Nacionalna ekonomija stagnira i to je neumitna činjenica. Stope rasta BDP-a u posljednjih nekoliko godina pokazuju neznatan rast i kreću se u prosjeku od 2,5 do 3,5% . Međutim, u prva tri mjeseca ove godine zabilježen je drastičan pad i ista je iznosila svega 1,1% i bila je najmanja u regionu. Kako će biti kretanje do kraja godine pokazaće zvanična statistika.
Ono što je najgore jeste činjenica da su upravo projektovane stope rasta BDP-a između 4 i 5% predstavljale osnovu za servisiranje obaveza po osnovu porasta javnog duga. A kada je javni dug u pitanju, isti je na kraju prošle godine iznosio 2,418 milijardi eura, ili 67,28% BDP. Procjenjuje se da će javni dug na kraju ove godine iznositi 70,56% BDP, na kraju 2017, 76,01%, u 2018. 80% a u 2019. 78.34%. Najznačajniji razlog rasta javnog duga je finansiranje izgradnje auto-puta Podgorica-Mateševo. Svi najvažniji bilansi nacionalne ekonomije su dosta problematični. Sa ostvarivanim izvozom, nažalost, ne uspijevamo da pokrijemo ni petinu uvoza, a uvozi se nekontrolisano, rekao bih sve i svašta. Pročitah npr. da je svih 7 fabrika vode zatvoreno, da je uvoz vode premašio 20 miliona eura. A po resursima pitke vode CG je među prvima u Evropi!
Podaci o ostvarivanom trgovinskom bilansu na najbolji mogući način govore o veoma niskom nivou konkurentnosti CG privrede. Ne vidim da se nešto bitnije radi na tom planu iako je u skoro svim agendama na prvom mjestu povećanje konkurentnosti. Deficit budžeta raste iz dana u dan i to je istina. Razlozi su višestruki. Prvo i osnovno slabašna ekonomija, koja je, po mom mišljenju, još u fazi recesije. Bez obzira na to što se pojedini zvaničnici hvale da smo lideri u regionu. Mislim da je loše planiranje, ja bih rekao naopako planiranje budžeta, na drugom mjestu, a onda razni nekontrolisani troškovni udari na trećem. Ovdje se radi o nedovoljno kompetentnom donošenju odluka bez prethodno izvršenih analiza fiskalnog kapaciteta. Ishitreno su se donosile odluke o povećanju plata, davanju problematičnih garancija, kao i isplatama zaostalih plata i otpremnina i to više puta bez ikakvog osnova. I niko da se zapita odakle sve to isfinansirati.
Deficit Fonda PIO je posebna priča. Već se približavamo odnosu da na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner i taj se odnos sve više pogoršava. Gašenjem preduzeća usljed stečajeva i na drugi način, broj penzionera iz dana u dan raste. I umjesto da se radi na revitalizaciji ekonomije, najlakše je ljude poslati u penziju. I tu smo majstori - prvo donesemo zakon pa ih šaljemo u penziju, iako mnogi od njh mogu raditi još najmanje po desetak godina. Ako se nastavi ovakva praksa, u skoroj budućnosti možemo očekivati deficit između 40 i 50%. Likvidnost nacionalne ekonomije je na veoma niskom nivou. Najbolji pokazatelji su: veliki broj blokiranih preduzeća i pokrenutih stečajeva. Svako svakom duguje, a svi najviše duguju državi. Odgovorno tvrdim da 90% CG kompanija svoj interni rentabilitet temelje na državi, prosto otimaju od nje na razne načine. Zna se kako, da to ne elaboriram.
Dakle država, odnosno njena ekonomija, iz dana u dan sve više slabi, a slabe i kompanije iako se „šlepaju“ uz nju, a trebalo bi da bude obrnuto. Zaista čudno. Prema podacima Poreske uprave ukupan dug za poreze i doprinose iznosi CCA 750 miliona eura, od čega je oko 240 miliona naplativo. Dakle, više od 500 miliona je nenaplativo. Nenaplativi dug se uglavnom odnosi na likvidirana preduzeća, kao i ona u stečaju. Odgovorno tvrdim da preduzeća u stečaju duguju daleko više u odnosu na prijavljenja potraživanja kod Privrednog suda. Zato smatram da je nenaplativi dug daleko veći. Mišljenja sam da su u poslednjih 10 godina u lancu zatajili svi - počev od tržišne, poreske, carinske i svih drugih inspekcija, zaključno sa Privrednim sudom, u kom se kroz pokrenute stečajeve „ispostavljaju“ svi računi. Smatram da je loša organizacija i neadekvatna kadrovska i stručna osposobljenost inspekcijskih službi ključni faktor. Spremni smo da formiramo razne uporedne institucije po nalogu EU, a škrtarimo kod najvažnijih institucija sistema - poreske administracije. U tom pogledu ne idu nam u prilog ni mnoga rješenja kod nekih sistemskih zakona pa ih treba dorađivati. Dakle, stanje ukupne ekonomije, a time i stanje javnih finansija je alarmantno.
Neki dan ministar finansija saopšti podatak da će se Crna Gora u narednih pet godina zadužiti još dvije milijarde eura. Ovo je posledica vrlo loše ekonomske politike. Moram priznati da je ministar malo prenaglio. Moje analize pokazuju da će se Crna Gora u tom periodu zadužiti CCA 1,5 milijardi eura i da će na kraju 2020. javni dug iznositi blizu 4 milijarde eura. Ako pretpostavimo da će BDP u tom istom periodu rasti po prosječnoj stopi od 2,5 do 3,5%, dolazi se do podatka da će se javni dug do 2020. približiti BDP-u i da će iznositi između 95 i 100% BDP. I to je istina i zašto to ne reći. Konstatujem da je vođena loša ekonomska politika i da za to neko treba da odgovara. A ko? Najbolje će ocijeniti narod.
Zbog svega toga bivši ministar finansija je predložio Plan sanacije. Čitajući Plan došao sam do zaključka da je to neminovnost, praktično jedina mogućnost da se izbjegne bankrot. U cjelini se slažem sa Planom uz izvjesne finese i modalitete. Znači predstoji stezanje kaiša da bi se izbjegao grčki scenario. Svjestan sam da smanjenje javne potrošnje generiše smanjenje tražnje, a sve skupa vodi usporavanju privrednih aktivnosti. Osim toga, svjestan sam da je za sanaciju postojećeg stanja najbolji model intenziviranje privrednih aktivnosti, što preporučuju mnogi analitičari. A svjestan sam i činjenie da intenzivnije privredne aktivnosti donose efekte na rok od 5 - 10 godina. Drugim riječima, sve da danas CG ima na raspolaganju 3 - 5 milijardi stranih investicija, oni bi dali rezulate najranije u periodu od 5- 7 godina, a do tada treba izbjeći bankrot. Zato treba prihvatiti Plan sanacije. A kad je riječ o ministrovom Planu sanacije, mislim sljedeće: 1. Kod smanjenja plata, prvo treba sadašnji nivo vratiti na nivo od prije donošenja Zakona o platama iz ove godine, tako da prethodni nivo bude osnova smanjenja, jer povećanje plata nije imalo realno pokriće. 2. Kod smanjenja penzija većih od 500 eura umjesto prosječne stope od 9% treba primijeniti progresivnu stopu od 5 - 10%. Kod administrativnih penzija treba primijeniti stopu smanjenja od 15 do 20%. 3. Smanjiti nadoknade majkama sa troje i više djece. Ne poznajem nijedan do danas zakon sa toliko diskriminacije kao i sa toliko elemenata opozicionog populizma. Najvažniji benefit ovakve odluke biće vraćanje većeg broja majki u radni proces kao i obogaćenje tržišta rada ženskom radnom snagom. 4. Protiv sam povećanja dažbina PDV, a zna se dobro i zbog čega. Smatram da je odluka o smanjenju PDV za elitne hotele diskriminatorska. 5. Kod donošenja odluke o uvođenju akcize na gorivo treba izuzeti poljoprivredne proizvođače. 6. Ubijeđen sam da se neće prodati koncesija na auto-put i da je to priča bez ikakvog osnova, ali treba pokušati, čak i po cijenu buduće stimulacije kupca koncesije. Trebalo je to uraditi prije zaključenja ugovora o gradnji.
Dakle, predstoji nam stezanje kaiša, to je neminovnost. Bolje i to nego bankrot. A šta će reći narod? Moj odgovor glasi - neka kazni krivce.
Bonus video:
