Nakon raspada Jugoslavije, njeni narodi vraćeni su tačno na isto mjesto gdje su bili prije nastanka ove države. Dakle, u status vječitih i nemoćnih autsajdera
Britanski referendum, odnosno, napuštanje Evropske unije, palo je četvrt vijeka nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske čime je započelo finale raspada Jugoslavije. Naravno, povodi, uzroci i mehanizimi ovih događaja nisu isti, a - jasno - neće biti ni posljedice. Pa ipak, dok se čitav svijet bavi Bregzitom, nije na odmet osvrnuti se na put koji su u međuvremenu prešle države bivše Jugoslavije, sada poznate kao „region".
Posljedice ratova osjećaju se i danas. Duga kolona pobijenih, osakaćenih, prognanih i upropaštenih ljudi promiče i nakon dvadeset pet godina. Suočavanje sa tom prošlošću nije moguće jer bi na površinu morali izići sva pokvarenost i zločinački motivi iz najnižih pobuda nacionalnih „elita" - i onda i sada. To je i razlog zbog čega su narodi sa područja bivše Jugoslavije koje gotovo sve spaja, a jedva da išta dijeli, prinuđeni na odnose pune uzjamnog nepovjerenja, surevnjivosti i jedva prikrivene mržnje. Zvanični susreti pod firmom normalizacije i unapređenja odnosa, festivali su licemjerja i krivokletništva. Jugoslavija je, dalje, bila srednje razvijena zemlja sposobna da u najvećoj mjeri štiti svoje ekonomske i političke interese u Evropi. Također, njen glas čuo se i u tadašnjem svijetu. Zauzvrat, države nasljednice ne dobacuju dalje od čekaonica nižih diplomatskih činovnika, a ako pukim slučajem i iznesu sopstveno mišljenje povodom kakvog globalnog problema, sprdnja je slaba riječ da opiše proizvedeni efekat.
Naime, ugled i uticaj lidera bivših jugoslavenskih republika, mjeri se uspješnim šlihtanjem regionalnim silama - do svjetskih se ne stiže - i, u tom kontekstu, nerijetko zatiranjem svakog vitalnog interesa spostvenih građana. Ovo se odnosi kako na mikro članice NATO-a i Evropske unije, tako i na kandidate za prijem i protektorate - iste veličine. Na neki perverzan način, narodi sa područja Jugoslavije vratili su se na isto mjesto gdje su bili prije njenog nastanka. U status, dakle, vječitih i nemoćnih autsajdera.
Jer, za razliku od Jugoslavije, ono što najviše obilježava države „regiona" jeste duboka skrajnutost na evropskoj periferiji. Razjedinjene i preokupirane same sobom, ove tvorevine nisu u stanju da odgovore gotovo ni na jedan aktualni izazov. Svedene na puke promatrače političkih, ekonomskih i kulturnih trendova to su samo igrači na tuđu muziku, pošto uzeti pojedinačno, ozbiljno nisu interesantni ni kao tržišta, a kamo li za bilo što druge. U tom kontekstu, odsustvo svake ravnopravne suradnje i partnerstva, jedva da pokriva smokvin list politčke korektnosti. Nije zato nikavo čudo što je čitav prostor „od Vardara do Triglava" opsjednut prošlošću - fiktivnom, ali i stvarnom: sadašnjost je siva i sterilna, budućnost ne obećava. Svakako, mnogo toga nije funkcioniralo u Jugoslaviji i bilo je zrelo za promjenu i redefiniranje. Zna se dobro kako su njeni narodi navedeni da povjeruju da je to nemoguće i da će im svima biti bolje kada se osamostale. Ostaje sam pitanje - pa da li se isplatilo, bilo kako?
(vreme.com)
Bonus video:
