Prije jedne decenije, tokom jednog političkog performansa, i to ispred spomenika kralju Nikoli, izrekao sam sljedeću tvrdnju - Ovaj referendum nije samo dug prema našoj slavnoj prošlosti. Naše vrijeme, naš trenutak i našu obavezu prema generacijama koje će doći, ne smijemo prepustiti samovolji pojedinaca i partijskim interesima.
Kao izdanak vjekovno potisnute želje, istakao sam da naše zaokruženo DA predstavlja glas građana kojima je na srcu Crna Gora. Romantičarski sam ukazao na našu milenijumsku postojanost koju je i sam kralj Nikola pominjao na smrtnoj uri.
Tada je tvrđeno da prvo treba obnoviti državnost, pa pristupiti ustanovljenju demokratskih institucija. Tadašnja tvrdnja iskarikirana je u sadašnju, lažnu tvrdnju da je država važnija od demokratije. Svima treba da bude jasno da Crna Gora ne može postojati bez demokratije. U protivnom i ova CG, kao i ona Nikole Mirkova, može završiti na istorijskom smetlištu.
Tada je briselska diplomatija dovela u pitanje osnovni demokratski princip - naš glas, glas građana kojima je na srcu bila Crna Gora nije vrijedio ni cijeloga čovjeka. Tadašnji koncept 45-55% neodoljivo podsjeća na sadašnju famoznu izbornu kombinaciju D'Ontovog količnika i partijski skrojenih lista.
Tadašnjim, kao i sadašnjim, izbornim zakonodavstvom predviđeno je da dvije najjače političke partije ili koalicije dobijaju 2-3 gratis mandata na račun partija koje ne probijaju izborni cenzus. Registrovani uoči izbora, ove medijski halabuci zbunjuju birače i plasiraju uvijek identitetski ostrašćeni parolizam. I tada, i sada “male kužine” vladajućih i opozicionih partija, rukovođene usko sopstveničkim interesima, određuju sastav i pozicije kandidata na izbornim listama. Legitimitet nije personalizovan - ne glasa se za određenog kandidata. Glasa se za partiju, ali mandat pripada, kao iz kace izvučenom, poslaniku ili odborniku. I tadašnji i sadašnji vlastodršci i vječni opozicionari o ovoj problematici ne progovaraju. Od tada datiraju naši sadašnji političari.
Tada sam postavio pitanje koje bi, sada preformulisano, trebalo da glasi: Da li je cilj EU nepriznavanje većinske volje CG, poigravanje sa načelima konstitucionalizma i namjera da građani uvijek biraju između tranzicione mafiokratije i kleronacionalizma? I tada, a i sada je jasno da se od strane EU ne podstiču odgovarajući politički procesi u CG, već da se kupuje vrijeme za prelazne forme kvazistabilazicije Zapadnog Balkana ili jugoistočne Evrope. Tada začeti proces suverenosti Kosova i dalje stoji spram sadašnjeg spoljnopolitičkog lutanja Srbije kojeg prati i tadašnja i sadašnja nestabilnost Bosne i Hrecegovine. Albanija, Makedonija kako tada…
Tada je bila izražena anemičnost suverenističkih pregovarača, poput sadašnjeg kvazielitizma građanskih i opozicionih partija. EU je tada iskoristila mogućnost da donese gotovo referendumsko rješenje, ali danas imamo briselsku ćutnju za naše izborne prevare. Nepostojanje adekvatnih EU inicijativa na nedovršeni CG izborni sistem, ako isključimo diplomatski riječnik, svaki naš građanin doživljava kao sumnjivi interes određenih političkih centara moći.
Vjerovatno i nakon deset godina u EU ne smatraju potresnim ako se u CG omaškom žrtvuju demokratski principi i vrijednosti građanskog društva.
Tada od strane EU nisu kritikovani talasi šovinizma tokom referendumske kampanje. Očigledno se i sada žmuri na radikalne etnofiletizme koji sokole raznorazni spoljnopolitički uticaji. Tada je Solana, pređašnji sekretar NATO-a, bio prijatelj onima koji sada obožavaju Putina. Tada su nas protivnici naše hiljadugodišnje tradicije nazivali ustašama, balistima, izdajicama i drugim prikladnim imenima. Sada smo eurounijati, natisti i sl. Od tada je i naša sadašnja terminološka odrednica - strani plaćenici. Prosto ostajete zbunjeni ako znate da oni koji vas tako nazivaju uveliko primaju raznorodnu pomoć van granica CG. Oni su tada za vučedolski krstaš govorili da je zastava hrvatske imperije. Zato ne treba da čudi što su neki tada, a i sada u svojim rukama drže zastave drugih država.
Na tada prvim skrojenim barjacima, sa kraljevskim obilježjima kuće Petrovića, niko nije primjećivao krstove. Ti barjaci bili su nam poput neba - ispod njih je stajala tadašnja Crna Gora kojoj nije bila bitna vjera, nacija, jezik, porijeklo… Bilo nam je bitno zajedništvo bez obzira na razlike! Tada smo poručivali da treba da živimo zajedno, a danas smo u (tuđmanovom) suživotu! Tada neki nisu iskazivali svoj nacionalizam. Mi smo i sada protivnici nacionalizma. Vjerovali smo i vjerujemo u građansko društvo.
I nakon decenije, posle svega navedenog, postavlja se tendenciozno pitanje: Da li smo imali dostojanstveno referendumsko izjašnjavanje? U ovom kontekstu, namjerno ili slučajno, nije obavljen proces lustracije. Posljedice ovakvog nepostupanja odmah su bile vidljive u parlamentu obnovljene države. Bez ikakve odgovornosti cijepan je dvotrećinski usvojen Ustav i pojedinim poslanicima tolerisano nepoštovanje crnogorske himne. Zato nam sada o medijskim i ljudskim pravima priča nekadašnji urednik glavnog dnevnika TV Podgorice koji je orgijao sa govorom mržnje i zbog toga nam pripadnici Sedmog bataljona điraju po Skupštinu. Shodno ovome i Ravnogorski pokret postao je, barem na kratko, punopravni član našeg civilnog sektora.
Jasno je kome su ovakva ponašanja poslužila, a i danas se koriste, za homogenizaciju (čitati plašenje) njihovog biračkog tijela. Ko sada priča o crnogorstvu i evro-atlantskim vrijednostima? Ko sva svoja nepočinstva pravda odsustvom političke stabilnosti? Očigledno je da su tadašnji progonitelji ideje državnosti postali njeni sadašnji čuvari! I to veoma loši.
Današnja Crna Gora ne bi trebalo da se određuje na osnovu nedavne parlamentarne blamaže i da sebe prepoznaje u parolama “Milo, lopove!” i “Bravo, kreteni!” Građanska Crna Gora ne treba da dozvoli da jedan Andrićev citat postane politička realnost: “Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da nije suvišno skupo plaćena jednim razočaranjem, pa ma kako teško ono bilo“. Neka je vječna!
Bonus video:
