Nečija poruka koja ovih dana stiže iz Pljevalja, gdje je sa zidova gradskih kuća poručeno da muslimani smrde, kao da vraća ovo, jedva prohodalo, društvo u vrijeme rata i građanskih sukoba kada je svaki furiozni kvazi-lider, na isti ili sličan način, doprinosio da zajednička tragedija bude veća. To je, međutim, bilo i vrijeme onih predizbornih kampanja u kojima je, prema sve češćim kazivanjima, vladajuća pamet oblačila svoje aktiviste u razobručene nacionaliste druge strane, koji bi, potom, posjećivali uplašene porodice nudeći im da, za glas na izborima, dobiju četvorogodišnju zaštitu; isti su ovo znali skoro i da potvrde kada u privatnim razgovorima otvore dušu, i to ne zbog griže savjesti, već hvale radi, a na račun svoje političke domišljatosti.
U svakom slučaju, grafit bizarno bespredmetne sadržine, prožet nepismenošću autora, predstavlja jedinu (pa)rolu u kojoj su, danas u Crnoj Gori, nesmotreno pomirene ćirilica i latinica, i to je više nego znakovito. Ispisano svakako nije autorsko djelo, ali tu njegovoj bezvrijednosti nije kraj. Riječ je, naime, o tome da je u pitanju krivično djelo, i to ne bilo koje - nego radnja kojom se vrijeđa čast i i ugled i izaziva nacionalna i vjerska mržnja. To je ista ona mržnja zbog koje je samo dvije decenije unazad stradalo stotine hiljada ljudi, a čije posledice patimo i danas. Otkrivanje i kažnjavanje učinioca ovog djela važno je za postizanje, šire preventivnog, ali i dejstva satisfakcije za građane islamske vjeroispovjesti, a onda i za sve ostale.
Prije desetak godina, na zidu kuće u kojoj sam i ja odrastao, takođe na sjeveru Crne Gore, osvanula je nešto poetičnija, ali skončavajuće neprijatnija poruka: „Srbe na vrbe!“. Zanemario sam taj događaj, valjda zbog toga što je preovladao osjećaj tuge, a ne bijesa ili straha. Da isto bude adaktirano, pomoglo je oborivo pretpostavljanje da su plagijatori genocidom proslavljenog stiha, ako i komšije, ipak nedužna djeca nekih nesrećnih roditelja. Meni, pak, i narodu kojem pripadam, veću štetu od uvreda nanose podvale. Poruka mržnje, da bude jasno, predstavlja podvalu svima bez obzira na to ko je čini. Nezavisno, dakle, od toga da li neko ostatku zagađuje život u štetnosti svoje dokolice ili na taj način zarađuje dnevnicu. Taj neko, ako već nije musliman, ne može, međutim, biti, ni Srbin ni pravoslavac... On je ništa; niko. Može postati, ali je još uvijek nije. Vjerska pripadnost, nacionalizam i svaki drugi kolektivizam je, etički, logički i prakseološki, održiv samo onda kada njegovi protagonisti streme dobrima i vrijednostima koje su spremni da drugima odnosno drugačijima priznaju i da ih sa njima dijele. Stanovište koje nije univerzalno, nije stanovište uopšte.
Očevidna degutantnost i suvislost poruke iz Pljevalja ne izvinjava niti otklanja njene posledice. Ne bi pomogli ni napori svih, iskustvom ličnih odnosa bogatih pojedinaca, koji bi induktivnim silogiziranjem, a u ime svih pravoslavaca, demantovali nepismenog podvodača, i istakli da muslimani, zapravo, veoma prijatno mirišu. Ovdje je, praktično, u pitanju javni govor i preneseno, ali jednako pogrešno značenje. Nagrađivani autor, Dejvid Livingston, naziva ovakve poruke aktom dehumanizacije i depersonalizacije objekta mržnje, čime se, namjerno ili nehotično, „opravdava“ pozicija budućeg, uglavnom neizbježnog, tretiranja tako obilježenih pojedinaca i grupa kao manje vrijednih (D. Livngstone, Less than human - Why we demean, enslave, and exterminate others). To je, naravno, posljednji korak pred diskriminaciju, opresiju i, povratno, istorodnu reakciju. Što je najvažnije, niska ove uzročnosti se nikada ne može u potpunosti izbjeći, čak i ako je poruka mržnje odaslata samo u predizborno-manipulatorske svrhe ili kao akt neadekvatnog tretmana nečijeg psihosomatskog stanja.
Kolektivistička osjećanja, utiske i reakcije možete p(r)obuditi gotovo uvijek i jednostavno, ali ih, kao i njihove posljedice, ne možete zaustaviti lako i kada vi to želite. Dov Ronen, profesor sa Harvarda koji je u mladosti preživio holokaust, objašnjava da svaki pojedinac posjeduje tek konkretna svojstva i obilježja, dok međuvjerske i druge sukobe uvijek proizvodi tzv. aktiviran identitet (D. Ronen, Scientific mapmaking through exploration of the mechanism of conflict). Slučaj o kojem je, nažalost, u Crnoj Gori opet riječ, predstavlja tipično aktiviranje krajnje negativne identifikacije pojedinaca i grupa. Pozitivna identifikacija bi, na primjer, predstavljala poziv da se bude pripadnik neke grupe zbog imponujućih obilježja iste. Takva identifikacija može biti, shodno brojnim ličnim nazorima, irelevantna ili pogrešna, ali je rijetko štetna i nikada nije uvređujuća. Uz to, njeni efekti su, po prirodi stvari, ograničeni. S druge strane, negativna identifikacija je znatno učinkovitija, jer se zasniva na potenciranju razlika, što predstavlja pogodan teren da se, iz neznanja i loših namjera, sklizne u govor mržnje, a odatle u nepoznato. To je granica gdje nacionalizam i rodoljublje prelaze u šovinizam i rasizam. U takvim situacijama, plahovite i površne emocije zatomljuju pamet i u mnogo razvijenijim i politički kulturnijim društvima nego što je naše.
Postupci, kakav je ovaj u Pljevljima, pothranjuju održavanje tzv. motivacije pomanjkanja, gdje se značaj odgovarajuće grupne pripadnosti uobrazi do potpune pasivizacije ličnog integriteta i prepuštanja inače bezličnoj grupi. Suprotno od toga, kako objašnjava Maslov, nezavisnu i ostvarenu ličnost krasi „tendencija osjećanja izvjesnog poštovanja prema svakom ljudskom biću samo zato što je ljudska jedinka.“ U Crnoj Gori je, više nego drugdje, potrebno graditi društvo samosvjesnih i autonomnih pojedinaca koji svoje aktivnosti i postupke upravljaju prema univerzalnim vrijednostima „doličnog karaktera“ (A. H. Maslow, Motivation and Personality). Važno je da učinilac ovog i svakog sličnog krivičnog djela bude otkriven i kažnjen, i to ne u cilju sticanja predizbornih ili drugih političkih poena ili neke etatističke pomodnosti, pa ni radi kažnjavanja kao takvog - već da bi se očuvali uslovi koji jedino garantuju da jedna zajednica to jest njene buduće generacije neće opet biti gurnute u konflikte i sukobe nesagledivih razmjera. Do tada, svaki pojedinac se, bez razlike, nalazi u stanju posebne građanske samopomoći, upućen na više tolerantnosti i brižljivo promatranje sopstvenih postupaka.
Bonus video:
