Sve analize o stanju nacionalne ekonomije započinju veličinom javnog duga. U Vladi procjenjuju da će javni dug na kraju ove godine iznositi 70,56% BDP-a, na kraju 2017. - 76,01%, u 2018. - 80,17%, a u 2019. - 78,34%. Iako izuzetno visok, iskreno se plašim da je potcijenjen. Mnogi vladini zvaničnici više puta su znali da marginalizuju ovakvo stanje upoređujući ga sa ekonomijama nekih drugih zemalja.
Neke ekonomije, govorili su, imaju učešće duga u BDP-u na nivou od 100% i preko 100%. To je tačno, a tačno je i to da su u pitanju razvijene i vrlo razvijene ekonomije. Ekonomije sa takvim javnim dugom mnogo lakše servisiraju isti nego Crna Gora, npr. sa dugom od 50%. U pitanju su ekonomije sa vrlo povoljnom strukturom BDP-a, sa visoko razvijenim realnim sektorom, sa stabilnim stopama rasta itd. Osim toga, to su ekonomije koje se uglavnom zadužuju u funkciji razvoja. Za razliku od naše ekonomije koju karakteriše vrlo nepovoljna struktura BDP-a, visok rast zaduženosti, naročito u posljednjih nekoliko godina, zatim visoka javna potrošnja bez realnog pokrića i na kraju nestabilne stope rasta.
Sve su to razlozi moje skeptičnosti prema predviđenim stopama rasta javnog duga zaključno sa 2019. godinom. Smatram da će na kraju ovog perioda zaduženost dostići nivo od 100% . Zašto? 1. Postojeća kreditna zaduženost i obaveze koje pristižu. 2. Visok nivo javne potrošnje (plate, penzije, socijalna davanja). 3. Ušlo se u određene kreditne aranžmane čiji je troškovni uticaj na stanje nacionalne ekonomije teško predvidjeti. Osim toga, svjedoci smo novih namjera Vlade za dodatnim zaduženjima, uglavnom, kako navode, u funkciji razvoja. Ono što je dobro jeste izjava premijera da se u narednoj godini Crna Gora neće zadužiti ni jednog jedinog centa za potrošnju. Nisam siguran. Ovakvo stanje nacionalne ekonomije i njene dalje tendencije opredjeljuje i javne finansije.
Da li postoji rizik javnih finansija? Moj odgovor glasi - itekako postoji, ja bih još dodao da smo stalno u riziku. Naprijed navedeni problemi podstiču i povećavaju rizik javnih finansija. Jedan od njih su svakako i nestabilne stope rasta. One mogu biti proizvod makroekonomskih kretanja na globalnom planu, kao i subjektivni faktor unutar same ekonomije. U okviru subjektivnih faktora nerealno planiranje Programa ekonomskih reformi zauzima istaknuto mjesto. Interesantno je pomenuti da tek posle javne prezentacije ostvarenih osnovnih ekonomskih parametara od strane nadležne institucije dolazimo do saznanja kakvo nam je planiranje. Zli jezici kažu da se ponekad radi o naručenom planiranju, što bi se reklo - za dnevno političke potrebe, skoro na isti način kao i planiranje rejtinga političkih partija. Jednostavno naručiš stopu rasta BDP-a koja ti odgovara i završio si posao. A onda se na bazi toga donose odluke o preraspodjeli BDP-a, naročito kad su u pitanju povećanja plata penzija i sl. a sve u svrhu održavanja vlasti.
Kako je to u praksi pokazuje sledeći primjer: nedavno je MONSTAT objavio rast BDP-a za prvi kvartal tekuće godine, u iznosu od 1,1%, dok je u istom periodu prethodne godine iznosio 3,1%. Rast u ovom kvartalu od 1,1% bio je najmanji u regionu. Vlada je velika zaduženja države pravdala očekivanim prognozama ekonomskog rasta i da će na bazi toga lakše vraćati dugove. Praktično do juče se operisalo sa stopom između 4 i 5% u ovoj i narednih nekoliko godina. Premijer je sa zadovoljstvom saopštavao da smo lideri u regionu, međutim - desio se neočekivani pad u poslednjem kvartalu prethodne kao i u prvom kvartalu ove godine. Za takvo stanje premijer je okrivio loše planiranje i najavio utvrđivanje odgovornosti za njegove kreatore. Za dobre poznavaoce ekonomskih prilika, a i za one koji manje poznaju ovaj problem, pad BDP-a sa 3,1 na 1,1% je jako dilemičan. Posebno zbog činjenice da ni na globalnom, kao ni na unutrašnjem planu nije došlo do nekih poremećaja koji bi uzrokovali ovoliki pad. Dakle, zaključak je jasan i glasi: jedan od ova dva podatka nije tačan. Ja mislim da nije tačan podatak iz prvog kvartala 2015. Međutim,upravo takvi podaci su iskorišteni da Vlada pokrene a skupština izglasa povećenje plata u javnom sektoru. Sam pristup definisanju zakona (plate), kao i dešavanja posle njegovog izglasavanja, a posebno zahtjevi za izmjenama i dopunama pokazao je svu nekompetentnost, nestručnost, nerealnost, a posebno selektivnost od strane kreatora. Zato zakon treba povući, posebno zbog njegove finansijske neodrživosti.
Zato, gospodo iz Vlade, morate strogo voditi računa na bazi kakvih parametara donosite ovakve odluke. U sređenim ekonomijama njihove vlade u ovakvim slučajevima konsultuju više nezavisnih izvora za podatke. Nažalost, mi se oslanjamo samo na podatke MONSTATA. Nemam ništa protiv. U pitanju je referentna institucija koja koristi najsavremenije evropske modele istraživanja. Međutim, u ovakvim turbulentnim vremenima sve je moguće. Prema podacima, javni dug je na kraju prvog kvartala tekuće godine iznosio 2,36 milijardi eura ili 65,7% BDP-a. Najavljene su vanredne mjere za smanjenje javnog duga od septembra, kada MONSTAT saopšti konačni podatak o visini BDP-a za prošlu godinu. Dakle, posle septembra Vlada je najavila izradu sanacionog plana u cilju otklanjanja rizika od nestabilnosti javnih finansija. Nažalost, mišljenja sam da se već uveliko kasni i da je to trebalo uraditi ranije. Rizik je postojao i kod 50% javnog duga, a da ne govorim o 70% koji se očekuje na kraju ove godine. Razlozi su jasni. Zašto se čekalo? I ne samo čekalo, nego su donošene neracionalne odluke (nova zaduženja, garancije, povećanje javne potrošnje i sl). A sve bez realnog pokrića.
Izgleda da se čekala izborna godina. Veliki je ulog, a i rizik za vlast pristupiti sanaciji javnih finansija prije okončanja izbora i to je činjenica. Zašto? Zbog toga što kod sanacije javnih finansija u odsustvu realnih izvora prihoda koji potiču iz ekonomskih aktivnosti, prvo na udaru dolazi kresanje javne potrošnje (plate i penzije). Upoređujući stanje nacionalne ekonomije, uključujući sve relevantne parametre koji karakterišu njen kvalitet sa sadašnjih nivoom javne potrošnje, dolazi se do zaključka da jedna petina ili 20% javne potrošnje nema realno pokriće - što je zabrinjavajući podatak. Šta to znači? Da u sanacionom planu treba planirati smanjenje javne potrošnje za 20% bilo kroz smanjenje plata ili smanjenje broja uposlenih. Ali prije toga, sadašnji nivo plata treba svesti na nivo prije povećanja, upravo zbog toga što je prilikom povećanja primijenjen selektivni metod.
Biće bolno, ali to je realnost. Ako izostanu efekti, sljedeća mjera je povećanje dažbina. Međutim jedna takva mjera je posljednja, da ne elaboriram zašto. Dakle, očekuje nas vruća jesen.
Bonus video:
