Za razliku od svog prvog mandata u Bijeloj kući, novoizabrani američki predsjednik Donald Tramp izgleda odlučan da održi mnoga od svojih predizbornih obećanja. Njegovi izbori u kabinetu (od Kremlju naklonjene Tulsi Gabard, kao direktorice Nacionalne obavještajne službe, do aktiviste protiv vakcinacije Roberta Kenedija mlađeg, kao sekretara za zdravstvo i socijalne službe) potvrđuju da Tramp namjerava da vodi kampanju spržene zemlje protiv američkih državnih institucija i tzv. "unutrašnjih neprijatelja". A njegov pobjednički govor sugeriše da je ozbiljan i u pogledu "zaustavljanja ratova", počev od onog u Ukrajini.
Tramp odavno govori da će rat u Ukrajini okončati u roku od 24 sata od preuzimanja dužnosti. Bilo je mnogo spekulacija o tome kakvo rješenje on ima na umu, ali svi scenariji imaju nešto zajedničko: rasparčavanje Ukrajine. Ako to mora biti cijena mira, vrijedi se podsjetiti mračne istorije teritorijalnih podjela.
Malo istorijskih događaja izaziva tako dugotrajno neprijateljstvo, još manje ih rezultira takvim nasiljem. Tri podjele Poljske krajem XVIII vijeka možda su najbliža evropska paralela Trampovim idejama o Ukrajini. Počev od 1772. godine, austrijska Habzburška monarhija, Kraljevina Pruska i Rusko carstvo postepeno su zauzimale i anektirale teritoriju ove zemlje, podijelivši među sobom poljske zemlje i izbrisavši sa mape svijeta nekadašnju najveću kopnenu državu u Evropi.
Takvo osvajanje izazvalo je neizbježan oružani otpor. Poljaci su tokom okupacije organizovali gerilske kampanje, uključujući velike ustanke 1831. i 1863. godine. Otpor se nastavio i u XX vijeku, kada je Jozef Pilsudski vodio kampanju za nezavisnost (prije Prvog svjetskog rata) ponekad pribjegavajući terorističkim napadima. Neprijateljstvo prema Rusiji traje i danas, a Kremlj mora da odgovara i za Staljinovu represiju nad poljskim narodom.
Francuska je, zauzvrat, decenijama gajila mržnju prema Njemačkoj zbog to ga što je kajzer Vilhelm I uključio teritorije Alzasa i Lorene u novo Njemačko carstvo nakon Francusko-pruskog rata 1870-71. Pomirenje između dvije zemlje počelo je tek 1950-ih, zahvaljujući nastanku Evropske zajednice za ugalj i čelik (prethodnice moderne Evropske unije) i NATO-a.
Britanska odluka da podijeli Irsku, zadržavajući najveći dio sjeverne pokrajine Alster u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva, izazvala je građanski rat između onih koji su bili spremni da ustupe Sjevernu Irsku (predvođeni Majklom Kolinsom) i onih koji su odbacili bilo kakav sporazum koji bi to omogućio. Ovaj žestoki mirovni rat trajao je samo dvije godine, ali njegovo nasljeđe je bila vladavina terora (katolici i protestanti) koja je okončana tek 1998. zahvaljujući Sporazumu na Veliki petak, uz posredovanje SAD.
Međutim, možda su najbrutalnije podjele zabilježene u Aziji u XX vijeku. Godine 1932. Japansko carstvo je odvojilo teritoriju Mandžurije od Republike Kine i tamo stvorilo marionetsku državu. Nemilosrdna 13-godišnja vladavina japanske Kvantunške armije (koja je uključivala porobljavanje miliona ljudi, izopačene medicinske eksperimente i masakr manjina) postala je nešto poput modela za nacističke akcije u istočnoj Evropi. Kineska ogorčenost zbog brutalne japanske okupacije toliko je duboko ukorijenjena da se kineski lideri i dan-danas pozivaju na to kako bi izazvali protivljenje politici modernog demokratskog Japana.
Kada je riječ o broju ljudi koji su direktno ubijeni zbog podjele teritorija, ništa se ne može porediti sa podjelom indijskog potkontinenta 1947, nakon odlaska Britanaca, na većinski hinduističku Indiju i većinski muslimanski Pakistan. Ta podjela je pokrenula jednu od najvećih migracija u svjetskoj istoriji (obuhvatila je oko 18 miliona ljudi): muslimani su krenuli u Pakistan (uključujući današnji Bangladeš), a Hindusi i Siki u Indiju. Sektaško nasilje, uključujući silovanja, spaljivanja i masakre, odvelo je u smrt oko 3,4 miliona ljudi.
U 77 godina od podjele britanske Indije, vodila su se četiri rata između Indije i Pakistana, a tokom posljednjeg (Kargilski rat 1999. godine) obje zemlje su već posjedovale nuklearno oružje. Ne nazire se nikakvo istorijsko zbližavanje poput onog između Francuske i Njemačke.
Podjela Vijetnama 1954. (na sjevernu zonu pod komunističkim Vijetminom i južnu zonu pod Republikom Vijetnam) bila je podjednako krvava, otpočevši dvadesetogodišnji rat koji je odnio živote tri miliona Vijetnamaca. (Zanimljivo je da Vijetnamci ne gaje ljutnju na Sjedinjene Države, koje su izgubile 58.000 vojnika prije povlačenja 1975. godine, zbog njihove uloge u vijetnamskoj nacionalnoj agoniji.)
Konačno, tu je i podjela Palestine 1947-1948, na nezavisnu jevrejsku i nezavisnu arapsku državu. Ova odluka Ujedinjenih nacija izazvala je decenije neprijateljstva, represije, terorizma i rata koji se nastavlja do danas. Dovoljno je samo pogledati ruševine u Pojasu Gaze da bismo vidjeli užasne posljedice ove podjele.
Dakle, šta može dati podjela Ukrajine? Ukrajinci su od februara 2022. pokazali hrabrost i dinamiku u svojoj borbi za teritorijalni integritet. A ovi kvaliteti će im nesumnjivo pomoći u obnovi zemlje. Ali imajući u vidu obim pretrpljenih ljudskih i ekonomskih gubitaka, biće im teško da se pomire sa idejom podjele. To će biti posebno teško izvodljivo zbog činjenice da ruski predsjednik Vladimir Putin ne krije uvjerenje da Ukrajina nije samo "susjedna zemlja". Po njegovom mišljenju, "modernu Ukrajinu je u potpunosti stvorila Rusija" i stoga bi trebalo da postoji samo pod ruskim kišobranom.
Ukrajinci razumiju da u budućim mirovnim pregovorima, njihova najbolja šansa da spriječe dalje rusko miješanje dolazi od neraskidivih međunarodnih bezbjednosnih garancija, ako ne i neposrednog članstva u NATO-u. Trampu se očigledno ne sviđaju trenutne bezbjednosne obaveze, ali izostanak takvih garancija od strane SAD mogao bi da bude štetan i za Rusiju.
Putin je došao na vlast tokom razornog rata i dugog ustanka u ruskoj republici Čečeniji; dio toga su bili teroristički napadi čečenskih separatista u Moskvi i drugim ruskim gradovima. Ukrajinci su još 2022. obećali da će organizovati gerilski rat protiv Rusije. U odsustvu drugih opcija, ovaj će se rizik samo povećavati. Tramp treba da ubijedi Kremlj da su potrebni fer pregovori. U suprotnom, terorizam tipičan za periode nakon podjele teritorija mogao bi da dođe u Rusiju, i to možda čak i u većim razmjerama nego što su Čečeni ikada mogli da zamisle.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2024. (Prevod: N. R.)
Bonus video:
