Do pred sami kraj ljeta, činilo se da će Zagovornik i na predstojećim izborima oduvati konkurenciju. Konkurenciju, koja, generalizujući, ne valja ni boba, što bi rekli Cetinjani.
Međutim, kako se bliže izbori, sve se više čini, da je partija Zagovornika NATO-a sama sebe porazila do sad učinjenim, a da je zlosretna opozicija imala više sreće no pameti. Valjda svjestan toga, Zagovornik po ko zna koji put izmješta težište borbe na svoj teren, đe je do sada bio neprikosnoveni igrač- ugrožena država, a on jedini mesija. Stekao je dobru kondiciju na tome terenu, poznaje ga kao svoj dlan: od SFRJ, preko SRJ, pa SCG do ovoga maloga, ali slatkoga MNE. Primaju li se opet jado-birači: bojati se, ali i nadati se da nije tako!
Kao što je već konstatovano, crnogorska opoziciona elita je tragikomična. I da bi se dokučila ta činjenica, ne treba biti mag analitike. No, isto tako, nepobitna je činjenica da kakva god bila ta mrčna opozija, mi ne znamo na koji bi se način ona ophodila prema našem malom Montenegru kao vlast. Možemo samo da nagađamo kome bi ga rasprodavala, ko bi ga najviše pljačkao, ko bi bio najveći nesoj da je ministar, ko najveće đubre i hulja kao direktor neke od državnih ustanova, ko bi šklapao pare poput Mistera i Lejdi Źage... Ali, to ne možemo sa sigurnošću da utvrdimo, iz prostoga razloga što ljudi koji čine našu opoziciju, nikada nijesu imali prilike zajahati.
Tako nametnut i usađen strah u domenu proricanja medijuma, poput Pink minut-dva ili Informera, bi u nekom normalnom okruženju bio tretiran kao blebetanje za popunjavanje prazne programske šeme ili trošenje recikliranoga toalet papira. No, mi smo Crna Gora, a ovđe se ne razmišlja, i zato ćemo 16. naveče, najvjerovatnije biti na klackalici. Pa, ko prevagne!
Ta vrsta misticizma, koja je jako iritantna, a zaslužuje mali osvrt, rješava se prostom usporedbom predstavnika družine Zagovornika, njihovih kućnih ljubimaca iz satelitskih partijica, i ostatka svijeta u Montenegru. Kako god postavili komparaciju, koji god metod upotrijebili, nikako se ne može doći do rezultata da su opozicionari gori od pozicionara. Što je glavna pretpostavka sijača straha i onih koji sopstveni kukavičluk pravdaju na taj način. Istina, u prilog im ide to što je teško prikazati na osnovu fakata da opozicionari jesu bolji, ali to nije toliko nemoguće kao u slučaju prethodne tvrdnje. Što bi simplifikovano značilo - gore nam ne može biti!
Posmatrano personalno: profesionalni, intelektualni, moralni, estetski kapaciteti i dometi bilo koga iz ekipe oko Zagovornika, u odnosu sa najgorim dijelom trenutne crnogorske opozicije - prosto nije moguće tako postaviti formulu, po kojoj su prvi bolji od drugih. (Bez dileme, najgori dio crnogorske opozicije je politički šizofreno-nacionalistički kružok koji predvodi dvojac: četnički Vojvoda Mandić - Milan Džojs Knežević). Uz to, nije sva opozicija poput pomenutih, naprotiv. Ali kad smo već kod najgorih, onda redom i to od glave: Vojvoda vs. Zagovornik?
Titula mu jeste sramotna, još je sramotnije to što je se nikad nije odrekao, no je sa ponosom nosi dok gladuje umjesto drugih, ili dok papa kad tuku one koje je on postavio u prvi red da ga brane... Odvratno! Ali nikad do sada nije rođenome bratu dao 10 miliona eura novca svih nas, zbog pregrdne zgradurine, ili sestri 7, pa da svi ostanemo bez državnoga Telekoma. Nije kumovima, drugovima izdijelio državna preduzeća, čije su oni usluge monopolizovali i sad nas deru! A sve to što on nije, Zagovornik je ima godina uradio. I ono što je najvažnije: četnički vojvoda ne može biti toliko opasan po državu sa 14, ili 18% ukupne zakonodavne/izvršne vlasti, kao Zagovornik sa 90%, koliko ima sad. Tako da nam, u ovome trenutku, četnički vojvoda nije kriv što nemamo u novčanicima ništa poslije 5. u mjesecu, osim u teorijskoj ravni: zašto je toliko proklet, pa je četnički vojvoda .
Na isti ovakav način možemo posmatrati sve članove obije ekipe. Lakše je, naravno, u korist opozicije, kad Zagovornikove najbiliže saradnike upoređujemo sa “normalnijim” dijelom njihove konkurencije. S tim što se kriminalni šef i lopov (po sopstvenom priznanju) iz Budve, do skora najbliži Zagovornikov saradnik i prijatelj, stvarno nema sa kim uporediti. Čak bi ga bilo neukusno porediti i sa ratnim huškačem Emilom Labudovićem.
Isto tako ni ministar betonizacije i zakupac parkinga po budvanskoj rivijeri, niti mason Jelić, ne mogu i ne smiju biti upoređivani sa npr. Aleksom Bečićem, kojemu je jedina mana što nosi isto odijelo i kravatu, koja će ga ugušti koliko je steže.
Ili ponovo biti tako vulgaran, pa uporediti univerzitetskoga profesora sa nepismenim gradonačelnikom ili g-dinom Obradom Mišom Stanišićem, koliko god profesor filozofirao. Potpuno bez smisla i ukusa. Kao i usporedba u bilo kojem smislu potpredsjednika vlade P. I. ili mr Simovića sa npr. Rakčevićem, bez obzira na njegov politički kukavičluk.
Isto bi bilo npr. i sa Markovićem i Milićem. Jer ne postoji bjelički, no mojkovački klan.
I tako u nedogled, do partijica i satelita: Pajović ili Krivokapić. (Kakav li je samo Pajović, kad je Krivokapić bez dileme izbor pri ovakvoj postavci?!)
Summa summarum: ko god prevagnuo 16. - tačno smo tako i zaslužili! Ali je sve kristalno jasno i čisto: ili se sigurnim korakom brani država dok je pljačkAU, ili se od muke na biralište 16. ide sa presmiješnom kravatom, još smješnijim ključem, ili otrcanim i iznošenim srbijanskim ili crnogorskim zastavama.
P.S. Da li postoji opcija, da se Zagovornik jaše uz brdo?
Autor je pri vrhu mladih DPS-a Zagarča
Bonus video:
