove teroriste prerušene u babe i djedove. Još mi je u povjerenju rekao da je ova vrsta prerušenih terorista opasnija. Čak Norisa i Ramba odmah prepoznaš, ali majkoviću ajd posumnjaj na molera ili krojača pa još u godinama kad je. Srećom, kaže mesar, imamo ovakvog specijalnog tužioca. I Mila!
Bonus video:
