Kao područje na kome su se uticaji velikih sila ukrštali kroz minule vjekove, Balkan je bio žrtva njihovih pretenzionih radnji i igara. Upravo će kao čedo tih procesa iznići termin "balkanizacija" - pojam koji označava političku usitnjenost. Bez sumnje, ta podijeljenost nije došla sama po sebe, već je bila plod nečije mašte, a ova već ranije uzrokovana težnjom za nečijim interesom.
Već od 1774. godine kontinuirano traje aktivna borba velikih sila oko podjele interesnih sfera na Balkanu, kada su (po njima) one trebale na ovom prostoru da naslijede posrnulo Osmansko carstvo. U toj borbi, narednih 242 godine, tj. sve do danas, balkanski narodi će postati samo figure kojima će upravljati velemajstori te političke igre.
Upravo tako će od strane tih centara moći na Balkanu da dođe do potenciranja i jačanja sredstava, koji su nesumnjivo imali za cilj "balkanizaciju" Balkana. Tako će doći do hiper jačanja nacionalne svijesti i vjerskog fanatizma, koji se tu održavaju s ciljem da što bolje vežu njihove centre i njih, ali i da što više razjedine unutar heterogenog Balkana. Uz takve ojačale društvene fenomene isplivaće političari sa guslama u naručju, romantičarskom penzijom u džepu i moralom ostavljenim na tavanu.
Kada se u takvim okolnostima čovjek na Balkanu nađe u ovakvoj zbilji, postavlja se pitanje da li će prihvatiti da učestvuje u istoj, da joj mijenja tok stvari, da misli da je sve u njegovim rukama? Odgovor je: naravno da da. Tada će jedan Balkanac, inspirisan svirkom onog guslara, uzeti pušku u ruke i krenuti da prekraja granice. Zasigurno mu u tome hrabrosti i iskrenosti neće faliti, ali hoće perfidnosti. Taj soldat treba da zna da se sudbina Balkana ne rješava u nekom blatnjavom hladnom rovu, već u nekoj sakrivenoj toploj sobi sa planovima na stolu i velikoj geografskoj karti na zidu. Upravo iz te sobe, već nekoliko godina unazad, prije nego se započne sa konkretnim dešavanjima, bio je konstruisan tok stvari koji će da se desi.
Danas, lakovjernosti i povodljivosti na Balkanu nema granica. Istorija soldatu nije bila učiteljica, nego maćeha. Dovoljan je i najbanalniji događaj ili vijest, pa da se strasti uzburkaju, da se revanšizam pokrene. Kada uvidite da ljudi tek olako povjeruju facebook event-u u kome se govori da će u Podgorici biti održan koncert hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona, kada taj izmišljeni događaj izazove veliku pažnju javnosti i burnu reakciju suprotstavljenog nacionalnog tabora, onda možete zamisliti što od istih tih ljudi i njihovih stavova može uraditi višegodišnji propagandni rad neke obavještajne službe, ili prosto nekog medija, a koji imaju za cilj jasno rasijani Balkan.
Tako je posljednjih godina. Nakon eskalacije šovinizma tokom 90-ih godina, u javnosti i dnevnim dešavanjima često možete viđeti vijest koja uzburka strasti, posvađa posvađane i uvijek ih održava takve. Nije mi jasno zašto se u ovom slučaju, baš kada treba, ne pojavi inat kao svojstvena karakterna crta Balkanaca? Inat prema stvarnom zloslutniku, a ne onom imaginarnom. Ipak, vjerovatno će moju utopiju još dugo nadjačavati sve ono sto se već dešavalo. Oni velemajstori su već pripremili teren za sljedeću igru, a da nijesu ni završili onu prethodnu (neriješeno pitanje BiH).
Umjesto da na relativno malom i heterogenom prostoru koji imamo baštinimo bogatstvo raznolikosti, ista će biti iskorištena kao kamen spoticanja. Svi su izgledi da će Balkan i dalje biti žrtva svoje geopolitičke pozicije, trgovačko-privrednih aktivnosti, ko zna kojih djelatnika. Soldat i dalje neće znati da on u stvari svoj život troši za tamo neke usputne stanice, Luke, Mora, Moreuze ili Kanale.
Bonus video:
