(Između ljubavi i argumenata)
Sve se svelo na zakon koji ne može da se sprovede. Navodno nije primjenjiv?! Bivši radnici KAP-a ne shvataju kako i zašto, niti ih interesuje. Za njih je zakon na njihovoj strani i traže da se poštuje. E kad se neko uhvati za nešto, a posebno za zakon, tu nema više (po)puštanja i odustajanja. I Vlada bi morala da računa na to. I ukalkuliše štetu koja će nastati u međuvremenu: do ispunjenja zahtjeva ili dok radnici shvate da im oni neće biti ispunjeni, pa odustanu. A to eventualno odustajanje neće biti skoro. Niti lako. Pitanje je samo da li, i ako dobiju na kraju traženi novac, sve to vrijedi: truda, zdravlja, živaca... Zato bi, ako već mora da isplati taj novac, Vlada trebalo to da učini što prije.
Ono što ex radnici nisu shvatili do sada je i to da ne mogu traženi novac dobiti na silu, kad oni hoće, vrijeđajući predstavnike vlasti i nasilno pokušavajući da uđu u Skupštinu, iako su znali da im to neće biti dozvoljeno. Kao da su smetnuli s uma da ovo nije Monte Karlo, čak ni Slovenija - ovo je Crna Gora. A zna se ko u Crnoj Gori odlučuje. Umjesto psovki i uvreda bolje da su vikali: Milo, care, vrati (daj) nam pare, ili Milo, genije, poštuj zakon, daj nam naše premije. Ovako, blokiranje saobraćajnica, vika, dreka... samo da im ne presjedne.
Interesantno je analizirati zašto su radnici pošto poto i na silu htjeli u Skupštinu. U redu, nametnuo im se vođa, ali to nije opravdanje. Naizgled, tamo ne bi našli rješenje za ono što traže. Čini se, pak, da su Skupštinu zamislili kao Tvrđavu, koju treba osvojiti, a ta zamišljena Tvrđava je vlast (tj. personifikacija vlasti). Predstavnici vlasti i oni koji je podržavaju su u Tvrđavi, a svi ostali vani. I sad ovi vani hoće da žive kao ovi unutra, ni manje ni više, i zato moraju da je osvoje. Prava Seljačka buna, moglo bi se zaključiti. Ipak, bojim se da su se upravo tu ex radnici zamjerili (i još ponešto na za....) ovima od kojih zavise, od kojih traže pare. Jer, krenuti na Tvrđavu je neoprostiv grijeh.
A da su ex radnici makar malo razmislili prije kretanja na tu Tvrđavu (iliti Skupštinu), sjetili bi se da se tvrđave osvajaju ogromnom vojskom (u prevodu glasačima) i višemjesečnom opsadom (u prevodu kampanjom). A za sve vrijeme ovima u Tvrđavi uskraćena je doprema vode i hrane i žive samo od zaliha, koje ne mogu da traju vječno. Tako se osvajaju tvrđave. E, tu je ona ključna razlika, jer ova naša, današnja Tvrđava ne trpi nikakve niti unutrašnje niti međunarodne sankcije, čak štaviše ima i međunarodnu podršku. I ne osvaja se tek tako spolja, već eventualno se transformiše, evoulira iznutra.
Interesantno je pomenuti da se njihove bivše kolege, sadašnji radnici KAP-a, živi ne čuju, evo neko vrijeme. A znali su i oni malo malo pa u štrajk, hoćemo ovo, hoćemo ono. Jedino se može zaključiti da im je sve potaman. Proizvode, primaju redovno plate, ali i redovno gomilaju gubitke, iz mjeseca u mjesec. Jedino što ne mogu na godišnji odmor, evo tri godine. KAP je u posljednjih deset godina (moguće i duže, ali nema nezavisnih izvještaja o poslovanju) samo jedne godine ostvario neto profit, 2006. I to zahvaljujući niskoj, subvencionisanoj cijeni struje. Mogao bi se i on personifikovati jednom tvrđavicom,opasanom žicom, sada navodno (i uslovno) nezavisnom, ali ipak u dilu i u prijateljstvu sa vrhovnom Tvrđavom, tj. vlašću. Koliko su privilegovani zaposleni u KAP-u najbolje se vidi iz toga što godinama primaju iznad prosječne plate i to nezarađene, gubitaške, iz nečije kese koja se odnekud puni.
A nije iz profita, od prodaje aluminijuma. Samo da i oni jednog dana ne postanu bivši, i krenu u deja vu, u ostvarenje nekih prava propisanih nekim zakonom.
Iz ovih primjera se može zaključiti da nikakve priče niti pisanija, a ni argumenti, neće presudno uticati niti pomoći ni vlasti ni opoziciji na predstojećim parlamentarnim izborima. Doći do promjena i ostvariti promjene zavisi od nečeg drugog. Sve što ponude javnosti i glasačima i jedni i drugi uglavnom je poznato, neće biti iznenađenja, a narod će čuti ono što voli da čuje. U izboru između ljubavi i argumenata, makar bili i čista ili živa istina, narod će uvijek izabrati ljubav. Nema veze što se u konkretnom slučaju interes i trenutna, jednokratna korist ili pomoć uoči izbora, naziva ljubavlju.
Autor je do kraja 2007. bio zaposlen u KAP-u na mjestu glavni analitičar za tržište aluminijuma
Bonus video:
